Pusta naklapanja
U životu sam se naslušao i načitao priča o mjestima koja zrače posebnom energijom i uvijek sam mislio da su to pusta naklapanja, frazetine kojima se mame tisuće turista na trošenje novca. Svi se uvijek vrate s tih takozvanih čarobnih mjesta s jednim te istim fotografijama i prepričavaju svoja neponovljiva iskustva. Mora se priznati, fotografije s takvih putovanja uistinu znaju izgledati dojmljivo, a i priče budu vrlo zanimljive, uživam ih slušati. Ali energija? E, to ne razumijem. Jasno mi je kada ljudi zrače posebnom energijom, to mogu pojmiti, ali mjesta za mene mogu biti lijepa ili manje lijepa, i to je to.
To je nekad bilo to. Proces razuvjeravanja počeo je jednog proljetnog dana, duboko u unutrašnjosti Anda, u mjestu Aguas Calientes. Budilica je zazvonila u 4 ujutro. Nitko nije oklijevao pri ustajanju i Zrinka, Nives, Maja, Borko i ja začas smo bili spremni za pokret, s ruksacima na leđima i osmijesima na licima. Došao je dan kada ćemo posjetiti sveti grad Inka – poznati Machu Picchu. Vani je još bio mrak pa smo baterijama morali tražiti put koji će nas odvesti preko mosta do stepenica koje vode uzbrdo.
Što ako se magla ne povuče?
Jednom kad smo se krenuli uspinjati, vrlo brzo smo se zagrijali i ulovili lagani ritam presijecanja serpentina kojima su prolazili prvi autobusi. Već nekoliko dana boravimo na oko 2500 metara, pa smo se polako priviknuli na visinsku razliku, što nam je uvelike olakšavalo kretanje. Nismo se žurili, polako u tišini, svatko sa svojim mislima, korak po korak približavali smo se odredištu. Planine oko nas obavila je gusta magla i sjećam se da sam u tom trenutku razmišljao: Što ako se magla ne povuče? Što ako ništa ne budemo vidjeli? Što ako mi sve ostane u maglovitom sjećanju?
Stigli smo do ulaza malo prije 6 sati, taman na vrijeme da budemo među prvima koji će toga dana stupiti na tlo koje je stotinama godina stajalo nenaseljeno, napušteno, sakriveno među brdima i planinama. Tek je 1911. američki istraživač Hiram Bingham u jednoj od svojih ekspedicija naišao na ovaj netaknuti ostatak kulture Inka.
Ceremonijalno umivanje mjesta
Pretpostavlja se da Machu Picchu nije bio tipičan grad, nego carski posjed, ceremonijalno mjesto i religijsko utočište koje su ondašnji stanovnici, vjerojatno zbog bolesti, jednostavno napustili. U 6 ujutro Machu Picchu izgledao je upravo tako – napušteno. Samo je magla ispunjavala ostatke građevina, prolazila kroz prozore i uske hodnike, verala se po obroncima i spuštala niz terase. Osjećali smo se kao da prisustvujemo ceremonijalnom umivanju ovoga mjesta. Ubrzo nakon toga pojavile su se prve zrake sunca, magla je ustuknula i Machu Picchu počeo se buditi.
Teško je opisati osjećaj kada se čovjek stopi s prirodom, ali sve što je u tom trenutku proživljavala priroda oko nas, proživljavali smo i mi. Čovjek tada nije svjestan ničega što postoji izvan onoga što doživljava sada i ovdje, nema ni prošlosti ni budućnosti, samo sadašnji trenutak. Ispunio nas je neobičan osjećaj smirenosti, blaženosti i sigurnosti. Misli su se polako topile i sva naša osjetila bila su potpuno prepuštena ljepoti ovoga kraja. Modro i zeleno, nebo i trava, sivi kamen, tišina, jedva čujni pjev ptica, miris svježeg jutra, hladan zrak, topli dah, vlažna zemlja, ledeni zidovi glatkih stijenki... Dodirom savršeno oblikovanih golemih blokova kamenja otputovao sam nakratko u prošlost.
Skamenjeni od prizora
Drevni narod Inka nije bez razloga odabrao ovo mjesto za svoje utočište. Uvijek su pomno razmatrali mjesta gdje će im različite prirodne kulture najbolje uspijevati i tada gradili terase na kojima bi ih uzgajali. U svemu tome važnu je ulogu imalo Sunce, o čemu govori i takozvani kamen Intihuatana. Na njemu su Inke pratili dnevno i godišnje kretanje ovog nebeskog tijela, određivali zimski i ljetni solsticij i tako krojili kalendar sjetve i žetve. U znak zahvale, dio uroda prinosili su bogu Sunca.
Naime, vjerovali su u božanske moći prirodnih sila kao što su Sunce, planine i rijeke. I ja sam počeo osjećati iznimno poštovanje prema suncem obasjanoj planini ispod koje je protjecala rijeka Urubamba. Slika koju je igra sunca i sjene priredila u tom trenutku bila je gotovo zastrašujuća. Obronci koji su se uzdizali iznad središnjeg trga poprimili su izgled velikog ljudskog lica u ležećem položaju. Ostali smo neko vrijeme skamenjeni poput zidova koji su nas okruživali, a onda smo se preko središnjega trga zaputili prema nosu ležećeg lica, prema planini Wayna Picchu.
Na vrhu svijeta
Uspon je počeo laganom šetnjom skliskim puteljcima, ali vrlo se brzo pretvorio u penjanje strmim stijenama kroz gustu šumu. Pred sam vrh verali smo se četveronoške gotovo okomitim stepenicama. Poštovanju prema prirodi sada se polako pridruživao strah budeći tako u nama strahopoštovanje, osjećaj koji su i Inke zasigurno gajili prema prirodi. Na samom vrhu sjeli smo na rub kamena, okruženi masivnim planinama, s jedne strane kilometrima ispod nas protjecala je rijeka, a s druge strane pogled se pružao prema izgubljenom gradu Inka.
Opet smo zanijemjeli i uronili u vlastite misli. Sviđa mi se ovdje. Sjedim navrh planine, smješkam se i drago mi je što sam upoznao gospodina zvanog Machu Picchu. Lijepo nas je dočekao, srdačno ugostio, bio vrlo iskren, potpuno se otvorio i nesebično pokazao sve svoje čari. Ugodno se osjećam u njegovu društvu i ostajem još malo uživati u trenutku. Punim baterije. Čime? Posebnom energijom.
.png)
.png)
