Gdje ćete naći ljepotu, i kako ćete je naći ako ona sama nije vaš put i vaša vodilja?
I kako ćete govoriti o njoj ako ona ne bude tkalja vašega govora?

Žalosni i povrijeđeni vele: “Ljepota je ugodna i nježna.
Poput mlade majke, napola bojažljiva zbog vlastite slave, ide ona među nama.“

A strasnici će reći: “Ne, ljepota je moćna i strašna,
Poput oluje trese zemlju pod nama i nebo nad nama.“

Umorni i iscrpljeni vele: “Ljepota je od tihih šapata. Ona govori u našem duhu. Njezin glas ulazi u našu tišinu poput slabašna svjetla što dršće strašeći se sjene.“

Nemirni veli: “Čuli smo gdje vrišti među planinama,
I s njenim kricima dođe topot kopita, i lepet krila, i rika lavova.“

Obnoć noćobdije vele: “Ljepota će se dići sa zorom na istoku.“

A o podne radnici i putnici vele: “Vidjesmo je gdje se naginje nad zemljom s prozora zapada.“

Zimi vele snijegom zameteni: “Doći će s proljećem skačući preko brijegova.“

A za ljetne žege žeteoci vele: “Vidjesmo je gdje pleše s jesenskim lišćem, i ugledasmo snježni nanos u njezinoj kosi.“

Sve to govoraste o ljepoti,
Iako, odista, ne govoraste o njoj nego o nezadovoljenim potrebama.

A ljepota nije potreba nego zanos.

Ona nije žedna usta ni prazna pružena ruka,
Nego, prije, zapaljeno srce i začarana duša.

Ona nije slika koju ćete vidjeti ni pjesma koju ćete čuti,
Nego, prije, slika koju vidite iako su vam oči sklopljene i pjesma koju čujete iako su vam začepljene uši.

Ona nije sok na ispucaloj kori drveta ni krilo pričvršćeno za kandže,
Nego, prije, vrt zauvijek u cvatu i jato anđela zauvijek u letu.

Ljepota je život kad život skine koprenu sa svoga svetog lica.
Ali, vi ste taj život i vi ste ta koprena.

Ljepota je vječnost što se gleda u zrcalu.
Ali, vi ste ta vječnost i vi ste to zrcalo.