Zašto Australci planinare kanjonima

Švicarci imaju planine, pa se penju. Kanađani imaju jezera, pa veslaju u kanuima. Australci imaju kanjone, pa njeguju kanjonarenje ili kanjoning, hibridni oblik ludila na pola puta između planinarenja i speleologije kod kojeg se ide dolje umjesto gore, obično kroz mokre tunele i uske prolaze. Na neki je način to ekstremni oblik pješačenja kroz buš, svojstven Aboridžinima desecima tisuća godina prije dolaska Europljana.

Danas vjerojatno tisuće Australaca planinare kanjonima, stotine se spuštaju u njih pomoću užadi, ali samo šačica istražuje nove. Ti nabrijani pojedinci obično imaju noge poput igrača ragbija, koljena prekrivena ožiljcima od ogrebotina, toleranciju na hladnu vodu poput pingvina, okretnost u skakanju po kamenju poput valabija i krtičju spremnost speleologa da se uvuku u vlažne, mračne rupe. Vole nositi volleys – Dunlopove platnene tenisice s gumenim potplatima – poderane kratke hlače, gamaše i jeftini flis. Kampiraju uz logorske vatrice i pripremaju jaffles za doručak, ručak i večeru. To su zapravo sendviči vrlo raznolikih sastojaka – uključujući i vegemite, odvratni ekstrakt kvasca – koje peku u željeznoj rešetki iznad vatre. Iznad svega, ti hrabri Australci traže najudaljenije, nedostupne kanjone.

Iskustvo kanjonarenja

Žilavi 39-godišnji John Robens većinu je vikenda u posljednjih deset godina bježao iz grada na kanjonarenje. Čupav, pogrbljen, tih, taj računalni konzultant neustrašivo biciklira gradskim ulicama, a ima i bedra poput Lancea Armstronga koja to potvrđuju. S njime krećem u avanturu kanjoninga. Doveo nas je do vrha slapova Danae. Potočić juri do ruba visoravni i ponire niz liticu.

Zidovi su prekriveni mahovinom. Spuštanje u unutrašnjost divovske stijene počinje nalikovati na provlačenje kroz usko, deseterokatno okno lifta kroz koje teče voda. Prisiljeni smo se zaljuljati prema silovitom vodopadu, a taj nas neugodni manevar obojicu baca u stijenu. Ipak, isplatilo se: dok stojimo u bazenu na dnu, jednostavno povlačimo uže dolje.

Ispod velikog kamena procijep se zatvara, a svilenkasta voda teče horizontalno do ruba litice kroz odaju nalik spilji. Ispod nas je još 300 metara praznine. Absajlom se spuštamo izravno u mlaz vodopada. Na pola puta prema dolje pogreškom podižem pogled, pa mi mlaz vode umalo otkine glavu. Sljedeća tri jednako zahtjevna spusta dovode nas u viseća jezerca ledene vode, koja izgledaju poput bazena na sredini nebodera. Plivamo leđno preko tih jezeraca, plutajući zbog nepromočivih torbi koje nosimo u ruksacima.

Kao od majke rođen

U 10 sati na osunčanom kamenu dijelimo ručak s vodenim zmajem, gušterom sa sjajnom krestom koji je dugačak pola metra i sliči dinosauru; pijemo izravno iz hladnog, ukusnog potoka Danae. Držeći glavu pod smaragdnom vodom, uočio sam autohtone slatkovodne rakove kako grebu svojim putem po dnu. Tad smo obojica skinuli neoprenska odijela. Robens je sretan što može nastaviti kao od majke rođen, ali ja odijevam teške najlonske hlače. Dva tjedna prije u jednom sam drugom kanjonu uspio nabasati na bodljikavo drvo vrste Dendrocnide moroides, užasnu biljku koja peče poput ljute koprive i uzrokuje bolan osip koji ne prolazi mjesec dana. Ja sam ga dobio na “nezgodnom” mjestu.

Robens se baca sa stijene urlajući. Ruke i noge širi u zraku, a zatim ih poput leptira skuplja netom prije nego što će udariti u površinu vode šest metara niže.

U podnožju Danae postaje polje golemog kamenja, preko kojeg Robens praktično trči, potpuno gol s ruksakom na leđima i tenisicama na nogama. Skače, aterira na sluzav kamen, gotovo gubi ravnotežu, uspostavlja ravnotežu i ponovo skače, sve u jednom fluidnom pokretu. Djeluje nevjerojatno, kao da svjedočim kretanju nekog ranijeg, bolje prilagođenog čovjeka. U jednom satu prevaljujemo udaljenost za koju su obično potrebna tri. Dok posrćem i padam, gledam Robensa kako pleše i poskakuje kao da je rođen za to.

Cjelovitu reportažu o kanjonarenju u Australiji potražite u broju National Geographica Hrvatska iz studenoga.