Lastovo - otok na kojem je vrijeme stalo

Pozitivna izolacija od svijeta

Skromnost i užitak

Upravo takav osjećaj obuzet će vas na Lastovu. Taj najudaljeniji naseljeni otok s 44 otočića zaštićenoga lastovskog arhipelaga čini se kao nestvarna oaza mira, odmora, prirode i tišine.

Sjećam ga se takvog još iz djetinjstva. U to vrijeme stranci zbog vojske nisu smjeli na otok. Bilo je nešto domaćih gostiju, no s obzirom na ograničene smještajne kapacitete, svi su se oni stopili s otokom, pa su se jedva primjećivali. Pozitivna strana boravka JNA na otoku jest u tome što njegova iskonska ljepota desetljećima nije ničim narušavana i nagrđivana kao na drugim otocima i u priobalju. Nema mastodontskih socijalističkih hotela, nema betoniranih plaža, nakaradnih trokatnih vila s 15 apartmana... Smještaj je na otoku i dalje privatni, u skromnim otočnim kućama, ako izuzmemo još uvijek jedini mali hotel u selu Pasadur, koji se ne ističe u otočnoj vizuri.

Uspomene koje djetinjstvo znače

To što je turizam zbog vojske stagnirao, otočanima sigurno nije odgovaralo, no nama je sedamdesetih i osamdesetih ovdje bila prava idila. Kao i danas, kada stranci mogu na otok, nije bilo gužvi, tek tu i tamo prošao bi koji auto; nije bilo restorana, trgovina i slastičarnica... Uživali smo u svemu onome što otok iskonski pruža – suncu, moru i ribi. Cijele dane kupali smo se na otočiću preko puta našeg apartmana u Zaklopatici, a uvečer sjedili pod velikim mediteranskim borom na prostranoj terasi iznad mora i uživali u ribljim večerama. Jednoga ljeta popisali smo čak 25 vrsta riba koje su nam bile na jelovniku u dva tjedna.

Na Lastovu sam imala svoj prvi bliski susret s hobotnicom, tu sam ubrala svoje prve pomidore direktno iz vrta iznad kuće, čiji okus nikada neću zaboraviti. Ujutro bih trčala po terasi s kruhom i pekmezom, s rojem osa iza sebe, ovdašnjih kućnih ljubimaca, ili bolje rečeno napasti, koje bi naša domaćica Margarita rješavala pljeskom ruke. Tu sam naučila plivati, proučavala periske, hodala kilometrima do obližnjeg Lastova kroz drvored mediteranskih borova uživajući u pjesmi cvrčaka. I u svoj toj jednostavnosti, bez televizije, mobitela, igrica i ostalih „blagodati“ današnjice, uživala sam dječjom radošću!

Put vrijedan truda

To je Lastovo moga djetinjstva. Danas, nekoliko desetljeća kasnije, nije se puno promijenilo. To je i dalje najudaljeniji naseljeni otok na Jadranu, a trajekt i dalje vozi dugih pet sati, s nepotrebnim presjedanjem u Veloj Luci. No za nas koji znamo cijeniti prednosti Lastova, sve se to da izdržati. Od Splita do Korčule vozi moderan, dobro oprem­ljen trajekt koji je većinom dupkom pun. Kad stigne do Vele Luke, obično nastaje pomutnja – svi izlaze iz trajekta, a onda 5-6 vozila prelazi na malu, neuglednu kantu koja se još gotovo dva sata vuče do Lastova.

Određenim danima u tjednu postoji i izravna trajektna veza, a za one koji kreću na Lastovo bez auta, odlična je varijanta katamaran, koji vozi „samo“ tri sata. Sve to truckanje i znojenje prestaje čim stupite na lastovsko tlo. Na izlazu odjednom vas zapljusne nevjerojatna tišina i spokoj, čuju se samo zrikavci i more. Pripremite se za potpuno isključenje iz civilizacije i pokušajte barem nakratko suspregnuti svoju ovisnost o informacijama, internetu i društvenim mrežama.

To će vam biti tim lakše kad shvatite da je novine ovdje gotovo nemoguće nabaviti jer stižu samo po narudžbi za nekolicinu lokalaca. Signal za mobitel slab je, a i internetska veza većinom šteka. Trgovine koje se nalaze u Lastovu i Ublima vrlo su skromne i možete nabaviti samo osnovne namirnice. Donedavno ovdje nije bilo restorana, no sada ih je nekoliko otvoreno u Zaklopatici i Skrivenoj luci, i to isključivo zbog jedriličara i jahtaša.

Riblja trpeza

Za ljetovanje na Lastovu stoga je najpametnije naći dobar smještaj uz more i domaćine koji pripremaju domaću spizu. Naš domaćin na otočiću Prežbi vrsni je ribolovac koji gotovo svakog jutra, još za mraka, odlazi u ribolov svojim američkim gliserom. Nakon doručka dočekujemo ga na molu da provjerimo ulov. Uglavnom su to kantari, škarpine, kirnje ili murine, koje nam naši domaćini uvečer pripremaju na razne načine. Na meniju je i brudet od ugora, hobotnica u toću, jadranske lignje na roštilju, kozice sa špagetima, slani i marinirani inćuni. Svojevrsni zaštitni znak Lastova jesu jastozi, koje možete kupiti od domaćih ljudi gotovo na svakom koraku, što će vas stajati mnogo manje nego u restoranu.

Zaštićena ljepota

Zanimljivost otoka Prežbe vezana je i za vojsku. U Jurjevoj luci, uvali do nas, nazvanoj prema nekadašnjoj crkvici iz 11. stoljeća, nalazila se baza JNA od Drugoga svjetskog rata do početka devedesetih. Danas ovdje tijekom sezone zalaze jahte i jedrilice, a unutar nekadašnjih vojnih objekata rastu borovi i makija. Šećući uvalom naišli smo na ostatke nekadašnje bolnice iz Drugoga svjetskog rata te nekoliko dubokih tunela koji ovako zapušteni izgledaju prilično zastrašujuće.

Svi oni čekaju nekog pametnog investitora koji će ih preurediti u vinske podrume za jedriličare ili uzgajališta gljiva. Za boravka na Lastovu obavezno treba posjetiti samo mjesto Lastovo, koje ovdašnje stanovništvo skromno naziva Selo i koje je zaista posebno. Smješteno unutar otoka, na brdu iznad plodnoga Lastovskog polja, Lastovo svojim oblikom čini veliki kameni amfiteatar. O njegovoj bogatoj prošlosti svjedoče prekrasne građevine od bijeloga kamena – obiteljske kuće iz XV. i XVI. stoljeća.

U arhitekturi Lastova specifični su fumari – neobični dimnjaci kojima su se mještani željeli izdići iznad prosječnosti pa su se natjecali tko će izgraditi zanimljiviji. Po svojim orijentalnim odlikama podsjećaju na minarete, iako se ne zna koje je bilo nadahnuće za takav neobičan dizajn. Fumari su jedinstveni, ne postoje dva jednaka u Lastovu. Zanimljivi su i sulari, terase ograđene kamenim klupama (pižulima) i kamenim vazama (arlama), vrlo karakteristične za ovaj otok.

Šumoviti otok

Osim glavne crkve Sv. Kuzme i Damjana u središtu mjesta Lastovo, na otoku ima četrdesetak crkvica, od kojih je 21 registrirana kao zaštićeno kulturno dobro. Ostaci najstarije crkvice – starokršćanske bazilike u Ublima – potječu čak iz 6. st., što svjedoči o bogatoj povijesti otoka. Lastovo se, naime, spominje već u IV. stoljeću prije Krista kao Ladesta i Ladeston. Dorani pristigli iz Sirakuze nazivaju ga Ladestanos, a Rimljani Augusta insula, tj. Carski otok. Lastovski arhipelag s 44 otočića Hrvatski sabor 2006. je proglasio parkom prirode, čime je postao jedanaestim parkom prirode u Hrvatskoj.

Čak 70% Lastova pokriveno je šumom, što ga uz Mljet čini najšumovitijim hrvatskim otokom. Zaštićeni su i lastovski pokladi, koji se ubrajaju među najstarije pokladne običaje u Hrvatskoj, s tradicijom još iz ranoga srednjeg vijeka. S južne strane otoka nalazi se jedna od najljepših prirodnih uvala na Lastovu, Skrivena luka. Ona je zaštićena ne samo od vjetra nego i od pogleda, iako svaki iskusniji nautičar zna za to mjesto. U blizini se nalazi poznati svjetionik Struga iz 19. stoljeća, obnovljen kulturni spomenik o kojem su nekad davno ovisili nautičari.

Pašta za Billa Gatesa

Uz svjetionik se veže i zanimljiva anegdota o boravku Billa Gatesa na Lastovu 2009. godine. Otac Microsofta i jedan od najbogatijih ljudi svijeta svojom je jahtom toga ljeta obilazio jadransku obalu. Svuda gdje se pojavio oko njega se stvarala strka i galama – svuda, osim na Lastovu. Mirno, da ga ništa nisu pitali, pa čak ni prepoznali, objedovao je sa suprugom na svjetioniku Struga smještenom na gotovo 100 metara visokoj litici na južnoj strani otoka.

Jure Kvinta, svjetioničar, poslije je priznao da nije znao kome peče ribu. Dan prije došli su mu neki ljudi i zamolili ga da pripremi ručak za dvoje. Poslužio je ušate koje je uhvatio toga dana. Uz to je spremio domaću paštašutu s pomama. Sve je bilo vrlo obično i domaće, nikakvo posebno posluživanje, nikakvi zahtjevi. Jure nije imao pojma tko su taj čovjek i žena, niti je pitao. Kad su pojeli, ustali su, zahvalili i otišli, a kasnije su se pojavili oni isti ljudi, koji su ceh i platili. Naravno da Bill Gates ne nosi novčanik sa sobom, pogotovo na Lastovu!