Početkom siječnja prošle godine dečko i ja otputovali smo u Maroko, zanimljivu kraljevinu na sjevernom rubu Afrike koja nas iz brojnih razloga već dugo privlači. Otkako postoje cijenom prihvatljivi letovi iz Italije za Marrakesh, Fez, Agadir i još pokoji veći grad, Maroko nam je postao itekako dostupan. Tjednima prije polaska razgovarali smo o tome kako najbolje iskoristiti mjesec i pol, koliko smo ondje namjeravali provesti i istražiti što više uz skroman budžet kojim smo raspolagali.

Jedne dotad ni po čemu posebne večeri dosjetili smo se WWOOF-a, svjetske mreže organskih farmi. Za rad na imanju od nekoliko sati, najčešće pet-šest dnevno, volonterima je omogućen besplatan smještaj, hrana i korisno iskustvo u organskoj agrikulturi.

Maslinik Ynan Tessaout

Iste večeri kad smo se odlučili za WWOOF, pronašli smo Ynan Tessaout, maslinik u malenom selu devedesetak kilometara sjeveroistočno od Marrakesha, u neposrednoj blizini grada Kelaa Sraghna pokraj kojeg teče rijeka Tessaout, po kojoj je farma i dobila ime. Poslali smo e-mail vlasniku, obavijestili ga o vremenu koje bismo proveli na njegovoj farmi. Dva mjeseca poslije, jednog sunčanog subotnjeg jutra susreli smo se s Youssefom pokraj trga Djemaa El Fna u bučnom središtu Marrakesha. Sjeli smo u auto i odvezli se na Ynan Tessaout.

Na imanju je bilo više od 11 000 stabala maslina posađenih na 100 hektara zemlje. Zahvaljujući državnim poticajima od 80 posto, Youssef je mogao voditi tako velik i zahtjevan posao, ali i pokrenuti sustav navodnjavanja koji napaja cijelo imanje. Youssefov dugoročni cilj jest proizvesti visokokvalitetne proizvode i distribuirati ih po lokalnoj zajednici, a planirao je posaditi i ljekovito i začinsko bilje.

Obrezivanje maslina

I sam nekoć WWOOF-er u Kaliforniji, Youssef nam priznaje kako smo mu mi prvi volonteri, ali da se već dugo htio okušati u ulozi domaćina. Brinulo ga je to što farma ne nudi nikakve dodatne sadržaje poput televizora, interneta ili mjesta za izlazak, a upravo je to bila činjenica koja je nas potaknula da odaberemo to povučeno i mirno mjesto za radni odmor. U vrijeme kad smo stigli na farmu, sve su masline već bile posađene.

Naš je zadatak bio rezati i oblikovati stara stabla koja su bila u poprilično lošem stanju te posaditi nove vrste slijedeći načela permakulture kako bi se povećala raznolikost i razvio zdravi ekosustav.

Učenje arapskog

Kuću u kojoj smo se nastanili dijelili smo s tradicionalnom marokanskom obitelji zaduženom za održavanje farme, budući da Youssef živi i radi u Casablanci. Youssef bi nas vikendom dolazio posjetiti i izraziti negodovanje zbog posla u Casablanci koji mu onemogućuje da više vremena provede s nama, no mi smo ga redovito uvjeravali da nas je ostavio u najboljim rukama. L’Haj, glava kuće, više od ičega volio se motati po dvorištu, čupkati i rezuckati, premda se nije libio ni kopanja rupa za mnogobrojna stabla agruma koja je trebalo posaditi.

Francuski koji je govorio svodio se na bon jour ili bon soir, ovisno o dobu dana, nezaobilazni ca va i još pokoju riječ koju smo poslije ionako naučili reći na arapskome. Njegova žena M’Barca, naime, nije govorila nijedan drugi jezik osim materinjeg, a kako smo s njom uvijek rado komunicirali, trudili smo se upamtiti što više nezgrapnih arapskih riječi. U početku su se one uglavnom odnosile na hranu i kuhinjske potrepštine budući da je M’Barca po cijele dane kuhala fina marokanska jela, uz ostalo, naravno, tagine i kus-kus.

Čudili su se što radimo besplatno

Prije rada u masliniku, nekoliko smo dana sadili stabla. Youssef je nedavno bio kupio 250 sadnica različitih agruma – limuna, naranči, crvenih naranči, mandarina, grejpa... Radili smo s Rachidom, L’Hajevim i M’Barcinim 28-godišnjim sinom te njegovim mlađim rođakom Fteom, koji su netom prije našeg dolaska pripremili rupe za sadnice. Premda su se u početku svi redom čudili zašto smo tu i zašto posao koji oni rade za novac mi radimo besplatno, ubrzo su tu činjenicu prihvatili zdravo za gotovo. Početne teškoće u komunikaciji, poslije uspješno savladane naučenim arapskim i, još važnije, gestikulacijom i komunikacijom pogledima, onemogućile su nam da im pobliže objasnimo neobičnu narav našeg posjeta.

Moram priznati da nikad prije nisam posadila stablo. Gledala sam kako drugi to rade, pratila postupak, pretpostavljala kakav bi mogao biti osjećaj, ali nikada nisam uistinu uzela stablo, stavila ga u zemlju i pustila da raste. Okušavši se s prvim limunom nisam mogla vjerovati koliko je to dobar osjećaj, koliko je dobro gurati ruke u zemlju, utiskivati je vlastitim rukama, namještati stablo, lagano ga zakopavati znajući da će tu ostati do kraja svog života, da će živjeti možda i dulje od mene, da će stablo koje sam ja zasadila jednog dana dati plod! Nasreću, moj se ushit lagano smirivao, ili sam ga barem uspijevala kontrolirati ne slaveći toliko nad svakim porinućem – inače nikad ne bismo obavili posao do kraja.

Prvi odlazak na souk

Volontiranje preko WWOOF-a, otkrili smo, daje mogućnost upoznavanja autentičnog života lokalnog stanovništva, uranjanje u njihove običaje i poprimanje ili barem upoznavanje njihovih navika. Prve srijede na farmi otišli smo na souk. Za stanovnike tog dijela Maroka neradni dan je srijeda, ujedno i dan kad se održava velika tržnica na otvorenome. U različitim dijelovima Maroka souk se održava različitim danima u tjednu.

Rachid nas je odveo do obližnjeg sela gdje je vreva već počela i gdje su sa svih strana dolazili i odlazili kupci, trgovci s magarcima, konjima i kozama... Sve je nalikovalo velikoj seoskoj zabavi. S razglasa se čuo glas koji je izvikivao nešto nalik aukciji premda nismo mogli razumjeti što se to prodaje. Na tržnici smo susreli i L’Haja, koji je za sobom vukao vreću punu voća i povrća.

Podržava se uzgoj stoke, škole besplatne, studenti dobivaju potporu

Upravo zahvaljujući Rachidu i Fteu, koji su se odmah s nama sprijateljili, upoznali smo svakodnevni život mladih Marokanaca. Budući da vjera zabranjuje konzumaciju alkohola, mladi nemaju naviku odlaziti u kasnonoćne obilaske diskoklubova i barova, što ne znači da se ne vole okupljati u bilo koje doba dana i piti čaj. U razgovoru s ljudima različitih slojeva primijetili smo da svi redom vole kralja, koji je odnedavno pokrenuo vidne promjene nabolje, posebice u izgradnji stambenih objekata i uređenju gradske infrastrukture.

Primjera radi, obitelj s kojom smo živjeli posjeduje kravu čije mlijeko otkupljuje obližnja mljekara, a jednom mjesečno dobivaju hranu za životinju, čime im se financijski olakšava njezino uzdržavanje te potiče uzgoj stoke. Škole su besplatne i vrve učenicima, a roditelji studenata dobivaju potporu od države.

Sudeći po svemu tome, reklo bi se da je Maroko zemlja prosperiteta u kojoj mnogi segmenti itekako dobro funkcioniraju. No premda se mnogi Marokanci čine sretni i zadovoljni, a zaključili smo to po njihovim neprestanim osmijesima i gostoljubivosti, mnoge sitnice daju naslutiti da nije tako. Za osam sati napornog rada u polju Fte dobiva svega pet eura, a pastiri koji čuvaju ovce na susjednom polju, rade od izlaska do zalaska sunca te ondje pod šatorom i spavaju, za svoj rad dobivaju svega četiri eura dnevno. U velikim gradovima, nasreću, nema beskućnika, no daleko od toga da nema sirotinje.

Iskustvo s WWOOF-om, najbolja odluka

Odluka da prvih dvadeset dana putovanja provedemo na farmi da bismo se tek potom upustili u istraživanje zemlje bila je najbolja odluka koju smo mogli donijeti. Iskustvo s WWOOF-om omogućilo nam je da upoznamo mentalitet i kulturu zemlje prije negoli krenemo njome putovati. Shvatili smo način na koji ljudi razmišljaju, naučili razlikovati turističke rute putovanja od onih skrivenijih i autentičnih, naučili koje su realne cijene do kojih moramo nastojati doći cjenkajući se za baš sve što smo namjeravali kupiti, kako funkcionira transport, kako ne izgubiti strpljenje u autobusu čiji je polazak bio najavljen za sat i pol prije, a ono malo arapskih riječi što smo ih naučili na farmi pokazalo se neizmjerno korisnim, bile su ključ koji je otvarao sva vrata.

Na farmi oko koje nije bilo ništa osim još farmi naučili smo živjeti potpuno u skladu s prirodom. U početku sam mislila da ćemo s vremenom nečim oskudijevati, ali uporno nam ništa nije nedostajalo. Najmanje su nam nedostajali proždrljivci vremena poput televizora ili računala. Sa sigurnošću mogu reći da mi ni u jednom trenutku nije bilo dosadno. Rano smo lijegali i rano ustajali, gotovo s izlaskom sunca, dobro doručkovali i odlazili u polje, cijele dane provodili na zraku okruženi domaćim životinjama i zelenilom. Ukratko, bili smo sretni i pucali smo od zdravlja – savršena kombinacija za putovanje za pamćenje.

Getty Images, Goran Blažević Donosimo vam priču dvoje mladih putnika koji su odlučili doživjeti Maroko radom na farmi u zamjenu za smještaj i hranu. Zemlju bogatu kulturom, tradicijom, zanimljivim pejzažima i toplim, nasmiješenim ljudima upoznali su, kažu, mnogo bolje nego u bilo kakvom drugom aranžmanu