Jordan - put osobne transformacije

Jeste li se bojali divljih životinja u pustinji, pogotovo noću, kad ste spavali u vrećama pod vedrim nebom; što bi bilo da vam se dogodila kakva nezgoda i koliko je daleko bio prvi liječnik? – pitali su me poznanici kad sam se vratila s osmodnevnog putovanja Jordanom i četverodnevnog boravka u pustinji Wadi Rum. Trudila sam se odgovarati razumno – da smo išli organizirano, da se agencija brinula o svemu, što je bilo istina, ali je istina i to da mi na putovanju nijedno njihovo pitanje uopće nije palo na pamet.

Pretpošle sam godine u Sloveniji završila osposobljavanje za terapeuta karmičke dijagnostike. Karmička dijagnostika metoda je koja otkriva unutarnji uzrok nekog problema i odgovara na ono vječno pitanje: Zašto baš meni?. Odgovor i rješenje uvijek su negdje u nama – najčešće u nesvjesnim uvjerenjima, strahovima, obrascima razmišljanja i djelovanja koje smo naslijedili od predaka, donijeli sa sobom na ovaj svijet ili smo ih sami stvorili.

Kad je na predzadnjem modulu škole naš učitelj Marjan Ogorevc najavio mogućnost putovanja u jordansku pustinju kao svojevrsnu radionicu na terenu, ideja mi se odmah svidjela. Prilika da radom u grupi produbim znanje, i to još u pustinji – pred očima su mi se smjenjivale scene Mojsijeva i Isusova života, moć osobne transformacije, kampovi, deve, beduini... Idem!

Otpočetka smo znali da će biti naporno. U programu je pisalo da svaki dan ustajemo sa suncem, izvodimo energetske vježbe, meditiramo i dnevno propješačimo 15-ak kilometara. Kao svi uredski ljudi, nisam mogla ni zamisliti što je 15 kilometara pješačenja dnevno. Da bih umirila savjest kakvom-takvom pripremom, nekoliko sam puta s prijateljicom hodala savskim nasipom, “od mosta do mosta”, nakon čega bih joj rekla: „Ovo bi moglo biti 10 kilometara, pa i nije tako strašno!“ Kasnije, kad je bilo strašno, tješile su me samo Marjanove riječi da za ovakvo putovanje i nema odgovarajuće pripreme.

Zanimljivi kralj i kraljica

”Jordan je kraljevina koja graniči s Izraelom, Sirijom i Irakom, ali bez obzira na ‘nezgodno’ susjedstvo i burnu prošlost, zemlja je već dugo mirna. Za to je zaslužna mudra i miroljubiva politika kralja Abdulaha II., a pomaže i njegovo podrijetlo. Izravni je, 43., potomak proroka Muhameda, zbog čega u islamskom svijetu uživa posebno poštovanje”, govori nam turistički vodič Oskar u autobusu koji nas od aerodroma u glavnom gradu Ammanu vozi do kanjona koji nam je polazišno mjesto.

Budući da zemlja nema ni nafte ni dovoljno vode i općenito je siromašna prirodnim resursima, kralj Abdulah II. pokrenuo je ekonomsku i obrazovnu reformu pa je životni standard Jordanaca solidan, a stupanj pismenosti vrlo visok. Kralj je zanimljiv i po tome što mu je majka Engleskinja, i sam se školovao u Velikoj Britaniji i kažu da bolje govori engleski nego arapski, a njegova je supruga svjetski poznata i veoma simpatična kraljica Rania, velik borac za prava žena i djece.

Drijemamo u autobusu jer je iza nas neprospavana noć. Iz Zagreba smo krenuli sinoć, a na istanbulskom aerodromu grupa se kompletirala. U Amman stižemo u zoru. Na izlasku iz aerodromske zgrade zastajem da osjetim zrak. Uvijek me zanima prvi miris zemlje u koju dolazim. Jordan miriše na kolače - pomislim i sve se u meni razvedri. Lijepa dobrodošlica.

Scenografija s nekog drugog svijeta

Prvi se dan spuštamo kanjonom Mala Petra na oko 1400 metara nadmorske visine. Susrećemo se s beduinima koji nam pomažu i to je prijateljstvo na prvi pogled. Donose nam ručak koji je danas suh – sendviči, voće, povrće i slatkiši, vode nas čitavim putem, jedan naprijed, jedan otraga. Ulazimo u kanjon koji izgleda kao kulisa filma čija se radnja ne odvija na ovome svijetu.

Nikad nisam vidjela slične stijene, boje i oblike. Kanjonom žubori potok. Katkad ga moramo pregaziti, penjemo se, spuštamo, voda nam ponekad seže preko koljena, hodamo i gledamo oko sebe, podižemo pogled prema nebu pa ga spuštamo prema sićušnim bićima koja plivaju potokom.

Životinjska imena izvučena iz vrećice

Zastajemo da predahom i meditacijom obnovimo energiju. Tu nas čeka prvo iznenađenje – preuzimanje novog imena koje ćemo nositi do kraja putovanja. Putovanje u grupi, naime, uvijek je izazovnije od individualnog ili u paru. Zbog jače energije, u grupi se sve brže događa, prije na vidjelo izlaze naši obrasci, uvjerenja, neslaganja. U grupi se više „svađamo“, sami sa sobom i s drugima, ali i više pomažemo. Zato je važno da počnemo funkcionirati kao grupa, a ne skupina individualaca. Nas je 36 iz pet zemalja i prvi dan još svi na leđima nosimo svoj posao, svakodnevicu, zemlju... Vrijeme je da se privremeno odvojimo od tih identifikacija i posvetimo se putovanju, a u tome će nam pomoći i novi „identitet“.

U vrećici su imena životinja. Izvlačimo... svraka, komarac, štuka, koza, mrav, čimpanza, ovca, kokoš... Nisu nam baš neka imena, smijemo se. I ja posežem u vrećicu... Muha! Muha?! Pa što ću s muhom? Marjan kaže da razmislimo što nam svaka životinja donosi te što možemo dati grupi. Zabavljamo se novim imenima. Prijateljica je postala Kobra i jako je zadovoljna. Ima i smiješnih kombinacija, Vuk i Ovca su, recimo, muž i žena.

Preporod u kanjonu

Nastavljamo hodati. Otkad sam dobila krila, malo lakše hodam. Put je težak, gore, dolje, u vodu, iz vode, preskoči, prekorači... Stop. Nailazimo na nepremostivu prepreku. Ispred nas je voda koju ne možemo pregaziti, oko nas su stijene. U sredini golem zaglavljen kamen. Moramo odlučiti hoćemo li se vratiti istim putem ili ići dalje. Odlučimo ići dalje, neki će konopcima preko stijena, većina nas će „morskim“ putem.

Skidamo se u rublje i skačemo u vodu. Adrenalin, euforija, ludilo. Prijelomni trenutak, vatreno krštenje. Stojimo mokri i polugoli s druge strane, tresemo se i nemamo pojma što se sve u nama događa, ali ovdje smo i sada. Ništa drugo ne postoji.

Polako pada mrak, izlazimo iz kanjona, grupa je velika i sad se razvukla možda i na kilometar, hodam neko vrijeme sama, ne znam hoću li ikoga sresti. Nailazim na kolegice Mrava i Mačku. Nemamo snage ni razgovarati, jedva hodamo i brinemo se hoće li svi izdržati, hoće li svi naći put prije mraka, hoće li... Zapravo, učimo se povjerenju i prepuštanju. Svaka etapa puta ima smisao. Često ga otkrivamo naknadno. Slika je jasnija nakon tople večere u beduinskom kampu.

Petra: Legenda o Mojsiju

Drugi dan sve je mnogo lakše, a čeka nas Petra, napušteni grad u stijenama, najveća jordanska turistička atrakcija. U antičko doba Petra je bila glavni grad kraljevstva Nabatejaca. Zbog hramova izravno uklesanih u stijeni jedinstven je spomenik kulture u svijetu.

Skrivena u stijenama, Petra je kao važno trgovačko središte i sjecište puta tamjana bila dobro zaštićena, a imala je i opskrbu vodom. Pitka je voda do akvadukata isklesanih u stijeni pritjecala kroz zaštićene terakotne cijevi, također u stijeni. Izrazito složen sustav opskrbe vodom punio se iz izvora u krugu od 25 i više kilometara. Uska povezanost stijene i vode u ovom kraju uzrok je legendi da je Mojsije upravo u Petri, za židovskoga egzodusa iz Egipta, jednim udarcem štapom prouzročio da iz kamena poteče voda.

U Petri je atmosfera turistička, ali ona zbog toga ne gubi na mističnosti i snazi. Penjemo se do grobnica i obeliska visoko u stijenama, sad smo energetski povezaniji, meditacije su duže i intenzivnije, dobivamo jasnije uvide. Dolazimo do mjesta za koje kažu da je izravno povezano s nebom i zemljom, poput osi svijeta. Osjećamo te energije, vlastitu protočnost, u nama se miješaju duboke zemaljske i snažne nebeske struje. Kasnije u jednoj od „sobica“ u stijeni pjevamo kabalističku invokaciju, zvučnu meditaciju namijenjenu iscjeljenju.

Silazimo u grad, za ruku nas vuku djeca koja prodaju nakit, sitni trgovci suvenirima, beduini nude prijevoz na magarcima i devama. Živo je i zanimljivo. Kobra i ja slikamo beduine izbliza. Nakon ručka penjemo se 800 stepenica do samostana El-Deir, najmonumentalnijeg zdanja u gradu, a potom do najvišeg vrha u Petri koji je označen kao „kraj svijeta“. Tu završava grad kamena i vode, a mi osjećamo da smo na svom unutarnjem putu, upravo u skladu s tim elementima, skinuli još jedan tvrdi dio sebe i otvorili se unutarnjoj mekoći.

Brižna majka pustinja

Ništa od onog što smo dosad doživjeli ne može se mjeriti s boravkom u pustinji, meni daleko najčarobnijim dijelom putovanja. Wadi Rum je bio dom Lawrencea od Arabije, koji je o njemu pisao u djelu Sedam stupova mudrosti, pustinja je opjevana riječima i filmskim pričama. Natpisi i arheološki ostaci govore o 12 000 godina ljudske prisutnosti.

Premda simbol najneugodnijeg područja na planetu, u pustinji nema ničeg surovog, strašnog ni pustog. Izvana je mirno, ali je iznutra sve živo. U svakom zrncu pijeska pulsira život. Ušli smo u nju polako, hodajući u tišini. I ona je u nas ulazila polako. Snažna ženska energija, kao brižna majka, ne gura te preko granica izdrživosti i podržava svaki tvoj korak – kad se prestrašiš da će te prejako opeći sunce, pošalje povjetarac ili oblak, ostavlja stope prethodnika da lakše hodaš po dubokom pijesku, zna u svemu tvoju mjeru.

Ali, baš kao ni od brižne majke, od nje se ne možeš skriti, na vidjelo izlaze sve tvoje osobine i tjera te da u njih pogledaš te da neke od njih ostaviš. Možeš odmah tu, ona zna što će s njima.

Beduini

Od pustinje se svatko od nas „branio“ na svoj način. Netko pričom, netko šutnjom, netko poznatim okruženjem, netko odmjeravanjem snaga s drugima. Ne možemo se skriti, sami od sebe; od drugih smo skriveni onoliko koliko su oni ­zaokupljeni sobom.
Beduini su pravi sinovi pustinje. Kao svi autohtoni stanovnici, srasli s podnebljem u kojem žive, uravnoteženi su, mirni i uslužni. Prirodni i nenametljivi. Ruka koja te slijedi i prenosi preko vode u kanjonu, priprema i poslužuje hranu, pomaže nositi stvari, nalazi prenoćište i navečer uz vatru svira tvoju melankoliju ili ushit.

U pustinji doživljavamo najviše samospoznajnih procesa. Neke dijelimo s grupom, razgovaramo i rješavamo zajedno, neke odrađujemo u tišini. Dublje poniranje u sebe i transformiranje vlastitih ograničenja uvijek znači da možemo bolje pomoći drugima na terapeutskom putu. Zadnju večer uz vatru i beduinski ples slavimo jedan rođendan iznenađenja i kasnije svi pripremamo sitne darove s porukama ovog putovanja koje nasumce izvlačimo. To mi je najdraži suvenir s putovanja.

Aqaba

Nakon višednevnog hodanja pustinjom, Aqaba nam je bila šok, kao da je netko naglo uključio televizor. Škiljimo, stišavamo ton. Lučki grad, pun boja, mirisa i zvukova, tržnice na otvorenom, hoteli, resorti… Smijem se prijateljici Kobri koja kaže da ćemo kod kuće tjedan dana spavati u vreći dok se ne naviknemo. Dobra je stvar što smo se konačno domogli hotela, što znači – i kupaonice.

Sljedeći dan provodimo na plaži. Odmaramo, pripremamo se za povratak. Aqaba uglavnom živi od turizma, osobito ronilačkog jer ima jedno od najljepših koraljnih grebenja. Kupamo se, more nije kao naše, nema mirisa, ali je lijepo i čisto. S laganom sjetom sjetim se kuće. Za razliku od raskošnog krajolika na koji smo mi naviknuli, Jordan se ne može pohvaliti s mnogo lica prirode. Ali čovjeku za sreću nije potrebno mnogo lica, važno je voljeti ona koja ima.

Utjecaj pustinje osjećam i sada, mjesecima nakon povratka. Nepovratno je ušla u mene. Potpuno razumijem Lawrencea. I putnike s početka priče koji se, duboko povezani sa sobom, mogu s povjerenjem prepustiti i vodstvu izvan sebe.

Više o cjelovitim putovanjima možete doznati ovdje