Riga - grad oblaka i prekrasnih ljudi

Zaboravite sunčanje

Previše stresa i premalo ljubavi

Moja avantura počinje s Elinom i mojim prvim iskustvom unajmljivanja sobe kod lokalnih ljudi, tzv. airbnbom. Nakon leta Ryan Airom te vožnje autobusom od zračne luke (karta je bila izuzetno jeftina – manje od eura) do centra grada, Elini sam upala u stan oko ponoći. 38-godišnja single djevojka, bivša glavna urednica nekoliko velikih ženskih i poslovnih časopisa, sada se bavi iznajmljivanjem jedne sobe u svome stanu nepoznatim putnicima.

Previše stresa i premalo ljubavi, kaže Elina o bivšim poslovima. Trebao joj je odmor i odmak od svega, a ponajviše muž. Ovo zvuči previše trivijalno za nas, snažne žene koje svakodnevno upijamo zapadnu feminističku propagandu, zar ne? Ne, nije bila šala. Zapravo, ovo je bilo vrlo zanimljivo iskustvo koje je otvorilo brojna pitanja za moderni i naoko savršeno posložen život jedne žene s karijerom.

Elinina životna pitanja

Zamislite, moj prvi pokušaj Airbnba i put kroz Rigu započeo je ozbiljnim pitanjima o ženskoj ulozi u svijetu i onome kako se same vidimo. Možemo li imati sretan život bez muškarca i obitelji, i ako ne možemo, zašto smo natjerane da mislimo da možemo i ne priznamo istinu? Zašto odjednom guramo ideju da kroz karijeru možemo u potpunosti ostvariti sebe, što je ponajprije muški princip djelovanja?

Uistinu, žensko je biće, kako kaže predaja, komplicirano, ali s velikim srcem kojemu je u samoj nutrini najveća potreba – voljeti i biti voljena. Ne poštovana, kao što to muškarci instinktivno žele, ne ona koja dan započinje natjecanjem i dosezanjem ciljeva. Bježimo li same od sebe? Žena kao da je izgubila svoju bit i svoju ženstvenost. Elina, Elina! Tvoja su me filozofska i duhovna promišljanja pratila tijekom cijelog posjeta Rigi (no, hvala ti na tome!).   

Neko novo doba

Elina je bila savršen primjer latvijske jednostavnosti, skromnosti i srdačnosti, koje sam osjetila i u gradu. Cijelo vrijeme mog boravka u Rigi pomagala mi je savjetima, a nedjelju je provela sa mnom u gradu, odvela me i na ručak u svoj kvart. Latvijci su, kao i Hrvati, veći dio svojeg postojanja bili pod nečijom vlašću, a najdublji i najbolniji trag ostavili su Rusi koji su ih okupirali 1944. nakon odlaska Nijemaca.

Tadašnji sovjetski režim počeo je sustavno naseljavati Ruse u sve baltičke države, pod krinkom industrijalizacije. Na rubovima Rige nicali su pogoni i tisuće baraka za novopridošle radnike s istoka. Atmo­sferu tog doba zorno prikazuje zgrada u središtu poznatog Trga starogradske vijećnice (latvijski: Rātslaukums) u starome dijelu Rige – Muzej latvijske okupacije. Potpuno crna zgrada kockastog oblika i moderne arhitekture izgrađena je 1971. godine, kao počast Lenjinu, i sve do 1991. bila je spomen na Crvenu armiju, kada je preimenovana u Muzej okupacije.

Ovaj trg je u bombardiranju tijekom Drugoga svjetskog rata bio potpuno uništen, ali je prema starim nacrtima potpuno obnovljen. Do muzeja se nalazi Kuća Crnoglavih (latvijski: Melngalvju nams) sagrađena u 14. stoljeću za potrebe gradskih čelnika i trgovaca. Riga je tijekom svoje povijesti bila važno trgovinsko središte i razvijen lučki grad jer je izgrađena na ušću rijeke Daugave. Ovuda su prvo prošli Vikinzi pa od srednjeg vijeka Nijemci koji su tradicijom gildi Rigu uspješno pretvorili u važno gospodarsko i kulturno središte Baltika.

Prvo božićno drvce postavljeno na trgu bilo je u Rigi

U samom središtu trga nalazi se statua Rolanda, povijesnog vođe, a preko puta je starogradska vijećnica u kojoj su se od pamtivijeka donosile odluke važne za grad. Ovdje možete pronaći ured latvijske turističke zajednice te nekoliko zgodnih kafića i restorana, a u pozadini Trga nalazi se crkva sv. Petra s koje turisti najčešće slikaju panoramu Rige. Na kamenom pločniku trga neobičan je reljef u obliku šesterokuta. Objašnjavaju mi da je to spomen na prvo božićno drvce koje je u Rigi postavljeno upravo na ovom trgu, i odavde taj se običaj proširio dalje, u Europu.

Da Latvijci vole božićna drvca, uvjerila sam se i na Kraljevskom trgu, tik do ovoga, gdje je postavljena instalacija modernog božićnog drvca, uz ostale neobične skulpture, i to nakon što je božićno vrijeme već bilo odavno završilo! Nekoliko koraka dalje, preko rijeke, prizor je koji nas vraća u sadašnjost. Neobično zdanje moderne arhitekture i Zgrada svjetlosti, kako je nazivaju Latvijci. To je novosagrađena zgrada nacionalne knjižnice u kojoj se trenutačno održavaju svi sastanci na vrhu Europske unije. Mnogo ovdašnjih ljudi reklo mi je da im Unija nije donijela baš mnogo.

Život je skup, i u eurima skuplji nego što je bio prije, a obični ljudi žive lošije. Fleksibilizacija rada i smanjivanje prava radnika, po čemu su baltičke države poznate, donijela je možda gospodarski rast u brojevima koje citiraju svjetski mediji, ali ne i živim ljudima. Iznenadila sam se kako su cijene hrane u supermarketima bile jednako visoke kao u Bruxellesu, odakle sam doletjela! Naravno, cijena rada ovdje je triput manja, i tu sam bolno prepoznala poveznicu i s Hrvatskom.

Latvijska jela

U užem centru grada, koji datira iz srednjeg vijeka, preko dana nema puno ljudi. Začudilo me to što nisam naišla ni na jednog prolaznika šećući uskim uličicama stare jezgre. To je najljepši dio grada i u njemu možete naći brojne restorane i kafiće kojih uistinu ima dovoljno i prekrasno su uređeni. Ulazim u jedno čudno zdanje koje je izvana okruženo bačvama, a ulaz je tipično srednjovjekovni. To je zaista podrum z 15. stoljeća, a u njemu je restoran Rozengrals koji poslužuje latvijska jela tog doba. Kao da sam se odjednom našla u srednjem vijeku! Čak su i konobari obučeni kao seljaci s feuda, a kruh ćete dobiti zamotan u lanenu salvetu. Dva jela i piće stoje oko 16 eura. Svakako preporučujem.

U blizini je trg s gradskom katedralom koja se trenutačno renovira, ali je moguće pogledati njenu unutrašnjost. Ipak, ljepše je šetati trgom i razgledavati zanimljiva pročelja zgrada. Na jednom zidu zgrade je gigantska slika – čega? Ni uz najbolju volju nisam pronašla nikoga tko bi mi objasnio o čemu je riječ na ovoj oslikanoj fasadi zgrade. To ostaje za moj sljedeći posjet Rigi.

Pariz Baltika

Šećući starom gradskom jezgrom, za čiji vam obilazak treba vrlo malo vremena jer je jako mala, sigurno ćete opaziti i brojne skulpture te slike crnih mački. Crna mačka svojevrstan je simbol grada, a raspreda se legenda o obrtniku kojega nisu htjeli primiti u jednu gildu te je on, iz protesta, na krovu svoje kuće napravio skulpturu crne mačke koja okreće leđa sjedištu gradske gilde. Crna mačka oduvijek je bila znak nečeg lošeg i taj je obrtnik upravo to htio poručiti svojim kolegama.

Ako se malo udaljite iz stare srednjovjekovne jezgre i prijeđete u prsten oko starog grada, kuda vozi tramvaj, vidjet ćete potpuno drugačiju sliku i osjetiti duh vremena secesije. Art Nouveau ovdje je uistinu bio omiljen arhitektonski izričaj koji su izrazito voljeli viši društveni slojevi 19. stoljeća i možda je to razlog zašto se Rigu ponekad naziva i Parizom Baltika. Zaista, kad hodate tim dijelom grada, začuđeno se osvrćete i uživate u pogledu na prekrasne fasade, a rijeka Daugava koja ovuda teče i brojni mostovi stvaraju dojam vrlo romantičnog grada.

Za domovinu i slobodu

Uz velebno zdanje Nacionalne opere, koja osvaja svojom bjelinom i antičkim izgledom, stoji spomenik slobodi. Visoki kip na čijem je vrhu brončana skulptura žene simbol je državnosti Latvije koja je svoju neovisnost proglasila već 1918. da bi je pod Sovjetima ponovo izgubila. Na prednjem dijelu zapisano je Tēvzemei un Brīvībai, što znači: Za domovinu i slobodu, a šetalište ispred kipa omiljeno je sastajalište.

Tijekom sovjetske okupacije okupljanje oko spomenika i polaganje cvijeća bilo je strogo zabranjeno. Tu smo sreli i jednog ruskog svirača harmonike koji je pokušavao prepričati svoju životnu priču. Rusa u Rigi ima još jako puno, a ruski se čuje na svakom koraku. Gotovo polovina stanovništva Rige su Rusi i ruski se jezik „gura“ u sve pore društva iako ga Latvijci preziru, a službena politika ne priznaje.

Razuzdani Šveđani

Ispred spomenika, drugi spomenik. Ovaj put u čast čokoladi. Zapravo, ovo je gradski sat posvećen najvećem latvijskom brandu – čokoladi Laima. To je i najveći latvijski izvozni proizvod, a ovdje se obično parovi skupljaju za dogovor. Kao naš sat na Jelačiću! S druge strane Trga slobode stoji visoka moderna zgrada hotela Radisson Blu. Na njenom vrhu i 16. katu nalazi se najpoznatije mjesto gdje se okupljaju mladi (i oni koji se tako osjećaju). Govore mi da je pomama mladih Šveđana za provodom u Rigi tijekom vikenda povelika.

Alkohol je ovdje vrlo jeftin, a i djevojke vole bogate susjede. Toliko o Švedskoj kao uzornoj i moralnoj vertikali europskog sjevera. Šveđani, zapravo, polako zauzimaju mjesto Rusa u ovoj maloj zemlji od dva milijuna stanovnika, jer su privatizacijom koju potiče Europska unija pokupovali većinu banaka i javnih tvrtki. Dakle, sve su to nijanse, ali princip (imperijalizma) je isti, rekao bi, čini se, jedan prekaljeni pjevač.

Operacija džep

I dok sam tako završavala svoj posjet Rigi, na putu prema transfernom busu za zračnu luku zamalo sam ostala bez lisnice. Tri su žene „operirale“ u zajedničkoj akciji, i jedna je već bila izvukla moj novčanik iz torbe i da se nisam na vrijeme okrenula… Iako mi je ovaj mali incident poljuljao sliku o ljubaznim stanovnicima Rige, shvatila sam da na osnovi jednog slučaja ne smijem graditi načelo.

Riga je ipak grad prekrasnih ljudi koji su mi na svakom koraku srdačno izlazili ususret i gdje sam se osjećala gotovo jednako lijepo kao i u voljenoj Hrvatskoj. Osjetila sam njihovu toplinu, nesebičnost i otvorenost, ono što samo bogati dušom mogu dati, a čega manjka u hladnim dijelovima sjeverne Europe. Shvativši da sam u Rigi provela nezaboravan vikend s nezaboravnim ljudima, koji su sa mnom velikodušno podijelili svoj dom i grad, te još ponešto od njih i naučila, osjetila sam duboku zahvalnost.

Nema zamjene za dušu

Pomalo sam, međutim, bila tužna jer sam uvidjela da se s ovom malom zemljom i ovim divnim ljudima poigravalo kroz povijest, a oni to nisu zaslužili. Zemlja koja je bila predmetom tuđih osvajanja, čiji su narod sustavno pokoravali, zatirući njegovo podrijetlo i nacionalni identitet, a onda na vrhuncu samostalnosti, želeći se spasiti od jedne prijetnje, predali se slobodnom tržištu i mantri slobode pojedinaca u jednoj velikoj uniji naroda, opet je, čini se, izgubila.

Lijepa Elina s početka priče možda je nusprodukt tog sraza različitih vremena, gdje se vodi bitka između dva svjetonazora – jednog duhovnog, suštinskog i bezvremenskog te novog, modernog i tržišnog koji ne donosi sreću i spokoj. No iluzijama uvijek dođe kraj, prije ili poslije. Na kraju priče uvijek je pitanje smisla i onoga s kim smo i što smo u životu vrijedno ostvarili, a koje ovo posljednje trendovsko poimanje stvari, izgleda, ipak ne može ponuditi u zamjenu za dušu. Barem tako Elina kaže i moram se složiti s njom…