Kapadocija - avantura i sloboda

Negdje sam pročitala da na putovanjima skupljamo dijelove duše koje smo razasuli kroz vrijeme, živeći neke prošle živote, bivajući sve naše inkarnacije koje nas čine onim što danas jesmo. Najamni radnik u Kini, vlastelinka u sjevernoj Europi, gusar južnih mora ili napušteno dijete negdje na Putu svile... Ako ne vjerujete u prošle živote, postoji i romantična teza da putnici skupljaju djeliće raznih energija koje su nastanile mjesta koja posjećuju, te kada jednom zakorače u njih, ostaju zauvijek promijenjeni.

Kako se pet žena, strastvenih obožavateljica terenskog jahanja, uputilo u ovu avanturu? Kao prvo, Bandive, tako nas je jednom riječju opisao naš učitelj jahanja (banditi + dive), vole avanture. Inače smo brojnije – Sandra, Mihaela, Sanja, Jasna i Ankica, Dijana, Margareta, Mirjana, Valerija, Mirna, Lara i Ana. Družeći se dijelimo ljubav prema prirodi i raznim vrstama gibanja, poput jahanja, skijanja, bicikliranja, planinarenja i piknika na zelenim travama. I gušt bivanja u okruženju žena na koje doista možeš računati.

Redovito uživamo u raznolikim ravnim i brežuljkastim terenima Međimurja, u svim godišnjim dobima, vremenskim uvjetima te u svakom slobodnom trenutku. S vremena na vrijeme otisnemo se i u druge predjele Lijepe Naše u potrazi za jahaćim turama. Budući da nam ne treba puno da se pokrenemo, na pitanja: Idemo li nekamo na jahanje u Aziju? Na Bliski istok? uglas smo odgovorile: Može!, Kada?, Jedva čekam! U potrazi za dobrom konjičkom turom pretražile smo internet prema kriteriju: 10 najboljih tura na konjima. Među prijedlozima odskakala je Kapadocija, i slikom i tekstom. Naša agencija Kirkit, zahvaljujući profesionalnosti i iskustvu u jahaćim turama, prepoznala je sve naše želje i potrebe te ih pretočila u aranžman po našoj mjeri. I tako smo se uskoro našle s ruksacima na aerodromskom check inu.

Krajolik s drugog planeta

Dobro se sjećam, kada sam upisala riječ Kapadocija u tražilicu, koliko su me oduševili pejzaži vanzemaljskih oblika. Stupovi, tornjevi, dimnjaci i obelisci razasuti po dolinama. Kažu da su stijene stvarane tijekom nekoliko izlijevanja vulkanskih lava, počevši prije nekoliko milijuna godina jednom od najvećih erupcija na planetu. Navodno je lava, koja je tekla s planina Hasan i Erdzijes, pod utjecajem kišnice i vjetra stvorila vanzemaljske vizure, kamene oblike koji su zbog magičnog izgleda u narodu nazvane „vilenjački dimnjaci“. A ja sam pomislila da su ovdje bila bića s drugih planeta.

Posjetiti „zemlju lijepih konja“ (prijevod imena Kapadocija) jedinstveno je iskustvo. Upiti taj čudesan prostor, prirodu i živu energiju ljudi oko sebe, jašući na konju, stepenica je više u doživljaju, a činiti to u energičnom, prijateljskom i toplom ženskom društvu za mene je bilo poput oživljavanja arhetipa majke, one koja podržava i štiti, i arhetipa žene ratnice koja teži slobodi i neistraženom. Apsolutno iscjeljuje! Pet žena, usklađenih, jednostavnih u planovima, sinergičnih u oduševljenju i ljubavi prema prirodi i kretanju. A sve to okupano neprekidnim smijehom, ukusnim obrocima umotanim u glazbu autohtonih instrumenata. Sve su se čakre zavrtjele u pravom smjeru.

Sigurne i slobodne

Putovanja su za mene osjećajne mape. Podatke poput odavde smo krenuli, tu ima toliko stanovnika, nadmorska visina, kilometri, zemljopisne informacije... sve brzo zaboravljam. Pamtim trenutke spletene u emocije. Moje prve čipkaste impresije puta vezane su uz lice našeg vodiča koje se smiješilo na aerodromu provirujući iza ploče s imenom jedne od nas. I onda našeg hihota pa urnebesnog smijeha, jer takvo lice, a i stas, viđa se na stranicama Voguea. Tijekom puta to se lice raširilo u cijelu osobnost, energiju mladog čovjeka koji obožava prirodu i živi s njom, blagu i strpljivu ali zaštitnički mušku, koja nas je vodila tih dana. Osjećale smo se sigurne, ali slobodne da galopiramo, i nespretne jer loše osedlavamo konje, ili samo kao obične žene s milijun pitanja i dilema.

Pamtim stanje svojih osjetila prvu večer, kada sam shvatila da sam stvarno tu, ugledavši kroz prozor autohtone ćilimaste, kamene sobe u Avanosu, Crvenu rijeku (najdulju u Anadoliji) kako migolji gradom. Pa miris večere poslužene u prekrasnom kamenom dvorištu obiteljskog pansiona, uz zvuke tradicionalnih instrumenata koje su u ruke uzeli kuhari, kojima se pridružilo i nasmijano, opušteno lice gospodina Osmana, vlasnika naše agencije.

Kroz mir i radost što smo daleko od posla, vreve Zagreba i kolotečine, probila se idućeg jutra i mala nelagoda s pitanjima – hoće li biti naporno, hoće li moje iskustvo jahanja od godine i nešto dostajati da se nosim s konjem koji me čeka u štali (bila je kobila)? I sada, kada zažmirim, vidim prizor s 50-ak konja koji su ispunili štalu Horse Centra, među kojima su odabrali i one za nas, prekrasnih dorata, sivaca, arabera. Baš poput ljudi, ima i konja različitih karaktera, a ovi u sebi imaju mir koji se prenosi i na jahača. Baš kao i usađenu mudrost kako se nositi baš sa svakim, u fizičkom i u karakternom smislu.  

Ljepota koja ne blijedi

Sjećam se prvih pejzaža koji su se pred nama otvarali dok smo s noge na nogu naših konja nošene u avanturu po toj mističnoj zemlji. Pa našeg neprekidnog, ali doista neprekidnog smijeha, hihot, smijuljenja, grlenih solo dionica i svih mogućih postojećih oblika ove ekspresije emocija. Redoslijed mjesta kroz koje smo projahale pomalo blijedi. Ali ne i ljepota, opuštenost, preplavljujuće pozitivne emocije vezane uz njih. Selo Cavusin, u čijim su stijenama ljudi živjeli do 1960-ih u roza dolini, zbog roza boje slojeva stijena i litica s mnoštvom crkvica u stijenama.

Nacionalni park Goreme, centar Kapadocije pod UNESCO-vom zaštitom, tako magičan sa svojim brojnim hotelima u stijenama koji noću izgledaju kao neko tajno sklonište bića s drugih planeta.

Goreme

Danas, kada pomislim na Goreme, vidim svoju prekrasnu sobu u stijeni, u orijentalnom stilu, s finim i mekim plahtama, vidim male restorančiće s terasama punim cvijeća, na jednoj od kojih se i mi opuštamo, dugo i lijeno nakon završene jahaće ture, jedna drugoj prebacujući tisuće sličica i doživljaja, kao šarene loptice radosti. Pa se umiješaju prizori šarenih prodavaonica suvenira kojima tumaramo ili prizori crkava i manastira uklesanih u tisuće veličanstvenih stijena – muzeja na otvorenom. Četiri tisuće godina star grad Uchisar, s najvećom tvrđavom uklesanom u vulkanskoj stijeni, za mene je duboki udah i izdah olakšanja dok mi pogled s njega prelazi preko predjela Kapadocije koje smo projahale i upile. 

Kad kažem projahale, mislim na hodanje na konjima, što je lagano i fizički nezahtjevno pa ostavlja puno prostora za uživanje u ambijentu i društvu. Kas, drugi oblik gibanja na konju, izbjegava se na ovakvim turama jer najviše zamara jahača. Dnevno smo prelazile oko 30 do 40 km za pet, šest sati. Prvi dan galopirale smo samo tri, četiri puta jer je vodič Ender, pretpostavljam, htio procijeniti naše jahačke vještine. Poslije je i pokret glavom bio dovoljan da znamo da slijedi galop. Prije ponovnog uzjahivanja, konje smo same očetkale od prašine i osedlale. To su bila nova, ali lijepa iskustva jer uglavnom sjedamo na pripremljene konje. Nakon tri uzastopna dana na konju spontano se poboljšaju vještine, neke stvari intuitivno sjednu na svoje mjesto.

Idealan svijet

Bilo je lavina smijeha u vrtovima i na terasama naših prenoćišta, obojenih blagom euforijom proživljenog dana, uz večere od ukusnog povrća, mesa, voća, začina i vina, koje su posluživali naši domaćini uvijek ljubazna i topla lica. Ljude u Kapadociji ne mogu opisati u samo nekoliko dojmova ili rečenica. To su blagi i topli ljudi, otvoreni, ali nenametljivi, nesebični u odnosu prema nama – kako su nam u agenciji rekli – prvim ženama iz Hrvatske. Bili su to nevjerojatno moćni dodaci svim ugodama koje smo proživjele. Do tada sam se na mnogim putovanjima pri susretu s ljudima osjećala kao izvor prihoda.

Ovdje sam se osjećala onako kako romantik poput mene zamišlja idealan svijet – primaš kada daješ. I kada se jedna od nas razboljela i trebala više brige i pažnje, i kad smo završile jahaću turu te u slobodnom aranžmanu otkrivale Goreme, u nenaplaćenim lubenicama i kavama, u iskustvu leta balonom, prožimao me stalan osjećaj da sam za ono što dajem dobila više. I to nije vezano uz valutu.

Let balonom

A let balonom emotivna je točka na „i“ satkana od puno nijansi lakoće i sigurnosti, koju ulijevaju stručni, vedri i živahni uposlenici. Sloboda bestežinskog stanja. Tišina uma jer nema zvuka motora ili kakve druge buke na koju na smo naviknuli kada smo inače gore, u avionu. Ljepota prekrasne zemlje koja se prostire pod nama, kojom smo do jučer jahale, a sada je upijamo iz neke nove dimenzije. I radost koju bude svi ti šareni baloni koji lebde oko nas, a nekada ih zna biti i do nekoliko stotina. I opet, kao i cijelim putem, taj dobar osjećaj da za plaćenu uslugu dobiješ uvijek neki slatki dodatak, poput proslave slijetanja na livadi, s čašom šampanjca i stručkom svježe ubranog livadskog cvijeća. Nadam se da ću se jednom opet vratiti i ugalopirati u ovu prekrasnu priču.