Iako ne možemo kontrolirati Božje vrijeme, dio ljudske prirode je želja da što brže dobije ono čemu se nada.
Ili da odmah otjera ono što ga plaši.
Tako je od djetinjstva, pa sve do trenutka kada postanemo ravnodušni prema životu. Kada smo snažno povezani sa sadašnjošću, uvijek sa strepnjom iščekujemo nekoga ili nešto.
Kako reći zaljubljenom srcu da miruje, da u tišini promatra čuda Tvorevine, bez napetosti, bez strahova i bez pitanja na koja nema odgovora?
Strepnja je dio ljubavi, i ne treba je kriviti za to.
Kako reći da se ne brine onome tko je svoj život i svoja dobra uložio u jedan san, a ne uspijeva vidjeti rezultate? Iako seljak ne može ubrzati smjenu godišnjih doba kako bi ubrao plodove koje je zasadio, on nestrpljivo iščekuje dolazak jeseni i berbu.
Kako tražiti od ratnika da ne strepi pred bitku? On se naporno pripremao za taj trenutak, dao je najbolje od sebe i misli da je spreman, no strah ga je da će rezultati biti ispod svih njegovih napora.
Stoga, strepnja se rađa s čovjekom. I budući da je nikada nećemo moći ukrotiti, moramo naučiti živjeti s njom kao što je čovjek naučio živjeti s olujom.
Izvor: paulocoelhoblog.com
.png)
.png)
