Na putu oko svijeta... u potrazi za srećom

Dobila sam slobodu, što sad?

Želimo li pronaći sebe, moramo otputovati u daleke krajeve

U to vrijeme, s navršenih 37 godina, osjećala sam da sam previše vremena potrošila na posao te da nisam imala dovoljno prostora za male stvari koje bi me činile sretnom. Voljela sam fotografirati i slikati, ali te aktivnosti jednostavno nisam stizala ubaciti u prenatrpan raspored obveza koje su tada u mom životu imale prioritet. Negdje sam pročitala da moramo otputovati u nepoznate i daleke krajeve ako želimo pronaći sebe i postalo mi je jasno da je moja prijateljica u pravu. Kako nisam imala djecu i druge obveze koje bi me vezivale, mogla sam jednostavno otići. Shvatila sam da ne smijem propustiti možda i jedinu priliku da izdvojim vrijeme za sebe i otiđem na put oko svijeta.

Kad sam donijela odluku o odlasku na putovanje, osjetila sam uzbuđenje kakvo me nije obuzelo već godinama. Jedan dio mene govorio mi je da je ta odluka luda i nepromišljena, a drugi, puno veći dio, da mi je pustolovina itekako potrebna. Za put sam izdvojila oko četiri i pol mjeseca i dio novca od otpremnine. Kako bih sebe stavila pred što veći izazov, unaprijed sam rezervirala samo avionsku kartu za put oko svijeta, pri čemu sam morala unaprijed odabrati mjesta i datume letova, a poslije sam ih mogla i mijenjati. Za početak puta izabrala sam užurbani i slikoviti Rio de Janeiro.

Prve dvije noći odlučila sam provesti u jeftinijem hotelu koji sam našla na internetu, a nakon toga birati hostele i prijevoz spontano kako budem putovala. Želja mi je bila prepustiti se čaroliji puta, slijediti znakove i vidjeti kamo će me put odvesti... Iselila sam se iz unajmljenog stana i sve svoje stvari spremila na tavan kod prijateljice te krenula na put s ruksakom na leđima i novim fotoaparatom. Prvi put u životu bila sam bez doma, ali osjećala sam se toliko slobodno da mi to uopće nije smetalo...

Pod patagonijskim nebom

Prvih nekoliko tjedana putovanja proletjelo je kao u snu. Poput spužve sam upijala nove prizore, mirise i okuse oko sebe... Kaotični Rio zamijenila sam mirnijim mjestima južnog Brazila i vodopadima Iguazu, nakon čega sam opet posjetila velegrad – golemi Buenos Aires. Nakon određenog vremena shvatila sam da su veliki gradovi previše nalik životu koji sam ostavila iza sebe – ispunjeni vrevom, bukom i prometom – te da mi više gode mirnija mjesta. Ipak sam na put krenula da bih bolje upoznala sebe, a to u velikim gradovima nisam mogla. Sve sam se više počela radovati skorom odlasku na mjesto koje će mi pružiti dovoljno tišine i osame: u Patagoniju.

Dok smo iz Buenos Airesa letjeli prema El Calafateu, argentinskom gradiću u južnoj Patagoniji, uzbuđeno sam promatrala nepregledna, jednolično smeđa prostranstva pod nama, tu i tamo isprekidana jedino vijugavim tokom kakve rijeke. Kada sam se smjestila u hostel na brdašcu, bacila sam pogled na jezero u podnožju, okruženo busenima suhe trave. Konj je mirno pasao nedaleko od hostela, a lavež pasa na prašnjavoj cesti jedini je, uz fijukanje vjetra, prekidao duboku tišinu. Prešla sam glavnu cestu gradića u desetak minuta i, iako je na njoj bilo dosta prolaznika, odjednom me uhvatila lagana panika. Sada mi je nedostajala užurbanost, metež i eksplozija podražaja koja me je pratila prvih mjesec dana puta.

Nakon neprestanog pulsiranja Brazila i prepuštanja rijekama ljudi u Buenos Airesu, ta nagla promjena izazvala je u meni mali šok. „Znači li to da se ne mogu suočiti sama sa sobom?“ razmišljala sam nastojeći se primiriti. Nije bilo lagano. Iako sam željno očekivala posjet Patagoniji, shvatila sam da je ovaj gradić među većim mjestima koja ću posjetiti u sljedećih nekoliko tjedana i u tom trenutku nisam bila sigurna koliko sam spremna na taj izostanak ljudi, građevina i zbivanja – mogu li se nositi s ovim pustim prirodnim prostranstvima ispunjenima tišinom i pokojim kondorom u letu.

Život na sjeveru

No zato sam i krenula na put: da prevladam stvari kojih se bojim, da naučim biti sama sa sobom… Sljedećih sam se dana, krećući se među patagonijskim divovima, privikla na nedostatak vanjskih utjecaja te počela okretati sebi i svojem unutrašnjem svijetu. Počela sam uživati u tišini i prilici da neometano upijam svu tu ljepotu surove, ali veličanstvene prirode koja me okruživala. Čak je i patagonijsko nebo djelovalo nekako prostranije dok su se na njemu tiskali milijuni sjajnih zvijezda.

Grandiozan ledenjak Perito Moreno očarao me svojim plavičastim vrhovima koji su se presijavali na podnevnom suncu. Mogla sam ga tako promatrati satima, čekajući da tišinu prekine jedina buka koja se tu mogla čuti, nastala otkidanjem komada leda i njihovim padom u inače mirne vode jezera. Uspavana i opuštena atmosfera maloga čileanskog grada Puerta Natalesa, smještenog u fjordovima krajnjeg juga na čijim su se ulicama rijetko mogli vidjeti prolaznici, odjednom mi je godila i iz nekog neobičnog razloga jako mi se svidjelo to mjesto koje atmosferom nalikuje onome iz televizijske serije „Život na sjeveru“.

Moć optimizma

No tek nakon što sam se privikla na tišinu i osamu, susrela sam se s još dva nenadana izazova. Nakon intenzivnih pješačenja u Nacionalnom parku Torres del Paine počela su me boljeti koljena, a zbog iznenadnih problema s kreditnom karticom neko vrijeme morala sam se snalaziti s ograničenom svotom novca. Situacija se dodatno pogoršala kad sam napustila Torres del Paine i stigla u izolirano planinsko selo bez banaka El Chalten. Čak je i vrijeme ondje bilo surovo: ako nije padala kiša, prašnjavim je ulicama šibao oštar i nemilosrdan patagonijski vjetar. Mogla sam potonuti, ali ipak sam odlučila zadržati optimizam i ponavljala u sebi: „Sve će na kraju ispasti najbolje...“

Dok sam tako jednog popodneva mantrala tu rečenicu u glavi, u jednom sam internet-kafeu ugledala poznato lice djevojke iz Vermonta koju sam upoznala u hostelu u Buenos Airesu. U tom trenutku nitko nije bio sretniji od mene! Andrea i njezina prijateljica Paula iz Engleske jako su mi olakšale nekoliko sljedećih dana. Sa mnom su odlazile na kraće i manje zahtjevne šetnje, nisu mi dopuštale da platim namirnice za zajedničku večeru ili odličan domaći patagonijski sladoled, koji nam je uljepšao jedno sunčano popodne. Na odlasku su me otpratile do autobusa noseći mi ruksak da ne opterećujem koljena, opskrbile me hranom i iz džepova istresle sav sitniš da mi se nađe do sljedećeg odredišta, gdje sam trebala podignuti novu karticu.

Tih sam se dana uistinu naučila uzdati u dobrotu ljudi. Dan prije vlasnik restorana častio je Andreu i mene besplatnom večerom i dao mi svoje podatke da mu vratim novac kad dobijem novu karticu. Dobrota ljudi i slučajan susret s poznatom djevojkom pokazali su mi kako nam se i u nepredvidljivim poteškoćama ukaže izlaz, pa i ondje gdje nikog ne poznajemo i imamo osjećaj da smo potpuno sami. Moja sve veća otvorenost prema drugima privukla je otvorenost drugih, a unutarnji osjećaj da će sve ipak dobro završiti sad sam mogla i prepoznati. Čitavo to iskustvo učinilo me jačom i uvidjela sam da u samoj sebi mogu naći oslonac. Dalje sam krenula s mnogo više samopouzdanja i radovala sam se izazovima koje mi put nosi.

Ljepota jednostavnosti - na Fidžiju

Nakon Patagonije i inspirativnog jezerskog područja uputila sam se u vinsku pokrajinu Mendozu u podnožju Anda, gdje sam ushićeno uživala u netaknutim prirodnim prostranstvima, a put po Južnoj Americi završila sam u gužvi prenapučenog, ali zanimljivog Santiaga. Na Novom Zelandu opet sam se prepustila nadnaravno lijepim krajolicima, koji su mnogo pitomiji od onih u Patagoniji, i divila im se osjećajući pred njima veliku skromnost. Put po Novom Zelandu bio je intenzivan i brz, pa sam u jednom trenutku osjetila da mi je potreban predah i ležerniji ritam. Nakon gotovo dva i pol mjeseca na putu bila sam spremna za potpunu promjenu okoline i odmor na tropskom otoku, a savršeno mjesto za to bio je Fidži.

Na Fidžiju se preda mnom otvorio sasvim novi svijet dotad poznat samo s egzotičnih razglednica. Boravak na trima izoliranim otocima u bespućima Tihog oceana, gdje osim odmarališta u kojima sam bila smještena nije bilo ničega osim predivnog tropskog pejzaža, stavio me u doticaj s prirodom i jednostavnim načinom života. Prije putovanja uvijek sam bila okružena obiljem materijalnih stvari misleći da su mi potrebne kako bih bila sretna. Na moje iznenađenje, već nakon nekoliko dana shvatila sam da mi je nekoliko komada odjeće, tradicionalno pripremljena hrana dobivena iz lokalnih resursa te druženje i ples s lokalnim stanovništvom dovoljno da budem sretna. Brzo sam naučila i najvažniju riječ na otoku – bula.

Tim izrazom Fidžijci si, osim pozdrava, upućuju želju za srećom i dobrim zdravljem i u njemu je sadržana cijela njihova životna filozofija. Posebno sam uživala učeći tradicionalne običaje pletenja košara i nakita od bananina lišća te izrade narukvica od kokosova oraha, što je probudilo moju kreativnu stranu, pa sam se i od fotoaparata sve manje odvajala. Neprestano sam hodala bosa, a topli pijesak pod stopalima i neprestani smiješak na licima stanovnika Fidžija oživjeli su i otvorili moje srce i osjetila. Ispunjenost koju sam osjećala u tim trenucima dodatno mi je ojačala osjećaj da bih češće trebala raditi stvari koje volim, a koje sam u ubrzanosti prijašnjeg života najčešće preskakala.

Kako je to skladna i povezana zajednica!

U pamćenje su mi se posebno urezali ljudi u obližnjem selu Nacula, koje sam posjetila čamcem na Cvjetnu nedjelju prije Uskrsa. Dočekale su me skromne kućice od prirodnih materijala, jednostavna crkva ukrašena listovima palmi i pregršt djece odjevene u bijelo, koja su taj dan vodila misu. I neizostavan osmijeh na licu razigrane djevojčice, muškarca koji je sjedio u kamenoj kadi dok se na njegova leđa slijevao mlaz vode iz metalne slavine i smežurane bezube bakice koja je dvorište svoje skromne kućice ukrasila školjkama i mirisnim cvjetovima frangipanija.

Tog su dana muškarci u tradicionalnoj procesiji prenosili golemi drveni križ omotan u šarene saronge plivajući s njim od otoka do otoka. Ti prizori skromnosti i poniznosti duboko su me ganuli, gotovo sam bila ljuta na sebe kad sam se sjetila koliko je uvjeta prije trebalo biti ispunjeno da bih se osjetila sretnom, a onda bih opet pronašla nešto što je nedostajalo... „Kako je to skladna i povezana zajednica“, razmišljala sam. “I koliko im je malo potrebno da budu sretni!“ Škljocala sam fotoaparatom, ali sam istodobno slike bilježila i u svojem umu, kako bih zadržala taj osjećaj da je za sreću uistinu potrebno tako malo...

Škola sretnih trenutaka        

Dalje me put vodio od europski ležernog Melbournea, preko dinamičnog Sydneyja i uspavanog Brisbanea do nepreglednih pješčanih plaža sjeveroistočne obale Australije. I sva su ta mjesta nastavila obogaćivati moje putovanje novim iskustvima. Nakon gotovo četiri mjeseca provedena na putu osjećala sam da bih mogla nastaviti putovati i mnogo dulje. Vrijeme je izgubilo značenje, a svaki dan ispunjen novim i zanimljivim događajima i prizorima nije me prestajao iznova očaravati. Naučila sam u svemu naći nešto novo i vrijedno divljenja.

Prije kraja putovanja, spontana i u zadnji čas donesena odluka da završim tečaj ronjenja neplanirano me iz Singapura odvela na malezijski otok Tioman. Dok sam hodajući glavnom cestom po najjačem podnevnom suncu tražila ronilački centar na kraju sela, uz mene se zaustavio preplanuli zapadnjak na biciklu i upitao me trebam li pomoć. Kako to već biva kad nam život šalje male ali važne poruke, nastavili smo se slučajno sretati u ronilačkom centru u kojem je prije radio ili navečer u nekom od restorana.

Ispričao mi je da već mnogo godina živi na Tiomanu, u selu s nekoliko restorana i trgovina bez ikakvih zabavnih sadržaja zapadnjačke kulture i malo turista, uživajući u ljepoti života i malim stvarima koje svi možemo pronaći u svakodnevici. Već se godinama bavi ronjenjem na dah, a na moje pitanje kako je moguće toliko provesti pod vodom bez disanja, odgovorio mi je da ograničenja postoje samo u našem umu. „Doista“, pomislila sam. Još prije nekoliko mjeseci pitala sam se trebam li krenuti na ovaj put i hoću li ga uspjeti sama prijeći. Sada, nakon što sam obišla zemaljsku kuglu, značenje Raulove rečenice bilo mi je potpuno jasno.

Uživaj u životu!

Moji dani na otoku započinjali su s pogledom na gustu džunglu iza kolibe, iz koje su jedno jutro izašli majmuni uživajući u vragolastoj igri. Dane sam provodila stječući ronilačke vještine, istražujući svijet riba, brodskih olupina odjevenih u podvodno ruho i neobičnih morskih stvorenja. Predvečerja provedena u opuštanju na pješčanoj plaži uz zalazak sunca, večeri ispunjene novim okusima lokalnih jela, čavrljanje s vrtlarom iz Indije koji mi je poklanjao svježi mango za doručak bili su samo dio tiomanske škole sretnih trenutaka. Dok sam odlazila prema trajektu istom onom cestom na kojoj sam prvi put srela Raula, za mnom je doviknuo: „Uživaj u životu!“  

Ako sam išta ponijela s ovog putovanja, onda je to ta njegova rečenica. Da se Raul i ja danas ponovno sretnemo, ponosno bih mu mogla reći da sam nakon povratka u Rijeku njegov savjet uspjela primijeniti u svakodnevici. Danas živim sporije, uživam u sadašnjem trenutku, više vremena provodim s obitelji i prijateljima i ne zanemarujem sebe. Upisala sam dugo željeni tečaj digitalne fotografije, skromnija sam i neizmjerno zahvalna. Zahvalna na lekcijama koje mi je život podario na putu oko svijeta, na svim učiteljima koje sam tijekom puta susrela i na svemu što sam od njih naučila.