Je li duša besmrtna?

Liječnik u komi

Da mi je netko prije rekao, mislio bih da nije pri sebi

Ispričao je da mu je tijelo poprimilo želatinozni oblik te da se pred njim pojavila lijepa djevojka visokih jagodičnih kostiju i dubokih plavih očiju, koja ga je na leptirovim krilima ponijela do goleme praznine. Ta je praznina istodobno bila crna kao ugljen i blistava od svjetlosti. Svjetlost je dopirala osobno od Stvoritelja kojeg je nazvao Om jer je u tom prostoru, na izvoru svega, čuo taj sveprisutni zvuk.

„Vrlo dobro mi je poznato kako neuobičajeno i nevjerojatno sve to zvuči“, napisao je dr. Alexander. „Da je meni netko prije tako nešto ispričao, pa čak da su to bile i riječi liječnika, bio bih posve siguran da je pod utjecajem neke deluzije. No ono što se dogodilo meni bilo je sve samo ne deluzija; bilo je jednako stvarno ili stvarnije od bilo čega što mi se dogodilo u životu. A to uključuje moje vjenčanje i rođenje dvaju sinova.“

Kontakt s obitelji

Mistično iskustvo dr. Alexandera imalo je i nastavak. Nakon što se probudio iz kome i oporavio, otkrio je da su ljudi koji su doživjeli slična iskustva tvrdili kako su sreli duše preminulih bliskih osoba. Bio je zbunjen zato što nije prepoznao nijedan lik tijekom šetnje drugom dimenzijom. No nakon nekog vremena shvatio je da ni on nije bio zakinut za takav susret.

Uvidio je o komu je bila riječ tek nakon što je otkrio tajnu vezanu uz svoje djetinjstvo. Naime, dr. Alexander bio je posvojeno dijete i tijekom paranormalnog iskustva nije imao kontakta s biološkom obitelji; nije znao jesu li njegovi roditelji živi, kao ni to ima li braće i sestara. Tek je poslije, igrom slučaja, stupio u kontakt s pravom obitelji. Među stvarima koje su mu poslali bila je i fotografija lijepe plavuše, njegove preminule biološke sestre. Alexandera su prošli žmarci: bila je to ista ona žena koja ga je, poput anđela čuvara na krilima leptira, vodila drugom dimenzijom!

Dokaz raja

Danas 58-godišnjak, dr. Alexander je nakon opisanog iskustva prošao snažnu osobnu transformaciju te u međuvremenu napisao knjigu Proof of Heaven (Dokaz raja), u nadi da će potaknuti skeptike, osobito među liječnicima, da otvorenije pristupe temi zagrobnog života. Knjiga je izazvala žučne reakcije nekih njegovih kolega, ali ga je učinila neobično popularnim kod čitateljske publike. Knjiga Proof of Heaven postala je bestseler, o kojem se, kao i o njegovu autoru, pisalo u New York Timesu, Newsweeku te govorilo u emisiji doktora Oza.

U znanstvenim su krugovima tvrdnje dr. Alexandera podigle mnogo prašine te su se pobunili brojni liječnici i neuroznanstvenici, tvrdeći da njegovo navodno iskustvo ne dokazuje postojanje zagrobnog života. On je, pak, uporno odgovarao da zna o čemu govori jer je, kao liječnik i neurokirurg, sagledao svoj doživljaj iz znanstvenoga kuta. „Tijekom kome moj mozak nije radio nepravilno, nego uopće nije radio“, napisao je u knjizi. „Cijeli je moj neokorteks, vanjski sloj mozga, onaj dio koji nas čini ljudima, bio isključen i neupotrebljiv.“

Iskustvo koje mijenja život

„Iz toga“, kaže, „proizlazi zaključak da svijest, ili barem njezin dio, mora biti neovisna o mozgu.“ U suprotnom, kako bi mogao imati vizije dok mu mozak nije bio u funkciji? A ako je svijest neovisna o mozgu i ostatku organizma, tada ona živi i dalje, kad fizičko tijelo umre. Ta pomisao ulijeva nadu mnogima koji žele vjerovati da tjelesna smrt nije kraj postojanja.

Dr. Alexander samo je jedan u vojsci ljudi koji su doživjeli iskustvo s ruba smrti. Prema Gallupovoj anketi, tri posto Amerikanaca izvijestilo je o takvom iskustvu, ali istraživanja pokazuju da polovica pritom nije bila ni u komi ni u stanju kliničke smrti, nego je samo vjerovala da umire.

Iako su svjedočanstva o doticaju sa zagrobnim životom zabilježena još u staroj Grčkoj, začetnikom modernoga pokreta vjerovanja u iskustvo s ruba smrti smatra se američki liječnik i filozof Raymond Moody. On je počeo prikupljati svjedočanstva svojih pacijenata te ih 1975. godine objavio u knjizi Life After Life (Život nakon života). Njegovi su pacijenti većinom pretrpjeli srčani zastoj i kliničku smrt, ali su naknadno oživljeni. Sva su opisana iskustva bila slična, iako ne i istovjetna. Također, svi su pacijenti tvrdili da je to iskustvo na njih snažno djelovalo te da ih je iz korijena izmijenilo. PageBreak

Nizozemski kardiolog Pim van Lommel također se pozabavio pričama ljudi koji su preživjeli kliničku smrt tijekom srčanog zastoja. Potaknut svjedočanstvima svojih pacijenata o iskustvima s ruba smrti, postao je zagovornik teze o odvojenosti mozga i svijesti. Da bi provjerio svoju tezu, 2001. godine proveo je istraživanje na 344 pacijenta koja su pretrpjela kliničku smrt i potom bila oživljena.

Čak ih je 18 posto tijekom kliničke smrti imalo vizije, 12 posto opisalo je vizije koje odgovaraju tipičnim iskustvima s ruba smrti. U svih je pacijenata tijekom kliničke smrti elektroencefalogram (EEG), uređaj za snimanje mozga, pokazivao ravnu crtu, što on objašnjava kao potpun izostanak moždane aktivnosti. S obzirom na ravnu crtu na EEG-u, Van Lommel je zaključio da su vizije njegovih pacijenata nastale bez sudjelovanja mozga.

Međutim, Mark Cohen, profesor neurologije s Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu, kaže da ravna crta na EEG-u ne znači nužno odsutnost moždane aktivnosti te da taj uređaj može prikazivati ravnu crtu i tijekom visoke moždane aktivnosti, ovisno o tipu aktivnosti i valovima koje mozak proizvodi.

Skeptici u protunapadu

Skeptici upućuju dva ključna prigovora dr. Alexanderu i drugim zagovornicima teze o zagrobnom životu. Prvo, je li doista mozak onih koji su bili u komi ili u stanju kliničke smrti potpuno neaktivan? I, drugo, odakle znaju točno vrijeme kad su im se vizije javljale?

Iako dr. Alexander tvrdi da neaktivnost njegova neokorteksa potvrđuju CT-skenovi i neurološki testovi provedeni tijekom kome, neki se liječnici s tim ne slažu. „Ne možemo nikako znati je li njegov neokorteks doista bio potpuno isključen“, komentirao je dr. Martin Samuels, predstojnik Odjela neurologije u bostonskoj bolnici Brigham and Women's.

Poznati američki neurokirurg Sam Harris također nudi znanstveno objašnjenje za ono što je dr. Alexander doživio. „Sve, baš sve u njegovoj priči, zasniva se na ponavljanju tvrdnji da su mu se vizije raja ukazale dok mu je moždana kora bila zatvorena, neaktivna, isključena i ugašena do potpune neaktivnosti”, napisao je u svojem osvrtu na dr. Alexanderovu knjigu. „Ako je pojedinac preživio i ispričao svoje iskustvo, znači da mu se moždana aktivnost u međuvremenu vratila. Tada je  nemoguće utvrditi je li se iskustvo s ruba smrti dogodilo dok mozak nije bio u funkciji ili tijekom njegova ponovnog aktiviranja.“

Višedimenzionalni svemir, živ i pun snage

S njime se složio britansko-američki neurolog i psihijatar Oliver Sacks. „Najprihvatljivija teza u slučaju dr. Alexandera jest da se njegovo iskustvo na pragu smrti dogodilo ne za vrijeme kome, nego dok je izlazio iz kome i dok se njegova moždana kora vraćala u punu funkciju“, zaključio je.

Međutim, u odgovoru kritičarima, objavljenom prošloga studenog u Newsweeku, dr. Alexander izostavio je glavni prigovor skeptičnih kolega te samo ponovio da neuroni u njegovoj moždanoj kori tijekom opisanog iskustva nisu radili. „Naš je duh neovisan o mozgu i tijelu. On je vječan i nitko nema čvrstog dokaza da nije tako“, poručio je.

„Moja sedmodnevna odiseja izvan fizičkog tijela i mozga uvjerila me da, kad nam je uklonjen filtar mozga, prvi put jasno vidimo svemir. A višedimenzionalni svemir koji se pokazuje u toj izvantjelesnoj viziji nije hladan i mrtav, nego živ i pun snage koja, kao što je opisao pjesnik Dante prije oko 600 godina, pokreće Sunce i druge zvijezde.“

Dvije oprečne teorije

O iskustvima s ruba smrti, dakle, postoje dva suprotstavljena tumačenja. Kako na svojoj web stranici piše engleska psihologinja Susan Blackmore, laici i određen broj stručnjaka priklanjaju se objašnjenju da iskustva s ruba smrti daju ljudima uvid u život nakon smrti. Ima mnogo verzija tih iskustava, ali preživjeli najčešće tvrde da kroče tunelom – prolazom do drugog svijeta i da su obasjani blistavom rajskom svjetlošću. Ono što putuje kroz tunel jest čovjekov duh ili duša, oslobođena od zemaljskih spona. 

Drugo tumačenje iskustva s ruba života zove se hipoteza umirućeg mozga (dying brain hypothesis). Prema njemu, sve vizije koje pojedinac doživljava tijekom kliničke smrti proizvod su poremećenog rada mozga tijekom njegova isključivanja uoči kliničke smrti ili ponovnog uključivanja pri buđenju iz kliničke smrti. Neobični i zadivljujući doživljaji nisu ništa drugo nego trikovi koje s nama zbija mozak dok mu se neuroni gase i opet pale.

70 posto ljudi vjeruje u zagrobni život

Nimalo neočekivano, u narodu je rašireno vjerovanje u zagrobni život, pa je ona prva, nadnaravna hipoteza prihvaćenija od druge, znanstvene. Prema nedavnoj Gallupovoj anketi, 70 posto građana SAD-a vjeruje u zagrobni život, a postotak je bio jednak i odmah nakon Drugoga svjetskog rata.

Susan Blackmore istražila je slična iskustva u drugim kulturama i među raznim dobnim skupinama. Među ostalim, prikupila je i svjedočanstva Indijaca i djece mlađe od deset godina. Zaključila je da se iskustvo na pragu smrti javlja u raznim kulturama i raznim uzrastima te da se svjedočanstva prilično podudaraju, ali i variraju ovisno o pojedincu, kulturi i drugim okolnostima.

„Prihvatimo li to da su iskustva različitih svjedoka dovoljno podudarna da se iskustvo s ruba smrti može nazvati univerzalnim, to još nije dokaz nijedne hipoteze“, smatra Susan Blackmore. „I dalje ostaju dva moguća odgovora: ili svi imamo duh ili dušu koja nadživljava smrt ili svi imamo sličan mozak koji slično funkcionira dok se isključuje.“