Šri Lanka za duhovne avanturiste

Kandyu

Sirigiya

U Sigiriyu sam stigao nakon iscrpljujuće vožnje neasfaltiranim cestama. Preda mnom se otkrio prizor koji me samim pogledom u sekundi umorio. Tu je početak uspona od 2020 stuba do vrha stijene. Znajući da se baš to mjesto smatra osmim svjetskim čudom, ne dam se obeshrabriti i počinjem svoj slavodobitni uspon. Pridružuje mi se lokalni mladić i priča o ovome misterioznome mjestu. Sagrađeno u 5. stoljeću, jedno je od sedam UNESCO-vih zaštićenih svjetskih naslijeđa Šri Lanke.

Legenda kaže da je nastalo u vrijeme borbe dvojice braće za prijestolje. Jedan od njih, Kasyapa, sagradio je palaču kao utvrdu, ali i mjesto užitka odakle će se moći boriti protiv svojeg brata Mogallana. No Mollagan ga je pobijedio i Sigiriyu pretvorio u samostanski kompleks. Kada su budistički redovnici došli u Sigiriyu, zatekli su prizor koji će ih vrlo brzo otjerati. Teza da je Sigiriya bila sagrađena kao mjesto užitka te da je kralj Kasyapa bio velik ljubitelj žena potvrđena je freskama golih žena koje su ukrašavale gotovo cijelu zapadnu stranu planine. Budući da su tako eksplicitni prizori ometali meditaciju novonaseljenih budističkih redovnika, freske su bile prebojene katranom i tako gotovo posve uništene. Ipak, ostalo ih je nekoliko koje su potpuno očuvane i smatraju se remek-djelima toga doba.

Slušajući svojeg vodiča dolazim pred posljednju postaju prije samog uspona na vrh. Ovdje se vide ostaci palače kralja Kasyape. Jedino što je preostalo dvije su gigantske kamene lavlje šape između kojih se nalazi stubište, nekada vjerojatno ulaz u lavlje ralje. Prelazim i tu posljednju etapu i pronalazim prizor vrijedan svake stepenice. Na horizontu u daljini nebo se spaja sa zelenim šumama, mjesto apsolutnog mira i spokoja. Iskusivši moć Sigiriye bilo mi je jasno zašto je smatraju osmim svjetskim čudom.

Dambulla

Dambula je poznata po Budinu zlatnom hramu. Stigavši ispred hrama koji krasi gigantska statua Bude, pomalo sam razočaran njegovim kičastim izgledom. Ipak, specifičnost Budinih ruku koji sjedi u lotosovu položaju ohrabruje me da nastavim istraživati. Ispruženi kažiprst i palac dviju ruku koji se dodiruju predstavljaju Budino učenje. Ponovno me dočekuje prizor od tisuću kamenih stuba, ali sva sreća u jutarnjim satima, dok sunce ne žari u punoj snazi. Dolazim do najvećeg i najbolje očuvanog kompleksa pećina Šri Lanke.

U okolici Zlatnog hrama je više od 80 pećina, ali glavna atrakcija je pet pećina u kojima se nalaze 153 Budine statue (neke su duže i od 14 metara) te statue kraljeva Šri Lanke. Sve su pećine ukrašene muralima koji pokrivaju površinu od 2100 metara. Posebna zanimljivost je u tome što voda, koju smatraju svetom, teče uzvodno kroz kameni strop te istječe u drugoj pećini.

Anuradhapura

Njegov najvažniji budistički simbol je sveto drvo boe koje prolazi kroz krovište kuće, a osigurano je zlatnim stupovima s držačima kako bi moglo nesmetano rasti. Ono što se meni najviše svidjelo u tome gradu, koji zbog kolosalnih proporcija uspoređuju s Babilonom, jest susret s Ruwanwelisayom, bijelom pagodom. Ona je bila ispunjenje svega onoga čemu sam se nadao prije polaska na Šri Lanku. Kasno poslijepodne iz daljine je dopirao zvuk sinhalskog narječja koji sam s mnoštvom domaćeg stanovništva pratio do njegova izvora. Stigao sam pred kameni podest okružen glavama slonova (475 slonova sa svake strane).

Uspinjući se gledao sam prekrasnu pagodu. Sunce se polako spuštalo iza ove kolosalne građevine. Miris zapaljenih štapića tamjana širio se cijelim prostorom, a žene su nosile lotosovo cvijeće prema malenoj statui Bude ispred same pagode. Preplavili su me osjećaji ushićenja, radosti i spokoja. U svojoj melankoliji na ruci sam osjetio snažan stisak. Okrenuo sam se i vidio mladog bijelca kojega je atmosfera tako dirnula da je plakao. Ni meni nije bilo puno drukčije. Predložio sam da sjednemo pokraj lokalnog stanovništva i pokušamo zajedno shvatiti što se točno događa.

Do nas je sjeo mladi budistički redovnik koji nam je objasnio da je riječ o proslavi Poya, Dana punog Mjeseca koji je vrlo važan budistima cijelog svijeta. Na taj dan budisti odlaze u hramove iskazati svoje poštovanje. Idućih nekoliko sati proveli smo slušajući i raspravljajući o našem podrijetlu, vjeroispovijedi i pogledu na život. Taj dan pamtim kao dan kada sam pronašao svoju izgubljenu duhovnost.

Polonoruwa

U razgovoru s budističkim redovnikom iz bijele pagode saznao sam za još jedno mjesto koje svakako treba posjetiti. Bilo je to svetište Gal Vihara u Polonoruwi. Ostavština tog magičnoga grada također je jedno od sedam zaštićenih UNESCO-vih spomenika. Gal Vihara, poznata i kao Pećina duha i znanja, jedno je od najvažnijih budističkih središta. Četiri Budine statue uklesane u granitnu stijenu ostavile su me bez daha, a četvrta, duga 14 metara, s bezbroj uklesanih detalja, naprosto me osvojila. Kada se sunce počelo spuštati, zrake koje su ih obasjavale izvodile su najljepšu igru svjetla koju sam mogao zamisliti. Uistinu veličanstveno. Znao sam da je moj duh potpuno ispunjen i da mogu krenuti dalje.

Pinnawela

U Pinnawelu sam stigao prijepodne i odmah se zaputio u dom 84 slona koji se prostire na 15 hektara na rijeci Maha Oya. Imao sam priliku pridružiti se volonterima i s njima se upustiti u avanturu pranja slonova. Neopisiv je osjećaj biti okružen tim golemim, a istodobno plahim životinjama. Da posao volontera nije lagan, uvjerio sam se hraneći ih. Svaki slon na dan pojede oko 76 kilograma zelene manure i oko dva kilograma pakirane hrane. Stvarno je veličanstven prizor vidjeti slonove kako hodaju kroz grad prema rijeci na jedno od dnevnih kupanja.

Družeći se s volonterima naučio sam koliko je uistinu malo potrebno za sreću i kako je rad usmjeren na pomoć životinjama uistinu plemenit. Odlučio sam posljednjih šest dana provesti na nekoj od brojnih plaža na otoku pa sam u razgovoru s jednim lokalnim ugostiteljem Pinnawele saznao za grad Beruwalu, na čijoj se plaži može vidjeti nesvakidašnji prizor spoja rijeke Bentote i Indijskog oceana. Njegovo ime u prijevodu znači „mjesto gdje se jedra spuštaju“.

Beruwala

Moju maštu posebno je zaintrigirao otočić točno preko puta plaže Beruwale. Saznao sam da na njemu žive dva mlada budistička redovnika te sam s njihovih dopuštenjem u pratnji ribara prešao na otok. Mladi redovnik pokazao mi je njihovo mjesto meditacije i malenu bijelu pagodu. Ugledao sam kućicu s lotosovim listovima u vazi. Budući da sam do tog trenutka bio upoznat da je to znak za ulaz u hram, uputio sam se prema toj drvenoj kućici. Ono što me tamo dočekalo pamtit ću cijeli život.

Bio je to maleni hram s četiri statue Bude i statuom nekog od kraljeva, izrađenima u biserno bijelom kamenu. Ovaj maleni ali prekrasni hram na mene je ostavio najveći dojam. Mnogim su hramovima koje sam posjetio dominirale gigantske statue u blizini kojih osjećate veliko strahopoštovanje i poniznost, no ovaj je hram na mene djelovao blago i smirujuće. Ostatak dana razgovarao sam s redovnikom o toj prekrasnoj filozofiji budizma.