Adagio

San nadoknadi što dan potroši;

Noću kada volja klone,

Nastoje oslobođene snage se uzdić,

Božansku slijedeći čežnju.

Šuma i rijeke šûme i kroz gibajuću dušu

Noćno plavo nebo – bljeskove ljetne vije.

U meni i izvan mene

Nema diobe, svijet i ja smo jedno.

Oblak plovi kroza moje srce,

Šuma sanja moj san,

Kuća i stablo kruške pričaju mi

Zaboravljenu sagu zajedničkog djetinjstva.

Bujice odzvanjaju, a klanci bacaju sjenke u me,

Mjesec i blijede zvijezde su pouzdani drugovi.

Ali blaga noć,

Koja se s oblacima nježnim saginje nada mē,

Ima lice moje majke,

Smiješeći se ljubi me s neiscrpnom ljubavi,

Trese sanjivo kao u stara vremena

Svoju ljubljenu glavu, svoju kosu,

Njiše je kroz svijet, i u njoj,

Drhteći, tisuću zvijezda blijedi.

veljača, 1912.

Herman Hesse, izbor iz pjesništva u izvorniku i prepjevu Domotužje(izbor, prepjev s njemačkoga i predgovor Drago Štambuk; pogovor Jelena Spreicer, urednica Miroslava Vučić), izdavač Školska knjiga