A je li?
Učitelja zena Hakuina svi su susjedi hvalili i veličali kao čovjeka koji živi savršeno čistim i čednim životom.
U njegovoj je blizini stanovala jedna prelijepa mlada Japanka čiji su roditelji imali trgovinu živežnim namirnicama. Jednoga dana, kao grom iz vedra neba, roditelji iznenada otkriše da djevojka očekuje dijete.
Stvar roditelje silno razjari. Djevojka ne htjede priznati tko je otac, ali kad više nije mogla slušati tolika silna navaljivanja, naposljetku reče da se radi o Hakuinu.
Gnjevni se roditelji zaputiše učitelju.
"A je li?" bijaše sve od njegova odgovora.
Kad se dijete rodilo, odnesoše ga Hakuinu. On je već bio izgubio ugled, što mu bijaše posve svejedno, te se uze s velikom usrdnošću brinuti za dijete. U svojih je susjeda nabavljao mlijeko i sve ostalo što je djetetu bilo potrebno.
Nakon godinu dana, djevojka više ne mogaše izdržati. Povjeri roditeljima istinu: pravi otac djeteta bio je jedan mladić koji je radio na ribljoj tržnici.
Majka i otac pođoše odmah Hakuinu da ga zamole za oproštaj i izraze mu svoje najiskrenije isprike i dijete uzmu natrag.
Hakuin ne izusti nikakva prigovora. Sve što reče bijaše:
"A je li?"
Šalica čaja
Nan-ina, japanskog učitelja zena iz razdoblja Meiji (1868-1912), posjeti jednoga dana neki sveučilišni profesor s namjerom da se kod njega raspita o zen-učenju.
Nan-in posluži čaj. Vrhom napuni šalicu svojega gosta, no nastavi dalje natakati.
Profesor je gledao kako se čaj izlijeva, potom se više ne uzmogne suzdržati.
"Prepuna je! Više ne stane!"
"Baš kao i ova šalica", reče Nan-in, "i ti si dupkom pun svojih uvjerenja i pretpostavki. Kako ti mogu protumačiti zen ako prije nisi ispraznio svoju šalicu?"
Ryokan, učitelj zena, živio je najjednostavnijim životom u malenoj kolibi u podnožju planine. Jednu večer neki lopov upadne u kolibu i iznenađen otkrije da u njoj baš ničega za ukrasti nema.
Ryokan se uto vrati kući i zateče ga.
"Vjerojatno si dobar komad puta prevalio da bi došao k meni", reče on lopovu, "i zato ne bi valjalo da odeš praznih ruku. Budi tako ljubazan i primi na dar moju odjeću."
Lopov ostane zaprepašten. Uzme odjeću i pobjegne.
Ryokan sjedne, onako gol, te počne promatrati Mjesec.
"Jadnik", pomisli za sebe, "volio bih da sam mu mogao darovati ovaj prekrasni Mjesec".
Zvuk jedne ruke
Učitelj u hramu Kennin bijaše Mokurai, Tiha Grmljavina. Imao je jednoga malog štićenika, po imenu Toyo, dječaka od jedva dvanaest godina. Toyo je neprestano viđao starije učenike kako svakoga jutra i svake večeri odlaze u učiteljevu odaju na poduku iz san-zena ili da bi upitali za kakav privatni savjet i kako bi učitelj svakome od njih davao koane ne bi li pravodobno zauzdao rastresenost i zastranjenja duha.
Toyo također poželi naučiti san-zen.
"Pričekaj još malo", reče mu Mokurai. "Još si premlad."
No dječak bijaše toliko uporan da učitelj naposljetku pristane.
Te iste večeri, točno na vrijeme, mali Toyo ostane na vratima Mokuraijeve odaje za san-zen. Udari o gong kako bi najavio svoj dolazak, učini tri naklona u znak duboka štovanja prije nego što će prekoračiti prag, a zatim uđe i, pun obzira, u najvećoj tišini sjedne pred učitelja.
"Kad pljesneš dlanom o dlan, čuješ zvuk dvije ruke", počne Mokurai. "Sad ti meni pokaži zvuk samo jedne ruke."
Toyo se nakloni i ode u svoju sobu kako bi razmislio o problemu što mu ga je učitelj postavio. Sa svojega je prozora mogao čuti glazbu koju svirahu gejše. "Aha, shvatio sam!" usklikne.
Sljedeće večeri, kad ga je učitelj zatražio da mu opiše zvuk jedne ruke, Toyo počne izvoditi glazbu gejši.
"Ne, ne", na to će Mokurai. "To ti ničemu ne služi. To nije zvuk jedne ruke. Ništa nisi shvatio."
Bojeći se da bi ga ona glazba mogla ometati u rješavanju zadataka, Toyo se preseli na mirnije mjesto te otpoče meditirati. "Što bi mogao biti zvuk jedne ruke?" Uto slučajno začuje kako negdje kaplje voda. "Ovaj put to mora biti to", uvjeri sebe Toyo.
Vrativši se svojemu učitelju, Toyo počne oponašati zvuk kapanja vode.
"Što ti je to?" upita Mokurai. "To je zvuk vode što kaplje, nikako zvuk jedne ruke." Pokušaj opet.
Uzalud je Toyo meditirao ne bi li čuo zvuk jedne ruke. Čuo je uzdisanje vjetra u krošnjama. No i taj zvuk bijaše odbačen. Zatim je čuo krik sove, no ni taj nije zadovoljio.
Čak ni skakavci nisu bili zvuk jedne ruke.
U više od deset navrata Toyo je odlazio Mokuraiju s najrazličitijim zvukovima. Svi su redom bili pogrešni. Gotovo cijelu godinu dana proveo je u beskonačnim razmišljanjima što bi mogao biti zvuk jedne ruke.
Napokon mali Toyo zapadne u istinsku meditaciju i prebrodi sve zvukove.
"Ništa više nisam mogao sastaviti", objasnio je kasnije, "pa sam tako došao do zvuka bez zvuka."
Toyo je tako spoznao zvuk jedne ruke.
.png)
.png)
