Posljednjeg dana u prosincu 2009. u staroj obiteljskoj kući u Skradinu pokraj Šibenika donijela sam dvije novogodišnje odluke: diplomirati i otići na Camino de Santiago. Kako je godina odmicala, a završni ispit iz komparativne književnosti učestalo bivao odgađan, sve više mi se činilo da neće biti ništa od ciljeva koje sam si postavila. No kad sam u rujnu napokon odlučila zagrijati stolac, nisam se ni okrenula i već sam u referadi prikupljala papirologiju za diplomu. Tek tada mi je sinulo kako sam potpuno slobodna da provedem u djelo i svoju drugu odluku i odem na 880 km dugo hodočašće.
Negdje u to vrijeme moj dečko Goran i naš zajednički prijatelj Kristijan pakirali su ruksake u svojim domovima u Istri. Njih su se dvojica cijelo ljeto intenzivno pripremali, što fizički što financijski, za putovanje o kojem su već dugo maštali i istraživali. Sestra i ja, s druge strane, pripremom za put shvatile smo upravo taj posljednji zadatak na fakultetu i stjecanje diploma.
Otkad sam prvi put čula za Camino de Santiago, znala sam da s njim želim odmjeriti snage. Gotovo svi koji su mi o njemu pričali, prijatelji i poznanici koji su se odlučili na taj pothvat, shvatili su ga kao prekretnicu, putovanje na koje se odlučuješ u određenom trenutku života, nakon završetka jedne a prije početka druge važne faze. Camino de Santiago uistinu se takvim i pokazao, u pravom smislu riječi – prekretnicom. Svih četrdeset dana hodanja u svoju sam bilježnicu marljivo upisivala dojmove i razmišljanja. Te su rečenice postale okosnica onog što sam poslije nazvala Vrijeme badema, poetskog putopisa s putovanja koje se drukčije ne bi ni moglo opisati.
Put sv. Jakova
Kao hodočašće, Camino ima tradiciju dulju od tisuću godina. U vrijeme Rimljana predstavljao je važnu trgovačku rutu koju su od milja nazivali Mliječnom stazom i pratili je sve do oceana. Hodočašća počinju potkraj 8. stoljeća, kada je otkrivena grobnica s tijelom sv. Jakova. Camino de Santiago je tijekom srednjeg vijeka bio jedno od glavnih kršćanskih hodočašća, što je do danas ostao uz ona do Rima i Jeruzalema.
Prema legendi, nakon smrti sv. Jakova učenici su njegovo tijelo poslali brodom iz Jeruzalema u sjevernu Španjolsku. Nedaleko od španjolske obale podignula se velika oluja i ocean je progutao brod prije nego što je dospio do cilja. Međutim, nakon nekog vremena tijelo sv. Jakova isplivalo je na obalu, neoštećeno i prekriveno školjkama. Danas se smatra da je zakopano na mjestu na kojem se nalazi grad Santiago de Compostela, točnije na mjestu današnje katedrale u povijesnom središtu toga grada.
O poganskoj tradiciji zna se mnogo manje nego o kršćanskoj. Smatra se da je Camino predstavljao putovanje prema zalazećem suncu i bio povezan sa smrću. Hodalo se do kraja svijeta, mjesta koje se i danas tako zove – Finisterra, do Obale smrti (Costa da Morte) koja izlazi na More tame (prema lat. Mare Tenebrosum), tj. Atlantski ocean.
Simboli Camina
Danas se većina ljudi odlučuje na hodočašće kako bi simbolično obilježila neki dio života te pronašla duhovno ispunjenje i izgubljeni centar unutar sebe. Mnogi kreću i iz religioznih razloga, kako bi posjetili apostolov grob. Brojni su također planinari, biciklisti i „obični“ turisti.
Postoji nekoliko ruta koje pripadaju Caminu. Tradicionalno, hodočašće počinje od vlastite kuće, a završava u Santiagu. Najpoznatija ruta je ona Francuska (Camino Francés) koja počinje u mjestu Saint Jean Pied de Port na francuskoj strani Pirineja, a prolazi kroz tri veća grada – Pamplonu, Burgos i León. U pravilu se hodočasnik smije zadržavati u svakome mjestu po jedan dan, što je jasno naznačena politika alberguea. Albergue je prenoćište u kojem smiju spavati samo hodočasnici i nalazi se u gotovo svakome mjestu na Caminu.
Smještaj je jeftin, svega nekoliko eura, a često funkcionira kao donativo, tj. svaki hodočasnik ostavlja onoliko koliko smatra da prenoćište zaslužuje. O statusu hodočasnika svjedoči credencial ili hodočasnička putovnica koja se uzima u mjestu odakle se kreće i koja se pečatira u svakome mjestu u kojem se noći. Tradicionalni simboli Camina su žute strelice koje prate put sve do nultog kilometra na rtu Fisterra, štap za hodanje i školjka, poznatija kao Jakobova kapica.
Nakon gotovo 800 kilometara od Saint Jeana hodočasnik stiže u Santiago, točnije na Trg Obradoiro, da pogleda katedralu, a potom s njezine druge strane, kroz Sveta vrata, uđe unutra i pokloni se svetom Jakovu. Većina hodočasnika nastavlja dalje do Finisterre, što je dodatnih 100 km, gdje na Obali smrti tradicionalno pale odjeću u znak pročišćenja od grijeha, ali i od svega što ih je po putu mučilo, kako bi tim simboličnim činom označili kraj hodočašća i okrenuli novi list u životu.
.png)
.png)
