Priča iz Istanbula

Na put prema Istoku nagnao me Orhan Pamuk, točnije roman tog nobelovca posvećen turskoj prijestolnici, njegovu rodnom gradu. Stoga je moje prvo pitanje upućeno lokalnom vodiču Nedimu glasilo: „Gdje živi Orhan Pamuk?“ „On je umro“, ozbiljnim glasom odgovorio je starac sijede kose koji više od trideset godina služi posjetiteljima iz cijele bivše Jugoslavije i šali se na račun njihove međusobne netrpeljivosti ugađajući šalama posebno namijenjenima Hrvatima, posebno Srbima, Slovencima...

Lijepi susreti u ovom gradu tek su slijedili. Jedan od ljepših bio je onaj s Aja Sofijom. Od 532. do 1453. godine najveću kršćansku katedralu, potom nakon osvajanja Osmanlija džamiju, a danas muzej, napustila sam s jednom mišlju. Svatko bi se ondje, unatoč gužvi koju stvaraju horde turista, trebao potruditi pronaći jedan miran trenutak. Zatim podići glavu i lagano se vrtjeti oko svoje osi uživajući u prizoru koji pružaju raskošni svodovi te velebne građevine i na taj način doživjeti neobično duhovno iskustvo zlatnih mozaika. Oni kao da skrivaju neku religijsku tajnu, u isto vrijeme jednostavnu i nedokučivu svijetu, dok tragovi kršćanskih ikona na zidu skriveni iza muslimanskih simbola škakljaju posjetitelje pitanjem: Nismo li svi ispali iz iste nebeske košare?

Jok, jok!

Najljepše turske uspomene ipak se nisu rađale na razvikanim mjestima, već, dapače, u mirnim kutcima Istanbula. U antikvarnici dva metra od glavnog ulaza u natkrivenu tržnicu Veliki bazar, odnosno Kapaličaršiju, gdje sam zavaljena u staru fotelju cijeli sat birala naušnice pod budnim okom vlasnice i njezine mačke. Ili u maloj trgovini usred spomenute tržnice gdje me je prijateljica „čupala“ iz radnje pomahnitalog trgovca koji je na moje pitanje o cijeni torbe odlučio da će mi je prodati pod svaku cijenu, što je uključivalo i mlataranje rukama i nogama. Za takvu sam reakciju djelomično i sama kriva jer dan prije toga nisam poklonila dovoljno pažnje poznaniku Francuzu, koji već mjesecima živi u Istanbulu, i njegovu tumačenju geste kojom se odbijaju nasrtljivi trgovci. Riječ je o ponavljanju riječi: jok, jok! (ne, ne), s teško savladivim coktanjem jezikom i okretanjem očiju prema gore.

Raskošne toalete Turkinja

Zapad u meni ondje me je, suprotno očekivanjima, učinio uskogrudnom. Kad sam ušla u najskuplji turski disco klub odjevena u traperice i iznošene balerinke, okružena raskošnim toaletama mladih Turkinja, posramila sam se odluke da sve što je iole izazovno, od haljina do visokih potpetica, ostavim u svojem zagrebačkom ormaru. No ono što je do temelja uzdrmalo moje mišljenje o sebi kao pristupačnoj, otvorenoj i liberalnoj osobi bio je jedan poslijepodnevni posjet hamamu.

Izvan turističkog aranžmana, zaputila sam se prema Cemberlitasu, turskoj kupelji, nekad otmjenom javnom kupalištu sagrađenom davne 1584. godine. Bila je to, vjerovala sam, samo još jedna u nizu masaža koju ću probati. Samouvjereno sam skinula odjeću, nataknula gumene šlapice, omotala se u nešto grublje sukno i krenula za prijateljicom u potragu za prostorijom gdje ću se odmoriti od cjelodnevnog razgledavanja. Žena koja je pazila da ne zalutamo u dio gdje se opuštaju muškarci objasnila nam je kako bismo trebale skinuti i donje rublje i ostaviti ga u ormariću. U ruke nam je predala paketić, velik toliko da stane u zatvorenu šaku, i uputila nas prema glavnoj prostoriji.

U hamamu s trideset nagih žena

Vrata hamama su se otvorila. Kojim riječima opisati osjećaj koji me je preplavio od glave do pete, neugodu koja mi je uštipnula obraze. U velikoj prostoriji u čijem se središtu nalazio golemi mramorni kameni osmerokut ležalo je, sjedilo i šetalo tridesetak potpuno nagih žena. Posebno su bile impresivne one koje su poput jegulja klizile po osmerokutu skliskom od sapunice, stiješnjene jedna uz drugu, s izrazom lica kao da je golotinja najprirodnija stvar na svijetu. Ovako znači izgleda harem, pomislila sam dok su me šake boljele od stiskanja tkanine kojom sam skrivala intimne dijelove tijela. Mogu li ostati omotana ovom spasonosnom tkaninom, mogu li, mogu li?

Odložila sam plahtu i naga čekala trenutak kada će me maserka pozvati k sebi. Laganim udarcem po bedru pozvala me gospođa s mrkim izrazom lica i potjerala na sredinu osmerokuta. Bilo nas je svakakvih. Mršavijih, punijih, tamnije puti, svjetlije. Došla sam na red i punija žena s velikim grudima odjevena samo u gaćice uzela je iz mojih ruku paketić. S nekoliko vještih poteza, iz njega je izvukla vrećicu koja se postupno pretvorila u pjenu. Sapunica koju je vrtjela poput tijesta za pizzu narasla je do promjera od jednog metra. S pomoću nje i rukavice „gratala“ je moje tijelo i pritom masirala, udarajući me svojim oblinama. Na trenutke je tretman bio i bolan.

Nakon desetak minuta ove zanimljive torture primila me za ruku i bez upozorenja odvela do jedne od fontana koje su okruživale osmerokut. Posjela me je u krilo i počela mi prati kosu. Osjećaj da mi služi kao robinja brzo je iščeznuo dok mi je blagim pokretima šamponirala vlasište. Hvala, rekla sam joj na engleskom jeziku kad mi je isprala kosu, no ona mi je ravnodušno okrenula leđa i krenula u potragu za novom žrtvom.