Zlatna pravila održivog putovanja

Možemo dogovoriti smještaj u malim obiteljskim hotelima, a ne u velikim međunarodnim lancima hotela, možemo unajmiti lokalne vodiče, a ne strane, možemo se raspitati za turističke aranžmane (safarije, ekskurzije u džungle, karavane u pustinjama, posjete samostanima…) u organizaciji malih lokalnih agencija, koje zadržavaju profit u zajednici.

Održiva su putovanja uglavnom skuplja jer se ne zasnivaju na masovnosti, površnim iskustvima i potplaćenoj radnoj snazi, pa ako imamo novca, možemo biti spremni platiti malo više za takve programe. Zapravo najbolji način da utječemo na razvoj neke siromašne zemlje ili regije jest da tamo pametno potrošimo što više. Naravno, ako imamo novca. Ako nemamo, ne znači da ne trebamo putovati, ali ne znači ni da moramo biti paraziti. Ako putujemo bez novca i živimo od dobrote domaćina, onda barem možemo paziti da im uvijek pošteno iskazujemo čast.

Što ponijeti?

Prije putovanja, dok smo još u fazi planiranja i slatkog iščekivanja dana polaska, možemo što više čitati o mjestu gdje putujemo, o kulturi, običajima, o svemu. Što bolje upoznamo destinaciju na koju putujemo, to ćemo veću čast moći iskazati domaćinima i to ćemo mi sami izvući više od putovanja. Također, možemo pokušati naučiti malo lokalnog jezika.

Za osnovnu komunikaciju i osmijeh je dostatan, ali ako hoćemo uključiti jezik, to može biti vrlo zabavno, a itekako korisno. Ne treba nam velik trud da naučimo sto riječi lokalnog jezika, a sa sto riječi možemo jako daleko dogurati. Osim toga, nema boljeg načina za iskazivanje časti domaćinima ni bržeg puta za ulazak u njihov svijet.

Kad smo već u fazi spremanja za put, dobro je na umu imati zlatno pravilo: putovati lagano. Koliko nam se god činilo komplicirano sve potrepštine strpati u jednu torbu, čim krenemo, saznat ćemo da je to dvostruko previše. Jedna putnička poslovica kaže: „Kad se spremaš na putovanje, prostri ispred sebe svu odjeću i sav novac - onda uzmi pola te odjeće i duplo više novca!“

Zlatno pravilo putovanja postalo je i pravilo održivog turizma, jer što manje stvari imamo, to manje energije trošimo i to manje smeća proizvodimo. U tome što nam doista treba, a što ne, može nam pomoći jedan savjet dokazan na tisućama putovanja – za koju se god stvar pitamo treba li nam ili ne – nju slobodno možemo ostaviti kod kuće.

Ako odbijate hranu, ignorirate običaje, plašite se njihove religije... ostanite doma

Dobro bi nam bilo prihvatiti da smo turisti, stranci, znati da smo tek jedni od mnogih i ne tražiti posebne povlastice. Umjesto da inzistiramo na zapadnjačkom komforu, bilo bi korisnije da se što više prilagodimo domaćinima i da poštujemo njihove običaje, čak i kad nisu zakonom propisani. Ako u neki hram nije zabranjeno ući u kratkim hlačama, ali domaćinima to nikad ne bi palo na pamet, onda je i nama bolje da kratke hlače ostavimo doma.

Ako u nekoj zemlji nije zabranjeno piti alkohol, ali domaćini ga ne piju i protivi se njihovoj vjeri, onda ćemo im najbolje iskazati čast tako da ga ni mi ne pijemo. Dobro se ponekad podsjetiti da smo mi gosti i da se mi moramo prilagoditi domaćinima, a ne oni nama.

Američki književnik Clifton Fadiman rekao je kako moramo biti svjesni da strane zemlje nisu dizajnirane da nama budu ugodne, nego da budu ugodne svojim stanovnicima. Njegov kolega pisac James Michener rekao je: „Ako odbijate hranu, ignorirate običaje, plašite se njihove religije i izbjegavate ljude, bolje vam je da ostanete doma.“

Kad smo u Rimu...

Jednostavno: kad smo u Rimu, trebamo se ponašati kao Rimljani. To ne znači da se u svemu moramo slagati s njima, ali ne moramo ih ni osuđivati. Dosta je da ih promatramo. Ako to njihova kultura dopušta, možemo i raspravljati s njima o predmetima u kojima se ne slažemo, ali ne moramo im tvrditi da je naše stajalište bolje. Putovanje možemo iskoristiti da na klin okačimo našu zapadnjačku naviku da sve znamo i da smo u svemu u pravu.

Umjesto da tvrdimo svoje, možemo postavljati pitanja i učiti slušati. Budući da u tuđim domovima nismo autorizirani išta mijenjati, putovanje je izvrsna prilika da naučimo neke stvari i prihvaćati.

Druženje s ljudima različitih kultura i životnih putova spada u najveće radosti putovanja. Od njih možemo najviše toga naučiti. Zato je najbolje pročitati turističke vodiče prije putovanja ili ih čitati u prilikama kad nismo s domaćinima. Kad smo okruženi lokalnim stanovnicima najbolje nam je da sve knjige, znanja i predrasude ostavimo duboko u torbi i poslušamo njih same što nam imaju reći.

Kad smo daleko od doma, okruženi kulturom koja je posve drukčija od naše i kad na tren osjetimo da tamo pripadamo – zato što tamo imamo prijatelje s kojima možemo razmijeniti sto riječi na neobičnom jeziku i razumjeti se srcem – tada doživljavamo jedno od najčarobnijih iskustva putovanja: iskustvo u kojem se rastapaju granice, isušuje ocean između milijardi otoka i ukazuje dno koje nas sve povezuje.

Kako doista pomoći

Tada poželimo i pomoći Drugima, ako je njima pomoć potrebna, a mi je možemo pružiti. Kad putujemo u zemlje koje su znatno siromašnije od naših, svi mi imamo neku potrebu da pomognemo. Međutim, ta se potreba često osjeti zadovoljenom kad prospemo šaku novčića ili olovaka molećivim šmrkavcima. To je nažalost samo jedna forma imperijalizma, koja potiče prosjačenje i ovisnost o turistima. Ako zaista želimo pomoći djeci koja se školuju ili žele školovati, možemo dati donaciju školi ili ako škole nema – izgraditi je.

Naravno, ako nemamo za to potrebnu vrstu hrabrosti možemo barem pronaći i podržati neki koristan projekt. U svakom slučaju nije nam nikad pametno davati ikakve poklone ikome tko ih nije radom ili uslugom zaslužio. To samo potiče rast materijalizma, što je univerzalna pojava u svim kulturama. Čak je zabilježeno da su butanske vlasti među budističkim redovnicima u zabačenim samostanima registrirale širenje materijalizma, zato što su im turisti davali male poklone.

Ako već imamo malo viška novca koji želimo potrošiti, u svakom je slučaju poželjno kupovati lokalne proizvode i suvenire, a ne uvozne. Pritom je dobro znati odakle ti proizvodi dolaze i kamo ide naš novac. Često su te stvari jeftine – pa je dobro znati da su jeftine uglavnom zato što su proizvedene uz potplaćenu radnu snagu. Tako da nije uvijek dobro cjenkati se. Turisti su nekako prihvatili običaj cjenkanja kao da je univerzalan, ali to nije istina. Dok je kod nekih Arapa ponekad uvredljivo pristati na prvu cijenu – Papuance cjenkanje zbunjuje i vrijeđa.

Tiha revolucija

Turisti su često ludi za „autentičnim“ suvenirima, nasuprot onim izrađenima, ali i to može biti krivo. Kad smo kod naroda Dogon u Maliju prisustvovali ritualu penjanja po litici u kojoj pokapaju preminule, jedan je Dogon iz grobne pećine izvukao neku staru masku i pitao nas želimo li je kupiti. Zamolio sam ga da radije ostavi tu masku tamo gdje ju je našao te sam mu rekao da me više zanima ona koju su istesali za turiste, na što su se svi čudili. Rekli su mi da turiste obično ne zanimaju te „nove“ maske, nego prave, „stare“.

Mi turisti trebali bismo više vrednovati nove maske, jer tako tradicionalni domaćini čuvaju svoju kulturu, a mi u njih potičemo vrednovanje vlastite kulture, radne navike i razvijanje umjetničkih vještina, čime mogu zaslužiti naš novac, a istovremeno i sprečavamo prosjačenje. Dakle, tim malim potezom možemo višestruko pomoći domaćinima.

A kad se vratimo s putovanja, onda tek imamo priliku zatvoriti krug. Ako smo na putu pronašli projekt koji bismo htjeli podržati, dijete kome bismo htjeli plaćati školarinu, ideju koju bismo htjeli zakotrljati, najbolje da se tome posvetimo odmah. Ako nam se nešto svidjelo, ako smo napravili nešto korisno ili upoznali ljude koji rade nešto korisno, najbolje da pričamo o tome, pišemo blogove i članke i propagiramo ideju održivog i odgovornog putovanja, širimo tajnu tihe revolucije i malo po malo gradimo ljepši svijet.