Poziv, ohrabrenje

Mene se ne trebaš bojati

Ja tek vidam svoje rane i ne bih još izašla iz skrovišta;

Čekaj malo, ne, ne još

Zato te mene ne mora biti strah

Sad nisam spremna za skok, za trčanje, za lutanje

Jedino trebam da mi netko tu i tamo

donese zdjelicu hrane, koji gutljaj vode

i – ako je moguće , a voljela bih to –

Da me netko pokatkad zazove imenom,

da pjeva moje ime u hladnoj zimskoj noći

dok samu sebe skupljam i nanovo sastavljam

Zato budi potpuno bez straha – niti ću zarežati

niti ću te napasti jer čuvam snagu za sebe,

za sebe novu, onu istu otprije, ali ipak novu

Znam – ono malo svjetlosti što si vidio,

oči koje ponekad zablistaju i čisto krzno na šiji –

to te straši i privlači

Izgledam ponekad – dok prolaziš uz moju špilju –

gotovo zdrava i cijela i kao da ću te zaskočiti

Ali vjeruj: ne mogu još

I zato se ne boj

Ako želiš, donesi mi ponekad malo okrijepe,

prošapći moje ime jednom, dvaput

A ako nisi pri volji ili je strah jači,

onda samo prođi i ne zaustavljaj se

Jer svako tvoje zastajanje pred mojim samotnim brlogom

za mene je pusto obećanje koje tvoja plašljiva duša ne može ispuniti

Zato ti ponavljam, ponavljam jer znam da me ponekad

ne razumiješ: ili bez straha pomozi

ili u strahu otiđi