Holi - jedinstvena indijska svetkovina

Novi početak

Možda je bolje reći – festival Holi, jer proslave u regiji Vraj, gdje je Krišna rođen, znaju trajati i po dva tjedna. To je posebno veselo doba godine u kojem su inače dobro raspoloženi i nasmijani Indijci još radosniji i prisniji jedni s drugima. Zaboravljaju se svađe, rješavaju se stare razmirice, izglađuju se sukobi, praštaju greške, čak se i dugovi otpisuju – sve u znak novog proljeća, novog početka, nove ljubavi.  

Zasjede za zapadnjake

U regiju Vraj stigao sam kasno navečer nakon cjelodnevnog putovanja iz Bengala. Sudjelovao sam u snimanju ekološkog dokumentarca o rijeci Yamuni, jednoj od najvećih svetih indijskih rijeka koja se nesmotreno zagađuje i uništava. Drugi dio priče trebali smo snimati u gradu Varshani, gdje smo imali zakazane intervjue s lokalnim aktivistima. Slučaj je htio da smo intervju zakazali na dan koji je ove godine određen kao vrhunac svetkovine Holi!

Odavno sam želio prisustvovati proslavi Holija u Indiji, ponajprije zbog duhovnog iskustva, ali i zbog profesionalnog fotografskog izazova. Radovao sam se što ću napokon doživjeti najšareniju od šarene Indije, mada sam čuo odbojne priče o zasipanju i zalijevanju bojama koje se ne ispiru po tjedan dana, iritacijama kože, zasjedama za zapadnjake… Ta mi grubost nije bila nimalo simpatična.

Holi me privlačio zbog iskričavih boja iako sam bio svjestan da je njihova puderasta tekstura u kombinaciji s vodom pogubna za fotografsku opremu. No ovaj sam put stavljen pred gotov čin – snimati se mora!

Varshana

Nije počelo dobro. U Varshanu nismo mogli ni ući. Naš je džip zaustavila policija na ulazu u grad i nisu nas htjeli propustiti jer su ulice već bile ispunjene šarenom masom ljudi. Većina rikši nije vozila, a one malobrojne bile su pet puta skuplje nego inače. Rekli su nam da idemo pješice, ali to je značilo da bismo nekoliko kilometara morali tegliti osjetljivu i tešku filmsku opremu kroz naizmjeničnu paljbu boja u raznim agregatnim stanjima.

Policajci su bili neumoljivi i sve mi se činilo da će ovo biti jedan od onih indijskih trenutaka kada jednostavne životne situacije postanu neviđena komplikacija – primjerice, kada vas umalo pregaze razjareni bikovi dok kupujete toaletni papir. Poučeni balkanskom životnom mudrošću, pokušali smo udobrovoljiti policajce i odlučili zaigrati na kartu VIP osobe – kolegica iz Crvenoga križa pokazala im je na mobitelu fotografiju lokalnog sveca s kojim smo surađivali na prijašnjem projektu. Propustili su nas uz duboki naklon i najbolje želje.

Kao meta

Jutro je svanulo u opsadnoj atmosferi. Već smo u osam sati s hotelskog balkona promatrali ples raznobojnih Indijaca i razrađivali strategiju provlačenja kroz uske ulice do mjesta na kojem smo imali zakazan intervju. Promatrali su i oni nas dok su im na licima titrali nestašni osmijesi jer su im zapadnjaci i inače zanimljivi, a posebno kao potencijalne mete. Činilo nam se da je pred nama nemoguća misija. Moj prvi suradnik je tonski snimatelj – moj dobar prijatelj i vjenčani kum, kojem je ovo bio prvi posjet Indiji.

Njegov entuzijazam i euforična radost zarazno su djelovali: „Hajde! Bring it on! Idemo! Obući ćemo namjerno bijelu odjeću pa neka im barem bude dobra podloga!“
Iz hotela smo izašli oprezno, glava uvučenih među ramena kao da smo očekivali da će se odmah s neba na nas sasuti sva sila vode i boje. Iako su na ulicama svi plesali i bili veseli, ja sam se osjećao kao meta jer sam bio snježnobijelo čist, kao u reklami za deterdžent. Kolegu je odmah okružila grupica mladih, na što je on samo podignuo fotoaparat uvis.

Happy Holi!

No, umjesto da ga zaspu sa svih strana, oni su počeli uzimati boje iz vrećica i nježno ih rukom razmazivati po njemu. Moj se osjećaj ugroženosti rasplinuo u oblaku boje kada su i meni počeli prilaziti nasmijani hodočasnici i oprezno me prekrivati najkoncentriranijim, najžarkijim, najiskričavijim bojama o kojim sam do tada mislio da postoje samo na ekranu. Svi koji su prošli pokraj mene zastali su i obojili me s toliko blagosti, poput majke koja ukrašava djecu svojom ljubavlju i dobrim namjerama.

Štoviše, praškaste boje u kombinaciji s toplinom ruku koje ih nanose postaju meka prašina koja svojom nježnošću oboji i samo srce. Svaka ta razmjena dodira dodatno je okrunjena iskrenom čestitkom: „Happy Holi“ koja je izgovorena iz samoga srca, uz neizbježan osmijeh od uha do uha.

Prilazili su mi ljudi s punim šakama praha, ali bi mi ga samo nježno isuli na glavu. Jedan osobito ljubazan sredovječni gospodin obojio me uz neizbježni „Happy Holi“ pa mi pružio svoju vrećicu da i ja obojim njega. U tom prekrasnom činu razmjene pomislio sam kako su sve te boje toliko različite i šarene jer smo svi mi različiti i šareni, baš kao što je i ljubav među ljudima raznolika i šarena.

Vrindavan

Nakon Holija u Varshani, nastavili smo put prema sjeveru, u podnožje Himalaja gdje je tok rijeke Yamune presječen i preusmjeren branom u saveznu državu Hariyanu da bi se tamo napajala polja riže basmati. Hariyana je, zahvaljujući golemom izvozu basmatija, jedna od najbogatijih država u Indiji iako se ta sorta riže uzgaja u području koje nije njezino stanište, čime se uvelike remeti prirodni ekosustav.

Nakon iscrpnih snimanja i petodnevnog puta ponovo smo se vratili u regiju Vraj, ovaj put u grad Vrindavan. Pogađate što nas je dočekalo? Opet Holi! I to opet sam vrhunac proslave – posljednja dva dana festivala koji je trajao čitav tjedan.

Šarena prašina

Vrindavan je za hinduiste posebno sveto mjesto s više od 5000 hramova i mnoštvom hodočasnika. Tradicionalno, Indijci ne putuju radi avanture ili zabave, nego radi hodočašća, duhovnog iskustva koje ponesu sa sobom, podijele s obitelji i prijateljima te tako oplemenjuju svoju zajednicu. No kako se u svemu vole ugledati na zapadnjake, tako u hodočašću žele i malo uživati pa, osim hramova, očekuju i zabavu. Upravo su zbog toga proslave Holija u Vrindavanu veće i „žešće“ nego igdje drugdje. U hramovima se kuha za tisuće ljudi na dan, a ulice su prekrivene s nekoliko centimetara sloja nastalog miješanjem svih mogućih boja koji izgleda poput guste crvenosive prašine.

Boje za Holi tradicionalno su se izrađivale od biljnih ekstrakata koji su se miješali s fino mljevenim rižinim brašnom. Za crvene i narančaste tonove koristili su se cvjetovi hibiskusa, nara ili drvo sandalovine. Za zelenu su korišteni izdanci trava ili mljeveno lišće, a za žutu kurkuma. Plava se dobivala od bobica, a ljubičasta od cikle. U suvremeno doba većina boja je sintetičkog podrijetla jer su jeftinije, lakše ih je nabaviti, a i mnogo su intenzivnije.

Zbog teških metala koji se koriste u nekontroliranoj izradi, ponekad nastaju alergijske reakcije ili ekcemi od sintetičkih boja. Tako je jedino rješenje za one koji se ne žele obojiti u vrijeme festivala Holi da ostanu unutar svoja četiri zida. No, ne i za nas!

Mokre boje

U Vrindavanu smo bili spremni za Holi s manje nježnosti i jako znatiželjni. Povrh svega, doznali smo da je zadnji dan festivala predodređen za mokre boje, tako da smo uistinu mogli očekivati sve i svašta. Nabavili smo elastične gumice, najlone, ljepljivu vrpcu, folije… Sat vremena kalkulirali smo gdje ćemo spremiti objektive i kako objesiti kameru da bismo se mogli kretati kroz masu. Zbog svih priprema izašli smo nešto kasnije nego što smo planirali, ali odlučni da obiđemo nekoliko najposjećenijih hramova gdje smo htjeli zabilježiti vrhunac proslave.

Nakon dvije minute, iza prvog ugla, dočekala nas je prva „zasjeda“ u kojoj smo ostavili većinu svojih očekivanja. Ostatak smo ostavili u rikši. Naime, shvatili smo da će nam pješice kroz grad trebati jako puno vremena da bismo došli do hrama koji smo odlučili obići. S vozačem rikše cjenkali smo se nekoliko minuta i ugovorili smiješno velik iznos.

Sjeli smo otraga kako bismo mogli fotografirati sa strane, ali svi naši planovi pali su u vodu. I to šarenu vodu! Na svakom raskrižju čekala nas je kanta obojene vode koju bi pljusnuli u rikšu i zatim bi nas još posuli šarenim prahom. Kolega je uključio kameru kako bi snimio kratki film u kojem je prvi kadar doslovno bila šarena voda koja leti ravno u objektiv!

Kanta vode u gaće

Ostatak puta smo se zaklanjali čime god smo mogli, ali bez velikog uspjeha. Sjedili smo u nevjerici dok nam se raznobojna voda cijedila niz tijela. Na svakom uglu ista priča. Ekipa iz „sačekuše“ šalje dojavu onima na sljedećem raskrižju da stiže rikša s dvama bijelcima. Kad smo napokon izašli iz rikše, izgledali smo kao da smo izašli iz bazena. Dalje treba pješice. Nakon 50 metara, nova zasjeda na raskrižju.

Imaju dvije bačve, pištolje na vodu i gađaju sve redom – automobile, motore, bicikliste, rikše, prolaznike. Nije mi svejedno jer mi se voda već cijedi niz leđa, a u ruksaku mi je sva oprema osim fotoaparata koji držim u ruci, omotanog najlonom sve od lakta pa do objektiva. Vidimo da nam prilaze nasmijani, iako nas očito namjeravaju unerediti. Kažem: „Please, just no camera, please“, a oni mi samo gestom pokažu da dignem ruku uvis. Nakon što sam to napravio, cijelog su me zalili vodom, a kolegi su izlili kantu vode ravno u gaće.

Krišna se zna zabavljati

Pred najposjećeniji hram stigli smo tek oko podneva, a to je doba kada se hramovi polako zatvaraju jer je vrijeme odmora nakon ručka. Sreli smo još jednog fotografa koji nam je sažalno priopćio da je proslava upravo završila i da smo propustili nevjerojatan splet letećih boja. Ipak, rekao je da unutra još ima ljudi pa da se probamo „prošvercati“ na lođu s koje se može lijepo fotografirati jer ćemo imati dobar pregled. Malo razočarani, šljapkali smo po mokrim hodnicima prekrivenim smećkastim blatom i ispunjenima šarenom masom ljudi.

Uspjeli smo se uspeti do lođe iako su nas putom upozorili da ne smijemo slikati oltar. Inače, nije u svim hramovima dozvoljeno prolijevati boje zbog vrijednog inventara. U ovome su božanstva bila zaštićena prozirnom debelom folijom, a pred njima su bile ponuđene posude s bojama – za slučaj da se požele ponovo poigrati.

Krišna se stvarno zna zabavljati

Iako je glavna dvorana još bila dupkom puna, bilo je jasno da je glavni dio proslave završio jer su već svi bili toliko preliveni bojom da im se nije mogla razaznati boja kože. Iz raspjevanog mnoštva svaki čas bi u zrak poletio oblak praha – čas žut, čas crven, čas plav. Plesalo je i staro i mlado oponašajući koreografije bollywoodskih filmova!

Gledao sam ih zanesen i pomislio: kakav party – duhovan, povezan s bogom, s izvorom, s kulturom… Krišna se stvarno zna zabavljati! Imao sam priliku vidjeti kako zabava izgleda kada je oslobođena alkoholne tuposti i agresivnosti seksepila, koje su toliko promovirane u našoj zapadnjačkoj kulturi. Bez tih maski ples se pretvara u ljubavnu igru u kojoj ne sumnjamo u ljubav i poštovanje, nego se samo igramo i razmjenjujemo svoje boje, raspoloženja i uloge.

Kad su se ljudi razišli, neki su ostali da bi očistili hram. Odnekud su se izvukla gumena crijeva, metle, kante i krpe, sve da bi se s božanstava i kipova uklonio šareni sloj praha. Svi koji su čistili imali su na licima blažen izraz koji je izvirao iz osjećaja da služe božanstvima i da će svojim radom pridonijeti uređenju hrama. Kada smo izašli, vidjeli smo da je tako bilo i u ostalim hramovima, ribalo se i polijevalo na sve strane. Ulicama su se slijevali potoci crvene vode i prolazile rijeke obojenih ljudi.

Lekcija puštanja kontrole

Nakon nekoliko izdašnih pranja i mi smo sa sebe uspjeli skinuti boje Holija. Ipak, ne i s noktiju, koji su ostali obojeni još nekoliko dana. Gledajući svoje žarkoružičaste nokte na dlakavim nogama u sandalama, sjetio sam se jednog poznanika koji je tijekom Holija odlučio ostati čist. Mladi redovnik se doslovce danima skrivao od nepodopština, obojene prašine i vode.

Po završetku Holija, dok je pomagao čistiti hram, sa samog oltara doletjela je na njega šaka boje i čitavog ga zasula. Očito je neki šaljivi svećenik želio iskoristiti priliku za psinu, a time je mladcu namjerno ili nenamjerno održao lekciju o važnosti otpuštanja kontrole – jer treba prihvatiti da se ništa duhovno ne može dogoditi unutar sigurnosti komfora i navike.

Upravo tome i služe hodočašća – odlazimo iz rutine i svakodnevice da se oplemenimo i iskusimo nešto novo, a Holi je savršena prilika za otpuštanje očekivanja i planova, projekcija i strahova... i to na tako lijep i šaren način.