Tužne su tvoje pronicljive oči.
Ispituju dušu moju kao mjesec
kada bi htio da pronikne more.

Razgolitio sam svoj život pred očima tvojim od kraja,
i ništa nisam sakrio ni zadržao.

Zato me ne poznaješ.

Da je dragi kamen, mogao bih ga razbiti
u stotinu zrnaca i nanizati ogrlicu tebi oko vrata.

Da je cvijet, svjež i malen i sladak,
otkinuo bih ga s peteljke i stavio tebi u kosu.

Ali to je srce moje, ljubljena.
Gdje su obale njegove, a gdje njegovo dno?
Ne poznaješ međe toga kraljevstva
a ipak si njegova kraljica.

Da je samo trenutak radosti,
on bi procvao u laki osmijeh,
i ti bi ga mogla vidjeti i čitati u trenutku.

Da je samo bol, on bi se rastopio u sjajne suze,
u kojima bi se ogledala njegova najdublja tajna,
tajna bez riječi.

Ali to je ljubav, voljena moja.
Njena radost i bol bez granica,
beskrajne su njene želje i njeno bogatstvo.
Ona ti je bliska kao život,
pa ipak je ne možeš nikada potpuno poznati.