Begovo Razdolje: Na vrhu Hrvatske

Posjet Begovu Razdolju, koje je sa 1078 metara nadmorske visine najviše naseljeno mjesto u Hrvatskoj, još me jednom uvjerio kako su ovi naši životi u gradovima gotovo imitacija života. Sve nam je previše nadohvat ruke.
Dolazak u Begovo Razdolje – u kojem vrijeme nije stalo, ali tišina i dalje tamo stanuje – opet me nagnao da se pitam koliko zaista mi koji živimo u gradovima znamo živjeti s onim što pravi život stvara: prirodom.

Živjeti u Begovu Razdolju znači, međutim, i živjeti punim plućima, jer je zrak ovdje onaj „iz udžbenika“, a zelenilo u proljeće onakvo kakvim ga zamišlja, i drvenim bojicama crta, svako dijete. Ovdje se, bez pretjerivanja, čuje divna tišina, a svi problemi ostaju iza zadnjeg zavoja, pokraj velike stijene koja najavljuje ulazak u ovaj planinski raj. To je bila i „moja“ stijena, do koje sam često dolazila biciklom odrastajući nešto niže, u pet kilometara udaljenom Mrkoplju. S osam, deset ili petnaest godina usudila sam se ovamo popeti biciklom ili pješice. Nisam sigurna bih li se to usudila i danas. Djetinjstva u Mrkoplju ili Begovu Razdolju vjerojatno se nisu promijenila, no mi jesmo, nagore.

Vladarica cijele padine

Begovo Razdolje u srcu je Gorskog kotara, smješteno na zapadnim obroncima Bjelolasice, najviše goranske planine, čiji se vrh nalazi na 1534 metra nadmorske visine. Samo ime ovoga planinskog raja govori da se nekad davno dolina, razdolje, jako svidjela i nekome turskom begu, pa postala njegovo, Begovo Razdolje. No sada je naše. U Begovo, kako smo ga zvali, dolazilo se u berbu borovnica, malina, gljiva, ovisno o godišnjem dobu.

Dok sam se penjala iz Mrkoplja put Begova zbog ovoga novinarskog zadatka, vratila mi se slika brojnih berača borovnica na ovim padinama. Imam sedam-osam godina, na nogama crvene gumene čizmice iz Jugoplastike da me zaštite od zmija, a ležim u tim borovnicama! U ruci mi limeni lončić koji polako punim bobicama, a kad se napuni dopola, sve pojedem. I tako cijeli dan ili barem do ručka, posluženog u gepeku stare lade. Do tog trenutka ja sam sama, vladarica cijele padine; odrasle čujem u daljini kako se smiju i razgovaraju, no ne vidim ih. Danas, u ulozi „helikopter-majke“, koja nad svojim čedom nadlijeće i kad treba i kad ne treba, znam da dijete ne bih tako ostavila ni na najljepšem proplanku na svijetu. Bila su to, definitivno, neka normalnija vremena.

Lane ili tele?

Ulazimo u Begovo Razdolje i zastanemo ispred „Planinskog raja“, pansiona koji vodi šesteročlana obitelj Blašković. Želim ih pitati je li ovdje ljeti još uvijek ugodno živjeti na 25, a spavati na petnaestak celizijevaca – i to na samo sat i pol od Zagreba, odnosno manje od sata vožnje od Rijeke, u kojima se ljeti „ne da živjeti“. Dakako, odgovaraju gazdarica Jasna i njezina kći Ivana, otvarajući nam prozor u jednoj od pansionskih soba. Pogled puca na svijetlozelena brda puna maslačaka, na kojima će se, vrlo vjerojatno, kao i svakog dana, pojaviti kakva smeđa „točkica“ – medo na svojoj redovitoj putanji.

Jer medo je ovdje doma, jednako kao i jelen i košuta koji, eto goranske lekcije broj jedan, nemaju „Bambija“ ili lane, kako gradske neznalice misle, već – tele. Lane je potomak srne i srndaća. To zna svako goransko dijete, kao i njihove učiteljice, koje neće, kao u gradu, djecu uvjeravati da je Bambi lane. Bilo bi to kao da im govore da rogove ima samo bik, ne i krava. Ako mu je tata jelen, a mama košuta, Bambi je tele – ispravit će vas svatko u ovom kraju. Srna i srnjak drukčija su obitelj, manjih proporcija i drukčije boje, i oni dobivaju lane.

Gulaš od divljači

Svaka će srna, jer je logika majke prirode nenadmašiva, lane donijeti na svijet u proljeće, neovisno o tome je li se parila na početku sezone parenja u srpnju ili na kraju u listopadu. Kako mladunčad ne bi donijele dok je još zima, one imaju sposobnost embriotenije, odnosno mogu zaustaviti razvitak embrija onoliko dugo koliko je potrebno da lane na svijet dođe – nakon snijega.

A koliko nam god te „smeđe točkice“ na savršenom zelenilu Begova Razdolja bile mile i drage, prijaju, uz duboki im naklon i još dublju ispriku, i onda kad su na tanjuru gospođe Jasne. S domaćim njokima, dakako, gulaš od divljači ovdje je savršeno mekan i sočan.

Svoj na svome

Nakon oduševljenja koje je izazvala divljač na tanjuru, kod obitelji Francišković oduševljava prizor proizvodnje mlijeka. Ta je obitelj najveći proizvođač mlijeka u Primorsko-goranskoj županiji. Odavde, iz njihove štale sa 60-ak grla, potječe punomasni original koji poslije točimo iz tetrapaka punjenih u Rijeci. Bojan, najmlađi od trojice sinova Marice i Zvonka Franciškovića, odlučio je ostati ovdje, a dvanaest godina tu živi i njegova supruga Biljana, rodom Delničanka.

Na pitanje zašto su odlučili ostati tu gdje se život lakim čini samo onima koji svrate na vikend, Bojan i Biljana odgovaraju kako je računica više nego jednostavna – u gradu bi bili podstanari koji kupuju hranu, a ovdje su na svome, hranu proizvode i od prirode uzimaju baš sve što im nudi. Snaha i svekrva, Biljana i gospođa Marica, žive u velikoj slozi iz koje nastaju, među ostalim, džemovi i sokovi od borovnica i malina, preukusni napici od, probali smo, koprive i maslačka s mentom te nezaobilazni sok od bazge.

Franciškovići se ne sjećaju kad su posljednji put išta takva kupili u dućanu. Trgovina im je, kažu, priroda, divljina koja počinje odmah tu, iza kuće. Tu je i njihova „domaća“, Davidova „osobna“ košuta, kojoj će se uskoro pridružiti i jelen i još jedno starije tele. David je petogodišnji, najbolji „proizvod“ mame Biljane i tate Bojana.

Za izazov treba hrabrosti

Suvereno vlada ovim terenom, pokazujući nam, usred štale, svojih pet mačića okoćenih prije dva tjedna. Kako je kod Franciškovićevih sve u slozi, tako su se i dvije mace omacile na istome mjestu otprilike u isto vrijeme! „Znaš, naše će kravice van na ispašu uskoro, sad u lipnju, kad trava još malo naraste. Da ih samo čuješ kako viču kad dođe vrijeme da idu van!“ pojašnjava nam mali David, koji veterinu, čini se, već ima u malom prstu. Svaki ga dan odvezu u vrtić u Mrkopalj, no sad mu se, povjerava nam se, tamo baš i ne ide, s obzirom na to da doma ima svoju košutu.

Njegovim roditeljima, jednako kao i baki i djedu, rijetko se da potegnuti do grada. „U Rijeku ili Zagreb idemo samo o poslu jer ipak smo mi, na kraju krajeva, poslovni ljudi“, kroz smijeh će gospođa Marica. Najlakše je, kaže, otići u grad, a onda odatle govoriti kako je ovdje, na više od tisuću metara iznad mora, život lagan. „Ovaj je život prije svega izazov, a za izazov treba hrabrosti“, zaključuje gospođa Marica, dajući nam savršen opis ljudi koji su ovdje rođeni i tu ostaju. Oni su prije svega hrabri što ostaju tamo gdje nema komfora, ali ima itekako zahtjevnog suživota čovjeka i prirode. A opet, ima i velikoga gušta, samo ako ga znate prepoznati. Biljani i Bojanu, recimo, ne nedostaju izlasci u kino ili restorane. Njihov je izlazak, pričaju nam, kad navečer prošeću koji kilometar izvan sela, sjednu u travu pa gledaju i slušaju jelene i srnjake.

Jedina školarka

Vremena kad je Begovo Razdolje brojalo 650 stanovnika stariji se ovdje sjećaju dobro. Sjeća ga se i Anka Karlović, baka 11-godišnje Dolores, sada jedine ovdašnje školarke, koju u mrkopaljsku školu vozi školski kombi. Ovdje danas živi ukupno petero djece, a nekad ih je tu, na vrhu Hrvatske, bilo za pet prepunih razreda. Kad bi poslije krenuli u šesti razred, u mrkopaljsku su školu i natrag kroz šumu pješačili i do deset kilometara.

Slobodne aktivnosti, na koje danas šaljemo djecu ne bi li se natrčala, ovoj djeci sigurno nisu trebale. Znala su se (znali smo se), penjati po drveću, a vrhunac dječje zabave, sjećam se, bilo je po mraku u cijelome selu ispremetati klupice ispred kuća, tako da se mještani, a najviše bakice koje na tim klupama provode dane promatrajući tko sve prolazi, sutradan izbezume.

Snijeg koji "gasi" danje svjetlo

Šećući kroz Begovo, nemoguće je ne osjetiti miris posječenog drva, imperativa u ovome kraju. Potrebno je barem metar-dva ljeti, a zimi i po 15-20 metara. Da bi se toliko ispililo, nacijepalo, vani posloženo osušilo pa suho opet složilo u garaže i podrume, treba i cijeli ljetni godišnji odmor. Zato Gorani općenito „nemaju kad na more“, šale se na svoj račun.

A nemali je broj i onih koji Gorani nisu, ali ovdje borave više nego kod kuće, u gradovima. Mnogi su vikendaši iz grada ovdje prezimili na 2,2 metra bijelog prekrivača, koliko je za najsnježnijeg dana ove godine na svojoj „meteorološkoj postaji“ izmjerio Anton Rogič, 64-godišnji Razdoljčanin kojeg su meteorolozi iz Zagreba zadužili da zimi na vrhu naseljene Hrvatske mjeri visinu snijega. Bilo ga je toliko, kaže, da ga više nisu imali kamo bacati. Tamo kuda je prolazila ralica, a prolazila je redovito, i tamo gdje su bili nanosi, a bili su svuda, snijeg je prekrivao prozore na kućama, dosezao sve do krovova i „ugasio“ im danje svjetlo.

Škola mira

No prezimi se nekako, kažu Razdoljčani, Gorani općenito. Zato je, valjda, ovaj narod toliko miran i strpljiv, nenametljiv i skroman. Čeka da prođe ono što mu je priroda namijenila i živi tiho. Drukčije zapravo ne znaju. Upravo tako, pa makar na samo dan-dva, ovdje se osjeća svatko – ovo je mjesto za osluškivanje tišine i pronalaženje mira, sebe. No zahvaljujući tim osobinama Gorana, ovo je jedino područje u Hrvatskoj s hrvatskim i srpskim selima u susjedstvu u kojem se za ovoga rata nije ratovalo. Dok je rat drugdje buktio, u Mrkoplju se događala Škola mira, u kojoj smo sa svih strana okupljali hrvatsku, srpsku i muslimansku djecu. Urodilo je plodom.

Gorski kotar mjesto je za duge šetnje u kakve svakodnevno na nekoliko sati izlaze Renata i Franjo Štritof iz Zagreba, koji su ovdje već neko vrijeme pravi „domoroci“. Otići iza kuće sa psom za gospođu Renatu znači prošetati oko šest kilometara svaki dan, pa još petnaestak nekoliko puta tjedno. U Zagreb Štritofovi, kažu, odu tek povremeno, kad baš moraju, no rijetko u svom stanu i prespavaju. Radije se vraćaju, pa čak i po cičoj zimi, „kući“ u Gorski kotar.

Pametnome dosta

Šetati se ovdje može naveliko – put Bjelolasice, Bijelih ili Samarskih stijena, kojekuda. Nekoliko je obitelji iz Begova Razdolja dugo „šetalo“ po bijelom svijetu, da bi se na kraju ipak vratile kući, tu gdje je najljepše, iako pomalo pusto.

Dok ovo pišem, prisjećam se da negdje imam fotografiju djeda i tate u košnji brda Maj iznad rodnog im sela Tuka, do kojeg se i iz Begova Razdolja može doći poprijeko, makadamskim putom. Na slici s kraja 50-ih kosi se, dakako, kosama i pokošen je cijeli Maj. Ljudi je u selu puno, a puno je tada bilo i stoke te je svima trebalo sijena. Maj je danas šuma koja se, jer nitko više ne kosi, spustila sve do sela, a s njom i životinje.

Medvjeda danas ima, ali samo zato što – nema ljudi. Mire se Gorani i s tom novijom pojavom koju im je priroda namijenila. Što drugo? Jer, kako našu priču iz planinskog raja zaključuje 80-godišnja Nada Vodopić: „Nije sretan onaj koji puno ima, već onaj koji malo treba.“ Odavde, iz Begova Razdolja, gdje vrijeme nije stalo, ali tišina tu stanuje i dalje – pametnome dosta.