Posljednjih 15 godina u lovu sam na razne vrste biljaka i biljnih pripravaka te u izučavanju mudrosti koje su nastale u kulturama gdje su se biljke smatrale svetima. U tom razdoblju upoznao sam više od tisuću biljnih vrsta koje možemo koristiti u prehrani, liječenju ili prevenciji raznih bolesti, ali i kao pomoć na duhovnom putu. Moj put odredilo je vegetarijanstvo koje me zaokupilo prije 25 godina kada sam se počeo baviti proučavanjem zdravog života. Ljubav i strast prema biljkama inspirirale su me da proširim to znanje na malim ekranima te napravim dvije tv-emisije pod nazivima Lovac na bilje i Šumski kuhar koje su emitirane na HRT-u niz sezona. Nakon svega želio sam ići dalje, učiti od ljudi koji su također život posvetili biljkama, a koji dolaze iz plemena i naroda koji tradicionalno stupaju u kontakt s biljkama već stotinama, čak i tisućama godina.
Čuo bih ponekad za šamane, ali su mi bili odbojni jer sam mislio da je riječ o nekim crnim vračevima koji kuhaju neke otrove i prizivaju duhove. No moj se stav promijenio nakon prvog odlaska na temazcal (sauna u šumi) koji je bio organiziran ovdje u Hrvatskoj. Dok sam bio unutra ljudi su se molili, pjevali i prolazili duboke procese otvarajući svoj um uz pomoć visokih temperatura i ljekovitih biljaka poput kadulje ili eukaliptusa. Oduševio sam se razinom prisutnosti i uzvišene svijesti koju čovjek može dostići sudjelujući u takvim ceremonijama. Nakon tih iskustava pojavila se velika želja otići na izvor takvog znanja i prirodan odabir bio je Peru…
Na put sam odlučio otići u društvu partnerice Eve Jurković koja je psihoterapeutkinja i provodi osobna istraživanja o mogućnostima i utjecajima biljaka u liječenju psihičkih problema i bolesti. Put smo planirali oko šest mjeseci. Kad se približilo vrijeme za pokret, sve se zakompliciralo zbog europskih pravila vezanih uz COVID-19 te je do posljednjeg dana i sata bilo neizvjesno hoćemo li uspjeti otputovati, s obzirom na to da smo bili na vrhuncu četvrtog pandemijskog vala i bilo je još puno nepoznanica vezano za omikron varijantu.
Nisam se cijepio niti prebolio koronu pa nisam imao nikakvu potvrdu, a postojala je i bojazan da ću, ako se zarazim u zemljama Trećeg svijeta, većinu puta provesti u izolaciji. Također je postojala briga da bismo mogli donijeti bolest izoliranom plemenu kod kojeg ćemo boraviti. Morao sam vjerovati u spirit koji me vodi i već tada povući se u unutarnji mir, predati se situaciji u kojoj smo se zatekli.
Krenuli smo iz Milana i dan prije Perua totalni kontrast: robna kuća u središtu Milana, dućani Prada, Gucci i Louis Vuitton. Cijene odjeće i obuće po nekoliko tisuća eura, sve sjajno, ekskluzivno i uštogljeno. Ljudi na ulicama nose maske, svi su distancirani i uznemireni, policija nas vani upozorava na nošenje maski, a u restorane ne možemo ući jer nismo cijepljeni. S olakšanjem napuštamo Europu i velebni Milano te letimo za Limu, glavni grad Perua. Sletjeli smo u Limu poslijepodne i odmah nakon izlaska s aerodroma osjetili taj oceanski zrak i toplinu. Skidamo se u kratke rukave i kratke hlače. Nakon Italije koja je bila u minusu i pod maskama, naglo smo došli na 30 stupnjeva i među gomile ljudi koji kao da nikad nisu čuli za pandemiju. Nismo se dugo zadržali, drugi let bio je za Pucallpu - grad na rubu Amazone i džungle, mjesto s kojeg odlazimo duboko u džunglu kako bismo proveli 15 dana s lokalnim šamanom na svetim ceremonijama s ljekovitim biljkama. Taj aerodrom izgleda poput onoga na Krku, iako je riječ o gradu od 300.000 stanovnika.
Grad vrvi ljudima, ima bezbroj tržnica, motora, automobila, ali i smijeha, zabave i druženja. Sve radi, sve se može i svagdje te dobro prihvaćaju, a kako i ne bi kad u ovo vrijeme gotovo da i nema turista. Gospodarstvo, ako ga uopće možemo tako zvati, usko je povezano s turizmom i pad je velik i osjetan, no ljudi su uglavnom nasmijani i veseli. Izgrađeni su mnogi centri za liječenje amazonskim biljkama koji sada zjape prazni. Ipak, veseli duh Peruanaca, ali i njihova sklonost za beskonačno cjenkanje ne jenjavaju. Ako nešto obično stoji 300, tražit će vas 600 - uvijek dvostruko od realnog. Njihov naziv za novac je soles, a cjenkanje je zabava i način kupovanja svega, od plaćanja hotela do voća na tržnici. Budite spremni da se cjenkate jer onda vas i oni poštuju, ali ne treba pretjerivati da se ne bi uvrijedili jer onda neće prodati ni za koju cijenu. U gradovima smo se osjećali mirno i sigurno. Kretanje gradom bilo je ugodno čak i u noćnim satima. Ljudi su zaista bili ljubazni i emotivni te su se lako upuštali u razgovore i nudili pomoć ako bi nam nešto trebalo. Uvijek bi nas pitali odakle smo i s vremenom smo naučili reći da smo od Luke Modrića jer onda svi znaju. Nogomet se u Peruu jako prati, gleda i igra. Igraju ga svi: djeca, odrasli, djevojke, žene pa čak i šamani. Svako selo, pa i ono najmanje, ima veliki nogometni stadion koji je često mjesto okupljanja, druženja i zabave. Pucallpa je izvrstan grad za prilagodbu na klimu i temperature s dobrim restoranima u kojima se može posjeti zdravi obrok. Ondje smo proveli dva dana u vrhunskom hotelu s pet zvjezdica svečano se opraštajući s ekskluzivnim smještajem i europskim načinom života.
Odlazimo za San Francisco - malo selo zvučnog i poznatog imena, ali bez ikakve infrastrukture osim prašnjave ceste na sat vremena vožnje od Pucallpe. I to nije sve jer se zavlačimo još dublje u prašumu, nekoliko kilometara do našeg retreat centra. Napokon smo došli na mjesto u kojem ćemo provesti dva tjedna na tretmanima svetim biljkama. Bili smo primljeni srdačno, ali tiho, bez velike pompe, i smješteni u kolibe bez struje i vode. Ovdje primjećujem da su šamani rezervirani - pitaju nas za naše probleme i zašto smo došli, ali ne upuštaju se s nama u velike rasprave. Polako sam počeo razumijevati da je sada ovo nešto drugo. Ovo nisu više turizam i zabava, ovdje se rade ozbiljne stvari i duboki procesi. Dobili smo našu kolibu jednostavnog izgleda, tu su jedan stol, dva kreveta i mreža za komarce. Dobili smo i jednu debelu svijeću za dva tjedna, stoga smo već na početku zaključili da sa svime trebamo biti štedljivi. Vani je cijelo vrijeme svirala glazba prašumskih bića, ptica, kukaca i svih drugih životinja. Atmosfera je bila puna života i istodobno mirna. Nije bilo interneta i mobitela, kompjutora ili bilo kakvih drugih elektroničkih pomagala. Jednom dnevno, nakon ručka, mogli smo se javiti svojima jer bismo u to vrijeme dobili pokretni rooter. Energija nam se polako umirila, a napetosti, uzbuđenja i brige nestale. Zamijenili su ih osjećaji prisutnosti i jednostavnosti. Prije samog odlaska u Peru bili smo dva mjeseca na specifičnoj, preporučenoj dijeti. Nismo koristili sol, šećer, industrijsku hranu, meso i ostale namirnice koje bi mogle biti teške za probavu. Bili smo na pravom postu od svega, komunikacije s vanjskim svijetom, partnerskih seksualnih odnosa, začinjene hrane i energetskih pića. Sve što smo radili bilo je da maksimalno umirimo organizam i razvijemo svijest kako bi njihova medicina bolje djelovala. Odmah nakon dolaska pripremili su nam specifične saune od šest amazonskih biljka. Probudili bi nas u 5 sati za odlazak u saunu i polijevanje biljnim kupkama, zaista ljekovito, ali i zahtjevno iskustvo za koje je trebalo snage i volje. Vatra i lonci bili bi puni divljih biljaka koje se kuhaju na otvorenom uz rub prašume.
Donijeli bi nam lonac s vatre, imali bismo jedan štap kojim bismo miješali da para iziđe, a odozgo bi nas pokrili ceradom. Tako smo se ujutro odmah topili, znojili, ali i upijali biljke. One nisu imale nikakvo psihotično djelovanje, ali ta poslijepodnevna sauna na 35 stupnjeva bila je mentalno vrlo zahtjevna. Vrućina je bila velika, isparavanja moćna i duboka, a biljke su ulazile u nas kroz nos i pore na koži. No sve je to služilo kako bi se tijelo i psiha umirili te otvorili za ono što dolazi, a to je bila večernja ceremonija Ayahuasce.
Na dan ceremonije ništa se ne jede, ali i ne pije nakon ručka. Navečer u 10 sati okupljamo se u velikoj kolibi u potpunom mraku uz samo jednu svijeću. Tišina i životinje iz šume, šamani dolaze uglavnom po troje, sjednu i govore na svom shipibo jeziku, jako zvučnom jeziku drevnih plemena. Za ceremoniju ne koriste nikakve instrumente, kažu da su tako tijekom duge povijesti izvorno pjevali njihovi preci te da to ne žele mijenjati. Za rad koriste samo svoj glas pjevajući pjesme poznate pod nazivom ikaros. Kažu da Ayahuasca pomaže da se naša duša otvori i čuje ikarose. Za pleme Shipibo ikarosi imaju veliku važnost, te su pjesme srž ljekovitih ceremonija. Dio onoga što pjevaju mogli bismo prevesti kao: „Postani biljka, čuj biljku, osjeti mudrost i ljubav bilja. Budi prisutan i živi u sadašnjosti. Ostavi prošlost i traume iza sebe i nauči iz njih koji su putevi za tebe najbolji. Voli majku Zemlju, zahvali se vodi, hrani i životinjama na njihovoj prisutnosti u tvom životu. Iscijeli sebe, svoju obitelj i prijatelje. Zahvali svim stranama svijeta što si živ i prisutan. Odaj duboko poštovanje svojim roditeljima i svim precima. Moli se za svoje potomke da ih duh prirode čuva i blagoslovi plodovima.“
Ayahuasca je predstavnik ženske energije, ona je učiteljica i često je tako oslovljavaju. Ona nas iscjeljuje poput majčina dodira, riječi i uputa. Ponekad je i stroga prema nama, ali za naše dobro. Nježna je kad su veliki zadaci pred nama i podržava nas te potiče. Vjeruje se da je ona jedan spirit koji ima svoju osobnost te može izravno komunicirati s nama i podučavati nas. Šamani tvrde da nitko ne može doći na ceremonije a da ih biljka nije pozvala, otvorila im put i mogućnosti. U to smo se i sami uvjerili putujući iz Hrvatske pod svim onim neizvjesnim okolnostima. Bilo je pravo čudo što smo stigli u srce Perua u prašumu s drevnim šamanima Shipibo.
Jedno od objašnjenja Ayahuascina djelovanja kaže da se teksture našeg eteričnog tijela, našeg spirita, duše, često polome i onda nismo u kontaktu sa samim sobom ni sa svijetom oko sebe, jer nam je svijest pod stresom i traumama. Slušajući drevne pjesme ikarose te se teksture i silnice ponovno spajaju i energija teče te se naša aura ponovno obnavlja i postaje pravilna, čista i protočna. Šamani pjevaju ono što im biljka govori i tako utječu na našu svijest na nekoliko razina, izvana i iznutra. I zaista, nakon nekoliko dana sauna, obloga i pijenja biljaka u ceremonijama počeo sam osjećati sebe, biljke, prirodu te ljude na puno dubljoj razini s puno više prihvaćanja, razumijevanja i ljubavi.
Mjesec dana prije odlaska u Peru na kontroli mi je otkrivena Helicobacter pylori u želucu i liječnik mi je propisao tri antibiotika. Čak i fitoaromaterapija kaže da je vrlo teško iskorijeniti tu bakteriju prirodnim putem. Ipak, nisam htio uzeti antibiotike prije Perua nego šamanima dati šansu da riješe taj problem. Kad sam došao u Peru, odmah sam im rekao što mi je dijagnosticirano, a oni su samo rekli „no problem“. Među ostalim, dodatno sam pio biljku imena pina kolorado i zaista, taj dan sve je izišlo iz mene osim duše, no rezultat je bio izvrstan - nakon povratka iz Perua obavio sam pregled i bakterije više nema. Osim mene, tamo su bili ljudi s teškim dijagnozama i životnim problemima te vjerujem da je uspješnost u liječenju prilično velika s obzirom na to da ljudi dolaze iz svih dijelova svijeta. Već sami post, prašuma, mir i odsutnost svakodnevnog stresa djeluju ljekovito, a kad tome dodamo još te divne ljude koji se zaista trude da vam pomognu - uspjeh je neizbježan.
Nakon 15 dana odvojenosti od civilizacije, prožeti raznim iskustvima i uvidima, bili smo i više nego spremni na obilazak drevnih i svetih mjesta poput Machu Picchua i Rainbow Mountaina na 5050 metara nadmorske visine. Nakon tretmana osjećali smo se iznimno nježno, lagano i suptilno, mogli smo vidjeti i osjetiti stvari koje prije nismo ni primjećivali.
Sljedeća destinacija nakon odlaska iz prašume bio je drevni grad Inka - Cusco. Smješten na 3500 m nadmorske visine idealan je za prilagođavanje kako ne bismo dobili visinsku bolest. U njemu smo prije obilaska znamenitih mjesta ostali dva dana kako bismo se prilagodili, međutim prilagodba je trajala vrlo kratko, uskoro smo se pretvorili u kraljeve šopinga. To je najbolji grad za kupnju jer ima toliko toga da bi vam trebali mjeseci samo da obiđete sve trgovine i doživite sve te boje i lude stvari, odjeću i obuću. Potpuno veselje, slavlje i oduševljenje zavladalo je našim tijelom i umom, sve je puno srebra, zlata, kipova, totema i lica drevnih Inki. Prašuma nas je oslobodila raznih mračnih energija, bolesti i trauma i sad nas je primio grad šarenila, boja, ljama, nasmijanih ljudi i obilja fine hrane. No još smo se morali držati naših dijeta jer po uputama šamana, biljke rade na nama i mjesec dana nakon tretmana. Upravo zbog toga nastavili smo polako, nježno osluškujući i doživljavajući više iznutra i sa strpljenjem, nego izvana s oduševljenjem. No hotelska soba ipak se svakodnevno punila raznobojnim šeširima, pončosima i narukvicama pa smo u nekoliko dana već imali nekoliko vreća više nego kad smo došli. To je Cusco, ne možeš mu odoljeti.
Iz Cusca autobusom i na kraju vlakom otišli smo do Machu Picchua na koji smo se odlučili popeti pješice kako bismo osjetili kako je to bilo u doba kad su ga Inke još naseljavali. Prije samog uspona, u podnožju smo otkrili raj na zemlji, pravi pravcati botanički vrt usred džungle. Naša sreća dostigla je vrhunac, bili smo sami pod velikim slapom okruženi tisućama prekrasnih biljaka i okupali se u najljepšem prašumskom slapu ispod Machu Picchua u kojem su se i Inke nekoć osvježavali na putu na mističnu uzvisinu. Bajkovito mjesto na koje dolaze vrlo rijetki ili nitko jer većina ide na uspon autobusima. Nakon toga, osvježeni, krenuli smo na težak uspon. Trebalo nam je oko sat i pol, ali na kraju smo dobili prekrasnu nagradu jer su se oblaci razmaknuli i bilo je lijepo vrijeme pa smo imali vremena i meditirati na samom vrhu. Ta energija, prozračnost, ta prekrasna lakoća kojom odiše mjesto bilo je iznimno iskustvo koje nisam nigdje drugdje u svijetu doživio. To mjesto zaista je portal u druge svjetove. Sjedite na vrhu i osjetite kao da vas vjetar podigne i blago struji cijelim tijelom. Ne osjećate svoje fizičko, nego samo suptilno tijelo - um, inteligencija i duša odmaraju se i pune.
Zaista su Inke znali gdje napraviti svoj posljednji grad prije nego što su nestali s ove planete. Pitam se kako bi danas izgledala ta civilizacija da je nisu razorili Španjolci i religijski fanatici koji su u to vrijeme rušili, ubijali i mučili lokalno stanovništvo preobraćajući ih na pravu vjeru užasnim metodama. Ta energija potlačenog i masakriranog naroda još se osjeti u pogledima zadnjih potomaka nekadašnjih Inka. Danas mi dolazimo tim ljudima da nas liječe i prenose nam mudrosti koje su konkvistadori pokušali zatrti i uništiti. Molio sam se iznutra da nama bijelcima oproste na bahatosti i kolonijalizmu te teroru koji su prošli zbog naših predaka i naše europske osvajačke kulture ili nekulture. Ipak, nakon svega ostala je u današnjim Inkama mudrost, ljubav i poštovanje prema prirodi, planini, šumi i na kraju čovjeku - pa makar bili i potomci nekadašnjih osvajača. Tu se slave život i mudrost kao sastavni dio vječnosti koja se samo nastavlja nakon što napustimo ovaj oblik postojanja.
Na stazi našeg putovanja između brojnih drugih mjesta našla se i kraljica obojenih planina Rainbow Mountain sa svojih 5050 m nadmorske visine obavijena oblacima i snijegom. Tu se hodalo metar po metar i svi smo kao pijani teturali do vrha. Neki su dolazili na konjima jer je zaista težak uspon, ali ne i hrvatska ekipa, mi smo se popeli posljednjim snagama i opet nas je planina nagradila te su se oblaci razmaknuli, a na nekoliko metara od nas pojavili su se veliki andski kondori, ogromne i veličanstvene ptice. Kažu lokalni vodiči da je to bio jako dobar znak i da nas planina prihvaća jer kondori daju moć i snagu. Nakon tog uspona sve drugo u životu postalo je lako. I, zaista, nakon toga penjali smo se do Humantay Lakea na 4100 m bez ikakvih problema, kao ptičice.
Nekoliko dana prije odlaska spustili smo se na 0 m nadmorske visine na prekrasne surferske plaže u Limi, glavnom gradu Perua. Nakon svih iskustava to je bilo kao šlag na torti. Valovi golemog, ali nježnog oceana isprali su umor i pripremili nas na povratak napunivši nas snagom i strašću.
Peru se pokazao kao najbolja destinacija za istraživanje biljaka, monumentalnih lokacija, misticizma i drevnih kultura. Na odlasku smo već dogovorili datume za povratak sljedeće godine, no pitanje je hoće li nas biljke ponovno pozvati i odobriti nam put. Vidjet ćemo, a do tada AHO!