Najljepši citati Aurelija Augustina

Rani život Aurelija Augustina

Prve razrede škole završio je u rodnoj Tagasti. Potom je otišao u Madauru gdje je pohađao predavanja jednog gramatika kako bi se tako pripremio za zvanje govornika. Homer i grčki jezik nisu na njega ostavili jak dojam. No zato se zanosio i bio oduševljen rimskim pjesnikom Vergilijem.

Kad je Augustinu bilo 16 godina, ponestalo mu je novca pa se iz Madaure morao vratiti kući. Ovaj prisilni povratak na njega nije dobro djelovao i pridružio se jednoj bandi mladih izgrednika razbijača. Na sreću, to nije dugo potrajalo. Zahvaljujući svome dobrotvoru, mogao je nastaviti školovanje i to u Kartagi, gdje je bujao razvratan i pokvaren život, a u tu je močvaru i sam uronio. Našao si je “prijateljicu”, s njom održavao nezakonite veze te imao sina Adeodata. Uz Kartagu ga je držala ne samo želja za znanjem već i žarka ljubav prema djevojci.

Kako mu studij nije zadavao posebne brige, bio je ponosan na zavidne rezultate koje je postizao. Ipak, u duši je bio nemiran. Tada je čitao Ciceronova djela i počela mu se buditi “ljubav prema mudrosti”. Čitao je i Bibliju, no prema blještavu Ciceronovu stilu, u njegovim očima je očima bila tek bijedna knjiga.

Razdoblje manihejstva

Uskoro je upao i u mrežu Manijevih učenika te postao manihejac. Manihejci su tumačili paradoks nereda u svijetu postojanjem dvostrukog načela: dobra i zla, koja vladaju svijetom. To je naučavanje nastalo prije više od dva stoljeća u središnjoj Aziji te prodiralo malo-pomalo na Zapad, u Sredozemlje, zadajući kršćanstvu teške gubitke. Sve događaje u svijetu tumačili su kao borbu između dviju vječitih sila: svjetla i tame, duha i materije. Iz pomiješanosti svjetla i tame nastao je ovaj svijet; zato i je zao. Augustin je ispočetka bio oduševljen manihejac, no tada se počeo sve više oslobađati mitološkoga sadržaja tog nauka.

Počeo je uočavati zbrkanost manihejskog nauka na području filozofije i teologije te njezinu dekadencu na području morala. Bio je i suviše inteligentan da ne bi uočio što je u maniheizmu slabo i jadno. Sve je više tragao za pravim smislom života, a na to mu temeljno pitanje maniheizam  nije mogao dati pravi odgovor.

Kasnije će Augustin u svojim spisima s pet dokaza pobiti manihejsku zabludu. Ako ih želimo svesti na ono bitno, možemo reći ovako: Ne mogu postojati dva Boga, nego samo jedan i to onaj koji je posve apsolutno savršen, nepromjenjiv i vječan, bez početka i svršetka. A takvo biće može biti samo jedno jer, kad bi ga u savršenosti mogao netko drugi nadmašiti, onda bi taj bio pravi Bog. Dakle, moguć je samo jedan pravi Bog, nema dualizma. Završivši školovanje, Augustin je u Tagasti postao profesor te je tu službu obavljao 13 godina. Želja za karijerom odvela ga je iz Tagaste u Kartagu, a zatim će i u Rimu predavati retoriku.

Molitva za preobraćenje

Sveta Monika, majka sv. Augustina, kako je poznato, mnogo je molila za sinovo preobraćenje, no molitva je dugo ostala neuslišana. Kada je Augustin, koji je bio učitelj govorništva u Kartagi, naumio poći u Rim da bi ondje mogao još uspješnije poučavati, njegova se majka zabrinula da će u velikom gradu za njezina sina biti još više pogibelji pa ga je plačući molila da promijeni svoju odluku. Cijelu je sljedeću noć provela u molitvi, moleći Boga da spriječi odluku njezina sina o putu preko mora. Drugog je jutra doznala sva u strahu da je njezin sin otputovao.

Zašto Bog nije uslišio njezinu molitvu? Zato što je boravak u Italiji postao veoma koristan. Ondje će se Augustin obratiti. Sam će kasnije reći: “Bože, ti nisi ispunio želju moje majke da joj dadneš ono za što je uvijek molila!”

Nakon rada u Rimu, Augustin je godine 384. dobio novo namještenje u carskoj rezidenciji u Milanu, gradu koji je tada bio prijestolnica Zapadnorimskoga Carstva. Uz sve uspjehe na profesorskom, retorskom i filozofskom polju, uz udovoljavanje strastima, prati ga stalno neki unutarnji nemir. I on osjeća: “U meni su dva čovjeka…” Međutim Milano će postati odlučujuća točka njegova života. Ondje je počeo proučavati djela genijalnog mislioca neoplatonizma Plotina (205-270). Tamo ga je pronašla Monika, anđeo čuvar njegova života, te ga uspjela nagovoriti da prekine nedopuštene odnose s Adeodatovom majkom.

U Milanu je Augustin susreo biskupa svetog Ambrozija (340-397), u kojem je sebi našao dostojna partnera u raspravljanju o najvažnijim životnim pitanjima, o problemima koji su njega samoga mučili. Augustin je pozorno slušao njegove propovijedi, gutajući njegove riječi. Smatrao ga je nedostižnim govornikom. Poslije će o svojim doživljajima u milanskoj katedrali zabilježiti: “O Bože, koliko sam suza prolio kod tvojih himana i pjesama! Kako sam bio ganut kad je tvoja crkva odzvanjala od lijepa pjevanja. Oni su tonovi balzam za moje uho i s njima se tvoja istina izlijevala u moje srce tako da je u meni plamtio žar pobožnosti.”

Pronalazak kršćanstva

Uz govorništvo i ljepotu liturgijskog slavlja u Augustina je malo-pomalo počelo prodirati i Kristovo Evanđelje. Tada je čitao i Plotinove Enneade i ta lektira dala je konačan pravac njegovu životu. Po Plotinovu idealističkom misaonom sustavu te utjecaju biskupa Ambrozija definitivno se približio kršćanstvu. Međutim, još uvijek se nije mogao otrgnuti od spona koje su ga sputavale, a to su: častohleplje, uspjeh, karijera, zlato i seksualni užici.

Božja ga milost, koju za njega ustrajno moli majka Monika, prati ukorak. Augustin dobiva u ruke životopis sv. Antuna pustinjaka, iz pera sv. Atanazija, čita ga i ostaje pod dubokim dojmom. Divio se idealu mnoštva onih kojih su sve ostavili i pošli za Kristom u pustinju, u samoću, u molitvu i pokoru. Augustin i sam stoji sada pred odlučnim korakom od svoga života i mora nešto pametno stvoriti. Taj će korak biti dar Božje milosti koja ga prati. Kad kasnije o njoj bude raspravljao s pelagijancima, znat će je braniti ne samo iz Svetoga pisma, već i iz vlastitog iskustva.

PageBreak

Prizor konačnog obraćenja sam je Augustin ovjekovječio u Ispovijestima. U to je vrijeme tražio samoću. Tako se bio povukao u osamljenost vrta svoje kuće u Milanu. Tamo je plakao od boli nad svojim bijednim stanjem, razapet između ideala i nagona. U svom je bezizlaznom stanju molio za pomoć odozgora. Vapio je: “A što sada, Gospodine, i kako će dugo potrajati ovakvo stanje?” Tada je čuo kako netko dječjim glasom viče: “Tolle – lege, tolle – lege! – Uzmi i čitaj!” Uzeo je Sveto pismo i oči su mu zastale na ovome tekstu: “Svucimo sa sebe djela tame, a obucimo se u oružje svjetla! Hodimo pristojno kao po danu; ne u razuzdanim gozbama i pijankama, ne u bludnosti i raspuštenosti, ne u svađi i zavisti, nego se obucite u Gospodina Isusa Krista i ne brinite se oko tjelesnoga da ugađate pohotama!” (Rim 13,12-14).

Taj je nadahnuti tekst bio savršen odgovor na njegov zov i vapaj iz dubina. On je iz Augustina protjerao svu tamu nesigurnosti i ispunio mu srce snažnim svjetlom. U svojoj 32. godini života Augustinova duša pronalazi napokon Gospodina. Za tu je milost bio cijeli život zahvalan Bogu, a njegove Ispovijesti nisu drugo doli himna zahvalnica Gospodinu.

Augustin je još nekoliko tjedana nastavio svoju službu profesora govorništva, a onda se zahvalio. Skupa s majkom, sinom i nekim prijateljima povukao se na ladanjsko imanje svoga prijatelja u blizini jezera Como. Prijatelji su mu omogućili dulji skroviti boravak ondje. U uskrsnoj noći 23. travnja 387. primio je iz ruku milanskoga biskupa, svetoga Ambrozija, sakramenat krštenja zajedno sa svojim sinom Adeodatom.

Na povratku u Afriku, njegova majka Monika je umrla u Ostiji, lučkom gradu na ušću Tibera u Tirensko more. Tko je pročitao Augustinove Ispovijesti, rado posjećuje to mjesto jer ga je u tom remek-djelu opisao divno, a još divnije život i smrt svoje majke Monike, koja je jedan od najvećih genija kršćanstva. Na zidu jedne od negdašnjih kuća ispisan je Augustinov dijalog (skraćen) s majkom kad su u Ostiji čekali brod; majka ga nije dočekala, već je ondje umrla, sva sretna što je uz nju stajao njezin obraćeni sin za čije je obraćenje prolila mnogo suza, izmolila mnogo molitava, prikazala mnoštvo žrtava.

Proglašenje svećenikom

Augustin je stigao u zavičaj u jesen 388. Prodao je očevo imanje te s prijateljima i istomišljenicima provodio neku vrstu redovničkog života produbljujući svoju duhovnost te studirajući i dalje filozofiju i teologiju. To je razdoblje trajalo tri godine.

Tada se jednog dana našao u crkvi u Hippo Regiusu, Hiponu (danas Annabi). Stari, mjesni biskup Valerije predložio je zajednici da mu izaberu svećenika koji će mu pomagati, a osobito u propovjedničkoj službi. Augustinova prisutnost u crkvi nije ostala nezapažena. Narod je povikao: “Augustin – svećenik!” Iako je protestirao, branio se, briznuo u plač, smatrajući se nedovoljno vrijednim, sve je bilo uzalud. Narod je ovdje dosiata bio glas Božji. Njegovo je svećeničko ređenje bila odlučena stvar, a zaređen je za svećenika 391. godine.

Za njega je to bila velika žrtva. Morao se odreći onoga lijepoga, mirnoga, kontemplativnog života u društvu prijatelja te prihvatiti teške službe svećeničkog služenja. No, kršćanin nije vjernik samo za sebe, već i za Crkvu, za zajednicu. Augustin će pet godina kasnije, godine 396., kao biskup naslijediti Valerija u Hiponu, drugom po važnosti gradu rimske Afrike. Utjecaj hiponskoga biskupa prelazit će daleko granice njegove biskupije, i to ne samo prostorno, već i vremenski sve do dana današnjega. On je u svoje doba postao neosporan vođa afričkog episkopata, ali i teološka svijest i savjest cijele Crkve.

Novi biskup Hipona uza sve to u prvom redu bio je sluga svoje Crkve u Hiponu. A biskupsku je službu shvaćao “ne kao predstojništvo, već kao služenje”. Sa svojim je klerom provodio zajednički život pod veoma strogim pravilom. Profesor Franz Spirago u svojoj Zbirci primjera spominje natpis u blagovaonici sv. Augustina koji je glasio: “Qisquis amat dictis absentem rodere vitam hanc mensam vetitam noverit esse sibi.” (Neka se klone ovog stola oni koji rado vrijeđaju tuđu čast.)

Najljepši citati sv. Aurelija Augustina

U mjeri u kojoj ljubav u tebi raste, raste i tvoja ljepota, jer ljubav je ljepota duše.

Čuda se ne događaju u suprotnosti s prirodom, nego samo s onim što mi podrazumijevamo pod prirodom.

Čovjek može biti spašen samo odlukom Božje volje. Po svojoj volji Bog bira one koje želi spasiti. Zato predestinacija uvijek postiže svoj cilj, a ta je sigurnost života. Svi ljudi su zbog Adamovog grijeha osuđeni na smrt, a oni koje Bog ne želi spasiti zauvijek će propasti.

Ljudi putuju pa se dive vrhovima planina, divovskim morskim valovima, širokom prostranstvu oceana i kružnom pokretu zvijezda; a pored sebe prolaze i – ne čude se ničem.

Duša se hrani onim što je veseli.

Prema Bogu ne idemo hodajući nego ljubeći.

Život roditelja je knjiga iz koje djeca čitaju.

Ako šutiš – šuti iz ljubavi; ako opominješ – opominji iz ljubavi; ako opraštaš – opraštaj iz ljubavi.

Radeći ono što je ispravno ne zaslužujemo nikakvu pohvalu, to je naša dužnost.

Bog je beskrajna sfera čije je središte svugdje, a periferija nigdje.

Svrha svih ratova je mir.

Prijateljstvo koje je prestalo postojati nije nikada ni postojalo.

Izvori: bitno.net i izrekeicitati.com