Htio bih s vama podijeliti ono što ovih dana čujem od velikog broja ljudi. Koji je smisao života? Ako je to postizanje određenih ekonomskih ciljeva, uvjeti na našem planetu počinju otežavati njihovo postizanje. Ako je smisao života uživati u određenim fizičkim i emocionalnim iskustvima, uvjeti na našem planetu također ih počinju jako otežavati. Ako je smisao života samo preživjeti, uvjeti na našoj planeti počinju otežavati čak i to.
Gdje možemo pobjeći od požara? Gdje se možemo skloniti od poplava, tornada i uragana? Gdje možemo pobjeći od virusa koji ubija? Gdje možemo pronaći sigurnost od nepravde i nasilja ljudi koji divljaju kako bi odagnali svoj bijes, strah ili očaj?
Dok razmišljam o onome što čujem od sve više ljudi, čudim se. Nije li uvijek bilo ovako? Nije li život na Zemlji bio iskušenje i muka od samog početka? Ali moram priznati, čak su i tijekom mog života stvari izgledale bolje nego sada. Bilo je problema i izazova, da, ali barem se činilo da postoji nada. Neka šansa za dobar, bolji život.
Fakultet ulice
Sve me ovo natjeralo da se zapitam... Je li moguće da će iz svega ovoga proizaći nešto dobro? Je li vrijeme u kojem se cijeli naš svijet suočava s velikim teškoćama na toliko razina prilika da prihvatimo izazov i pronađemo novi način da budemo ljudi?
Bio je to 'fakultet ulice', nešto što bi moj otac nazvao 'liberalnim obrazovanjem'. Ne preporučujem ga, imajte to na umu, ali svakako sam zahvalan na tom iskustvu. Spoznao sam koliko grubo može biti ovo iskustvo zvano Život - stekao sam novo razumijevanje, novu svijest, novo iskustvo o tome tko sam ja uistinu, o tome što život zapravo predstavlja i zašto smo svi ovdje u fizičkom obliku.
Sve što se događa je za naše najveće dobro
Naučio sam da moje vrijeme na Zemlji nema nikakve veze s onim što sam skupljao u životu. Nije se radilo o osobnom uspjehu ili postignuću ili moći ili bogatstvu. Zapravo, naučio sam da život nema nikakve veze s bilo čim za što sam mislio da je život.
To je proizvelo dva zanimljiva učinka - prvo, izvuklo je tlo pod mojim nogama, ostavljajući me klimavim morao sam pronaći ravnotežu. S vremenom se stvorila platforma na kojoj sam mogao stajati puno čvršće nego što sam mogao ranije. Znao sam da više nikada neću morati brinuti o padu, jer ova platforma nikada neće biti izvučena ispod mene. To je bila platforma mog istinskog identiteta, moje stvarne svrhe, mog jedinstva sa životom i s Bogom.
Kad se to dogodilo, promijenilo se sve. Osobno sam se susreo s fascinantnom tvrdnjom: sve stvari koje se događaju u životu su za našu najveću korist, čak i ako nam nije jasno koja je to korist.
Istražujući tu ideju, prvo sam shvatio da sam, zapravo, krenuo na putovanje duše koje nema nikakve veze s mojim tijelom i umom. Oni su samo alati, uređaji, vozila koji će mi pomoći postići ono što je Duša na tom putu namjeravala postići.
Moji razgovori s Bogom uvjerili su me da sam vječno biće na vječnom putovanju, uključeno u proces koji bi se slobodno mogao nazvati "evolucijom". Odnosno, procesom postajanja. Postajanja čega? Individuacije božanstva.
Transformacija
Može li se to upravo sada dogoditi s cijelom ljudskom rasom? Može li to biti način na koji ćemo razmatrati plimu događaja koja je zahvatila planet u posljednjih 30 mjeseci? Može li to biti duhovno koristan način razgovora o ovom trenutku? Što će se dogoditi ako otpustimo strah, uzrujanost, ljutnju? Što ako odlučimo ne pokušavati "izvući najbolje iz situacije", nego se jednostavno obvežemo da ćemo "biti" najbolje što možemo kako bismo individualno i kolektivno okrenuli energiju na način koji može promijeniti naše globalno iskustvo?
Je li ovo trenutak ponovnog rađanja čovječanstva? Ako je, što bismo mogli učiniti kako bismo mu pomogli? Pozivam vas da danas razmislite o tome.
.png)
.png)
