Eckhart Tolle: Zašto prestati prigovarati

Većina ljudi potpuno se poistovjetila s glasom u glavi, s tom besprekidnom bujicom nehotičnog i kompulzivnog razmišljanja i s emocijama koje je prate, pa bismo mogli reći da su opsjednuti umom. Sve dok toga uopće niste svjesni, vjerujete da ste vi taj koji misli. To je egoistični um. Nazivamo ga egoističnim, jer u svakoj misli, svakoj uspomeni, svakom tumačenju, mišljenju, stajalištu, reakciji i emociji prebiva osjećaj vlastite osobnosti, „ja“ (ega). U duhovnom smislu riječ je o nesvjesnom stanju. Vaše je razmišljanje, sadržaj uma, uvjetovano prošlošću: odgojem, kulturom, obiteljskim podrijetlom. Središnja jezgra sveukupne vaše umne djelatnosti sastoji se od nekih ustrajnih misli, emocija i reaktivnih obrazaca koji se ponavljaju i s kojima ste se čvrsto poistovjetili. Ta je tvorevina zapravo sam ego.

Da bi održao misao o „ja“, potrebna mu je suprotstavljena misao o „drugome“. Zamišljeno „ja“ ne može preživjeti bez zamišljenog „drugog“. Drugi su mi najviše suprotstavljeni ako ih doživljavam kao neprijatelje. Na jednom kraju ovakvog nesvjesnog obrasca ega nalazi se kompulzivna navika ega da pronalazi mane i žali se na druge. Isus je o tome govorio rekavši: „Zašto vidiš trun u oku svoga brata, a brvna ne zapažaš u oku svome?“ Na drugom kraju nalazi se tjelesno nasilje između pojedinaca i ratovi između naroda. U Bibliji nema odgovora na Isusovo pitanje, ali odgovor, dakako, glasi: Zato što se osjećam većim i nadmoćnijim kad kritiziram ili osuđujem drugoga.

Prigovaranje i zamjeranje

Prigovaranje je jedna od omiljenih metoda kojima ego jača sebe. Svaki prigovor je pričica koju um smišlja tako da u nju možete potpuno povjerovati. Uopće nije važno žalite li se naglas ili samo u mislima. Ego nekih ljudi koji se nema sa čime drugim identificirati preživljava samo kroz prigovaranje. Kad ste u vlasti takvog ega, prigovaranje vam je, osobito drugim ljudima, prešlo u naviku, ali je, dakako, nesvjesno, što znači da ne znate što radite.

Dio toga obrasca je i pripisivanje negativnih mentalnih etiketa drugim ljudima, bilo da to radite izravno ili, što je uobičajenije, kad govorite o njima s drugima ili dok jednostavno razmišljate o njima. Nadijevanje imena najokrutniji je oblik pridavanja etiketa i potrebe ega da bude u pravu i da bude nadmoćan drugima – budalo, gade, gaduro – a protiv tih se izričitih izjava ne možete boriti. Na sljedećoj razini ljestvice nesvjesnog stanja nalaze se vikanje i vrištanje, a odmah u blizini i tjelesno nasilje.

Zamjeranje je emocija koja prati prigovaranje i dodjeljivanje etiketa ljudima te egu pruža dodatnu energiju. Ako zamjerate, tada ste ogorčeni, ljuti, povrije­đeni ili uvrijeđeni. Zamjerate drugima njihovu pohlepu, nečas­nost, nedostatak poštenja, ono što rade, ono što su napravili u prošlosti, ono što nisu napravili, ono što su trebali ili nisu trebali napraviti. Ego voli takve stvari. Umjesto da zanemarite nesvjesno stanje drugih, pretvarate ga u njihov identitet.

Tko to radi? Nesvjesno u vama, vaš ego. Ponekad „pogreška“ koju zamjećujete u drugima čak i ne postoji. Potpuna je zabluda, projekcija uma uvjetovanog da posvuda uočava neprijatelje, da dokaže kako je u pravu ili nadmoćan. Ponekad pogreške mogu uistinu postojati, ali ako vidite samo njih, katkad isključujući sve ostalo, samo ih uvećavate. Osim toga, u sebi jačate ono na što reagirate kod drugih.

Ako ne reagirate na ego drugih ljudi, to je jedan od najuspje­šnijih načina ne samo za nadrastanje vlastitoga ega, nego i za rastvaranje kolektivnog ljudskog ega. Ali, takvo stanje možete postići samo ako shvatite da ponašanje druge osobe proizlazi iz ega, kao izraz kolektivnog ljudskog poremećaja. Kad shvatite da nije riječ o nečemu osobnom, više nećete osjećati prisilu da reagirate kao da jest. Kad ne reagirate na ego, nerijetko ćete biti u stanju izvući najbolje iz drugih ljudi, onu neuvjetovanu svijest za razliku od uvjetovane.

Povremeno možda morate poduzeti nešto konkretno kako biste se zaštitili od iznimno nesvjesnih ljudi. To možete napraviti, a da ih ne pretvorite u neprijatelje. No, najveća vam je zaštita vlastita svjesnost. Druga osoba postaje vam neprijatelj ako njezino nesvjesno stanje, ego, shvatite osobno. Ako ne reagirate, to nije slabost, nego snaga. Druga riječ za odustajanje od reakcije je opraštanje. Oprostiti znači stvarno vidjeti, odnosno vidjeti ono što je iza ega, zdravu dušu koja je bit svakog ljudskog bića.

Ego se voli žaliti i zamjerati ne samo drugim ljudima, nego i situacijama. I prema osobama i prema situacijama možete se odnositi na isti način: pretvoriti ih u neprijatelje. Uvijek se podra­zumijeva: ovo se ne bi trebalo događati, ne želim biti ovdje, ne želim to raditi, prema meni se nepravedno postupa. A najveći neprijatelj egu je, dakako, sadašnji trenutak, odnosno sam život.

Prigovaranje se ne treba miješati s pružanjem obavijesti drugoj osobi o nekoj pogrešci ili nedostatku, kako bi ih mogla ispraviti. Ako se suzdržavate od prigovaranja, to ne mora značiti da se mirite s lošom kvalitetom ili ponašanjem. Kad konobaru kažete da je juha hladna i da je treba podgrijati, u tome nema ega ako se držite činjenica, koje su uvijek neutralne. „Kako se usuđujete poslužiti me hladnom juhom?“ To je prigovaranje. Tu se javlja „ja“ koje se voli osjećati osobno uvrijeđenim hladnom juhom i iz toga će izvući sve što može, „ja“ koje uživa dokazati da je netko drugi pogriješio. Prigovaranje o kojemu govorimo u službi je ega, a ne promjene.

Ponekad je očito da ego zapravo ne želi promjenu da bi se mogao nastaviti žaliti. Pokušajte uhvatiti, odnosno zamijetiti, glas u glavi možda već i u samom trenutku dok se žali na nešto i prepoznati njegovu pravu narav, shvatiti da je to glas ega, samo uvjetovani misaoni obrazac, puka misao. Kad god zamijetite taj glas, istodobno ćete spoznati da vi niste taj glas, nego onaj tko ga je svjestan. Zapravo, vi ste svijest koja je svjesna glasa. U pozadini svega uvijek se nalazi svijest. U prednjem je planu glas, mislilac.

Tako se oslobađate od ega i nezamijećenog uma. Onoga trenutka kad postanete svjesni ega u sebi, on više, u strogom smislu riječi, i nije ego, nego samo star, uvjetovan misaoni obrazac. Ego podrazumijeva nesvjesnost. Svijest i ego ne mogu postojati istodobno. Stari umni obrazac ili mentalna navika mo­gu preživjeti i neko se vrijeme ponovno javljati, jer ih podržava snaga od nekoliko tisuća godina kolektivnog ljudskog nesvjesnog, ali svaki put kad ih prepoznate, oni postaju sve slabiji.

PageBreak

Iako je zamjeranje često emocija koja prati prigovaranje, prigovaranje može pratiti i snažnija emocija, kao što je bijes ili neki drugi oblik uznemirenosti. U takvom slučaju prigovaranje dobiva jači energetski naboj. Pretvara se u reaktivnost, još jedan od načina na koji se ego jača. Mnogo je ljudi koji uvijek samo čekaju čemu bi još mogli prigovoriti, zbog čega bi mogli osjetiti ljutnju ili uznemirenost, i nikada ne moraju dugo čekati na to. „To je nečuveno“, kažu. „Kako se usuđuješ?“ „Mrzim to.“ Ovisni su o uznemirenosti i bijesu, kao narkomani o drogi. Kad reagiraju protiv nečega, tada potvrđuju i jačaju osjećaj vlastite osobnosti.

Dugotrajno zamjeranje nazivamo ljutnjom. To je trajno stanje „protivljenja“ i zbog toga ljutnja predstavlja značajan dio ega mnogih ljudi. Kolektivna ljutnja stoljećima može preživjeti u duhu naroda ili plemena i poticati beskrajan ciklus nasilja. Ljutnja je snažna negativna emocija povezana s događajem iz ponekad daleke prošlosti koji se održava na životu kompulzivnim razmišljanjem, ponavljanjem u glavi ili naglas priče o tome „što mi je netko učinio“ ili „što nam je netko učinio“.

Ljutnja može negativno utjecati i na druga područja vašega života. Dok razmišljate o ljutnji i osjećate je, primjerice, njezina negativna emocionalna energija može iskriviti vaš opažaj nekog događaja u sadašnjosti ili utjecati na vaše riječi i postupke. Jedna jedina snažna ljutnja dovoljna je da negativno utječe na velika područja vašega života i zadrži vas u vlasti ega.

Potrebna je iskrenost da biste otkrili njegujete li još uvijek takve osjećaje, postoji li u vašem životu netko kome još niste potpuno oprostili, postoji li „neprijatelj“. Ako osjećate ljutnju, postanite je svjesni i na razini misli i na razini emocija, odnosno, pričuvajte se misli koje je održavaju na životu i osjetite emociju koja je odgovor tijela na te misli. Ne pokušavajte je se osloboditi. Ne možete uspjeti oprostiti i otpustiti ljutnju pokušavanjem. Opraštanje se događa prirodno kad uvidite da je jedina svrha ljutnje jačanje lažnog osjećaja vlastite osobnosti i očuvanja ega. Kad to uvidite, oslobodit ćete se. Isusov nauk „oprostite svojim neprijateljima“ u biti govori o rastvaranju jednoga od glavnih ustrojstava ega u ljudskome umu.
Prošlost ne posjeduje moć kojom bi vas spriječila da sada budete prisutni. Tu moć posjeduje samo vaša ljutnja. A što je ona? Teret starih misli i emocija.

Biti u pravu i dokazati da svi ostali griješe

Prigovaranje, pronalaženje pogrešaka kod drugih i reagiranje na njih jačaju osjećaj vlastitih granica i odvojenosti ega o kojima ovisi njegov opstanak. No, ti obrasci također jačaju ego na još jedan način, pružajući mu osjećaj nadmoći koji mu daje snagu. Možda nije posve jasno na koji vam način prigovaranje zbog, primjerice, prometne gužve, političara, „pohlepnih bogataša“, „nezaposlenih ljenčina“, kolega ili bivšeg supruga, muškaraca i žena, može pružiti osjećaj nadmoćnosti. Evo odgovora. Kad se žalite, podrazumijeva se da ste u pravu te da osoba na koju se žalite i protiv koje reagirate griješi ili da je situacija pogrešna.

Ego ništa ne jača više nego kad je u pravu. Biti u pravu znači poistovjećivati se s mentalnim stavom, shvaćanjem, mišljenjem, prosudbom, pričom. Dakako, da biste vi bili u pravu, netko drugi mora griješiti, i stoga ego voli dokazivati da su drugi pogriješili kako bi on mogao biti u pravu. Drugim riječima, morate pokazati da drugi griješe kako biste dobili jači osjećaj onoga tko jeste. Prigovaranjem i reaktivnošću to pokazujete i kad je riječ o osobi i kad je riječ o situaciji, što uvijek podrazumijeva da se „to ne bi smjelo događati“. Ako ste u pravu, uzdižete se na položaj zamišljene moralne nadmoći u odnosu na osobu ili situaciju koje prosuđujete i smatrate pogrešnim. Ego upravo i žudi za osjećajem nadmoćnosti kroz koji se uzvisuje.

U obranu jednog privida

Činjenice nedvojbeno postoje. Ako kažete: „Svjetlost putuje brže od zvuka“, a netko ustvrdi da je istina suprotna, vi ste očigledno u pravu, a druga osoba griješi. To bi mogla potvrditi jednostavna primjedba da munja prethodi zvuku groma. Tako ne samo što ste u pravu, nego i znate da ste u pravu. Je li se i tu upleo ego? Možda, ali nije nužno. Ako jednostavno izričete istinu koje ste svjesni, tu uopće nema mjesta egu, jer nije riječ o identifikaciji. Identifikaciji sa čime? S umom i mentalnim stavom.

No, takva se identifikacija lako može pojaviti. Ako shvatite da ste rekli: „Vjeruj mi, ja znam“, ili „Zašto mi nikada ne vjeruješ?“, tada se u vaše riječi uvukao ego. Krije se u riječci „mi“. Jednostavna izjava: „Svjetlost je brža od zvuka“, iako istinita, sada služi prividu, egu. Okaljana je lažnim osjećajem „ja“, postala je osobna i pretvorila se u mentalni stav. „Ja“ se osjeća umanjenim ili uvrijeđenim, jer netko ne vjeruje onome što „ja“ kaže.

Ego sve shvaća osobno. Javljaju se emocije, obrambeni stav, a možda čak i agresija. Branite li možda istinu? Ne, ne istinu, jer njoj ni u kom slučaju ne treba obrana. Svjetlosti ili zvuku uopće nije stalo do toga što vi ili bilo tko drugi mislite. Vi branite sebe, bolje rečeno privid sebe, zamjensku umotvorinu. Bilo bi još točnije reći da sam privid brani sebe. Ako čak i jednostavno i jasno carstvo činjenica može poslužiti iskrivljenjima i prividima ega, to je još daleko lakše kad je riječ o neopipljivom carstvu mišljenja, stavova i prosudbi, a sve su to oblici koji se lako mogu ispuniti osjećajem vlastite osobnosti.

Svaki ego miješa mišljenja i stavove sa činjenicama. Štoviše, ne može uočiti razliku između događaja i svoje reakcije na taj događaj. Svaki je ego majstor selektivnog opažanja i iskrivljenog tumačenja. Razliku između činjenice i mišljenja možete pronaći samo svjesnošću, a ne razmišljanjem. Samo ako ste svjesni, možete reći: ovo je situacija, a ovo je bijes koji osjećam zbog nje, i tada shvatiti da postoje i drugi načini na koje se možete odnositi prema istoj situaciji, drugi načini na koju je možete sagledati i razriješiti je. Tek kad ste svjesni, možete sagledati sveukupnost situacije ili osobe, umjesto da ih promatrate s ograničenog stajališta.

Istina: relativna ili apsolutna?

S onu stranu carstva jednostavnih činjenica koje se mogu dokazati, sigurnost da sam „ja u pravu, a ti griješiš“ opasno je uvjerenje u osobnim odnosima, kao i u odnosima između naroda, plemena i religija.

No, ako je uvjerenje „ja sam u pravu, a ti griješiš“ jedan od načina na koje se ego jača, ako je tvrdnja da sam ja u pravu, a drugi griješe mentalni poremećaj koji pojačava odvojenost i sukobe između ljudskih bića, zar to znači da ne postoji ispravno i pogrešno ponašanje, djelovanje ili uvjerenje? Zar ne bi to bio moralni relativizam koji neka suvremena kršćanska učenja smatraju najvećim zlom našega doba?

Povijest kršćanstva je, dakako, vrhunski primjer kako uvjerenje da isključivo viposjedujete istinu, odnosno da ste isključivo vi u pravu, može iskvariti vaše postupke i ponašanje do točke ludila. Stoljećima se mučenje i spaljivanje živih ljudi čija su se mišljenja makar i za dlaku udaljavala od crkvene doktrine ili suženih tumačenja svetih spisa („Istine“) smatrala ispravnim, zato što su žrtve „griješile“. Toliko su griješile da ih se moralo usmrtiti. Crk­vena se Istina smatrala važnijom od ljudskoga života. A što je bila ta Istina? Priča u koju ste morali vjero­vati, što znači, nakupina misli.

Među milijun ljudi koje je poremećeni kambodžanski diktator Pol Pot dao pobiti nalazili su se svi koji su nosili naočale. Zašto? Za njega je mark­sističko tumačenje povijesti predstavljalo apsolutnu istinu, a prema njegovoj verziji istine, svi koji su nosili naočale pripadali su obrazovanoj klasi, buržoaziji, izrabljivačima seljaka. Moralo ih se ukloniti da bi se napravilo mjesta za novi društveni poredak. I njegova je istina bila samo skup misli.

Katolička i druge crkve zapravo su u pravu kad tvrde da je relativizam, uvjerenje kako ne postoji apsolutna istina prema kojoj bi se upravljalo ljudsko ponašanje, jedno od najvećih zala našega doba, ali apsolutnu istinu nećete pronaći ako za njom tragate ondje gdje je ne možete naći: u doktrinama, ideologijama, skupovima pravila ili pričama. Što je svima njima zajedničko? Sastavljeni su od misli. Misao u najboljem slučaju može ukazivati prema istini, ali nikada nije istina. Zbog toga budisti kažu: „Prst koji pokazuje prema Mjesecu nije Mjesec“.

Sve su religije podjednako lažne i podjednako istinite, ovisno o tome kako ih promatrate. Možete ih koristiti u službi ega ili ih možete koristiti u službi Istine. Vjerujete li da samo vaša religija predstavlja Istinu, tada je za vas religija u službi ega. Ako se tako odnosite prema religiji, ona postaje ideologija i stvara prividan osjećaj nadmoćnosti, a uz to i podjele i sukobe među ljudima. Religijska učenja u službi Istine predstavljaju putokaze pokraj puta ili karte koje su nam ostavila probuđena ljudska bića kako bi nam pomogla u duhovnome buđenju, u oslobađanju od pois­to­vjećenosti s oblikom.

Postoji samo jedna apsolutna Istina, a sve ostale istine izviru iz nje. Kad pronađete tu Istinu vaše će djelovanje biti u skladu s njom. Ljudsko djelovanje može odražavati Istinu, kao što može odražavati i privid. Možemo li Istinu pretočiti u riječi? Možemo, ali te riječi, dakako, nisu sama istina. Samo ukazuju na nju.

Istina se ne može odvojiti od onoga tko jeste. Vi jeste istina. Ako za istinom tragate negdje drugdje, svaki put ćete se prevariti. Istina je sâmo Postojanje koje jeste. Isus nam je to pokušao prenijeti govoreći: „Ja sam put, istina i život“. Te Isusove riječi ubrajaju se među najmoćnije i najizravnije pokazatelje Istine, ako ih pravilno shvatimo. No, ako se pogrešno protumače, postaju golema prepreka. Isus govori o najskrivenijem Ja Jesam, istinskom identitetu svakoga muškarca i žene, zapravo svakog životnog oblika. Govori o životu koji vi jeste.

Neki su ga kršćanski mističari nazvali unutarnjim Kristom. Budisti ga nazivaju čovjekovom Buddhinom prirodom, a za hinduiste to je Atman, Bog u čovjeku. Ako ste u dodiru s tom dimenzijom svoje unutrašnjosti – a dodir s njome vaše je prirodno stanje, ne nekakvo čudesno ostvarenje – tada će sveukupno vaše djelovanje i svi vaši odnosi odražavati jednotu sa sveukupnim životom koji osjećate duboko u sebi. To je ljubav. Zakoni, zapovijedi, pravila i propisi neophodni su za one koji su odvojeni od onoga tko jesu, od unutarnje Istine. Oni sprečavaju nagore ekscese ega, a često čak ni to. „Ljubi i čini što želiš“, rekao je sveti Augustin. Nema riječi koje bi se mogle mnogo više približiti Istini od ovih.

PageBreak

Ego nije osoban

Na kolektivnoj je razini misaono stajalište „mi smo u pravu, a oni griješe“ osobito duboko ukopano u onim dijelovima svijeta gdje postoje dugotrajni, ekstremni i endemični sukobi između nacija, rasa, plemena, religija ili ideologija. Obje strane u sukobu podjednako su se poistovjetile s vlastitom perspektivom, s vlastitom „pričom“, odnos­no, poistovjetile su se s nekom mišlju. Obje su podjednako nesposobne uvidjeti da može postojati i drukčija perspektiva, i drukčija priča, koja istodobno također može biti valjana.

Izraelski pisac Y. Halevi govori o mogućnosti „prihvaćanja suprotstavljene priče“, ali u mnogim dijelovima svijeta ljudi još nisu u stanju ili nisu voljni to napraviti. Obje strane vjeruju da samo one posjeduju istinu. Obje sebe smatraju žrtvama, a „drugu“ stranu zlom, i zbog toga što su drugu stranu pretvorili u ideju i time je dehumanizirali kao neprijatelja, mogu ubijati pripadnike te strane, čak i djecu, i nasilno se odnositi prema njima, ne osjećajući njihovu ljudskost i patnju. Zarobljeni su u poremećenom krugu zlodjela i odmazde, akcije i reakcije.

Ovdje postaje očigledno da je ljudski ego u svom kolektivnom vidu, „mi“ protiv „njih“, još pore­mećeniji nego u individualnim odnosima, iako je načelo isto. Najveći dio nasilja koje su ljudi počinili jedni nad drugima nije djelo zločinaca ili mentalno poremećenih, nego su to djela normalnih, poštovanja dostojnih građana u službi kolektivnog ega. Mogli bismo čak reći da je na našem planetu „normalno“ izjednačeno s poremećenim. Što je to što se krije u korijenu toga ludila? Potpuna poistovjećenost s mišlju i emocijom, odnosno egom.

Pohlepa, sebičnost, izrabljivanje, okrutnost i nasilje još uvijek prevladavaju posvuda na planeti. Ako ih ne prepoznate kao individualna i kolektivna očitovanja temeljnog poremećaja ili mentalne bolesti, zapast ćete u zabludu i smatrati ih osobnima. Smislit ćete idejni identitet za pojedinca ili skupinu i reći ćete: „Eto, on je takav. Oni su takvi“. Kad ego koji zamjećujete u drugim ljudima pogrešno smatrate njihovim identitetom, to je djelo vašega ega koji se koristi tom pogreškom kako bi ojačao sebe, tvrdeći da je u pravu i zbog toga nadmoćan, te reagirajući protiv zamišljenog neprijatelja s osudom, ljutnjom, a nerijetko i bijesom.

Iz takvoga ponašanja ego crpi golemo zadovoljstvo. On jača osjećaj odvojenosti između vas i drugoga, čija se „drugost“ uvećava do te mjere da više ne možete osjetiti vašu zajedničku čovječnost, kao ni ukorijenjenost u Životu koji vam je zajednički sa svakim ljudskim bićem, vašu zajedničku božanstvenost.

Konkretni obrasci ega na koje kod drugih ljudi najsnažnije reagirate i koje pogrešno smatrate njihovim identitetom najčešće su oni isti obrasci koje imate i sami, ali ih niste sposobni ili voljni zamijetiti u sebi. U tom smislu mnogo toga možete naučiti od svojih neprijatelja. Što je to u njima što vas najviše uzrujava i ljuti? Njihova sebičnost? Pohlepa? Žudnja za moći i kontrolom? Njihova neiskrenost, nepoštenje, sklonost nasilju ili nešto drugo? Sve ono čemu zamjerate i na što snažno reagirate kod drugih postoji i u vama. No, to je sam oblik ega i zbog toga je potpuno neosoban. Ni na koji način nije povezan s osobnošću druge osobe, kao ni s vašom. Samo ako ga pogrešno smatrate vlastitom osobnošću, kad ga uočite u sebi može vam se činiti opasan za vaše ja.

Rat je način razmišljanja

U nekim slučajevima možda morate zaštititi sebe ili nekoga drugoga od drugih ljudi, ali pripazite da to ne biste pretvorili u misiju „uništavanja zla“, jer postoji mogućnost da se pretvorite upravo u ono protiv čega se borite. Ako se borite protiv nesvjesnog, i sami ćete postati nesvjesni. Nesvjesno, koje je poremećeno ponašanje ega, nikada ne možete pobijediti napadajući ga. Čak i ako porazite svoga suparnika, nesvjesno će se jednostavno nastaniti u vama ili će se suparnik ponovno pojaviti pod novom maskom. Ono protiv čega se borite postaje jače, a ono čemu se odupirete, ustrajava.

U današnje doba često čujemo izraz „rat protiv“ ovoga ili onoga, a kad god to čujem, svjestan sam da je osuđen na neuspjeh. Vodi se rat protiv droge, rat protiv kriminala, rat protiv terorizma, rat protiv raka, rat protiv siromaštva. Primjerice, usprkos ratu protiv zločina i droge, u proteklih dvadeset pet godina došlo je do dramatičnog povećanja zločina povezanih s drogom. Zatvorska populacija u Sjedinjenim Američkim Država popela se s nešto manje od 300.000 ljudi 1980. godine do nevjerojatnih 2.100.000 ljudi 2004. godine. Rat protiv bolesti dao nam je, između ostaloga, antibiotike. U početku su bili spektakularno uspješni i izgledalo je da nam omogućuju pobjedu u ratu protiv zaraznih bolesti.

Danas se mnogi stručnjaci slažu da je sveobuhvatna i nerazumna upotreba antibiotika stvorila vremensku bombu i da će nizovi bakterija otpornih na antibiotike, takozvane superbakterije, po svoj prilici izazvati ponovnu pojavu istih bolesti, a možda i epidemija. Prema časopisu Journal of the American Medical Association, u Sjedinjenim Američkim Državama medicinsko liječenje treći je vodeći uzrok smrti, nakon srčanog napada i raka. Homeopatija i kineska medicina dva su primjera mogućih alternativnih pristupa koji se prema bolesti ne odnose kao prema neprijatelju, pa stoga ne stvaraju nove bolesti.

Rat je način razmišljanja, a sveukupno djelovanje koje izvire iz takvoga stava ili će ojačati neprijatelja, zamišljeno zlo, ili će, ako pobijedimo u ratu, stvoriti novoga neprijatelja, novo zlo jednako ili često još gore od onoga poraženog. Postoji duboka međusobna povezanost između stanja vaše svijesti i vanjske stvarnosti. Ako ste u vlasti misaonog sklopa kao što je „rat“, vaši opažaji postaju iznimno selektivni, a i iskrivljeni. Drugim riječima, vidjet ćete samo ono što želite vidjeti, a i to ćete pogrešno protumačiti. Možete samo zamisliti kakva vrsta djelovanja proizlazi iz takvih zabluda. No, ne morate ni zamišljati – samo pogledajte vijesti na televiziji.

Shvatite što je ego: kolektivni poremećaj, ludilo ljudskoga uma. Kad ga kao takvoga prepoznate, više ga nećete pogrešno smatrati nečijim identitetom. Jednom kad uvidite što je ego, postat će vam jednostavnije ne reagirati na njega. Više ga nećete shvaćati osobno. Nećete se morati žaliti, okrivljavati druge, optuživati ili dokazivati da su drugi pogriješili. Nitko nije pogriješio. To je samo ego, ništa drugo. Kad spoznate da svi patimo od iste bolesti uma, neki više od ostalih, u vama se javlja suosjećanje. Više nećete morati poticati dramu koja je dio svih egoističnih odnosa. Kako je potičete? Reaktivnošću. Ego se time hrani.

Želite li spokojstvo ili dramu?

Želite mir. Nema nikoga tko ne želi mir. No, nešto drugo u vama želi dramu i sukobe. Možda to niste u stanju trenutačno osjetiti. Možda ćete morati pričekati neku situaciju ili barem misao koja će u vama potaknuti reakciju: ako vas netko za nešto optuži, ako vas netko ne shvati ozbiljno, ako zakorači na vaše područje, ako sumnja u vaše postupke, ako se posvađate oko novca. Možete li tada osjetiti snažan prodor sile koja vas prožima, možete li osjetiti strah koji je možda maskiran bijesom ili neprijateljstvom? Možete li čuti kako vaš vlastiti glas postaje oštar i prodoran, glasniji ili nekoliko oktava niži?

Možete li postati svjesni svojih misli koje se vrtlože pokušavajući obraniti svoj stav, opravdati, napasti, okriviti? Drugim riječima, možete li se probuditi u tom trenutku nesvjesnog stanja? Možete li osjetiti da u vama postoji nešto što je u ratu, nešto što se osjeća ugroženo i pod svaku cijenu želi preživjeti, nešto čemu je potrebna drama kako bi potvrdilo svoj identitet pobjedničkog lika u ovoj kazališnoj predstavi? Možete li osjetiti da u vama postoji nešto što bi radije bilo u pravu nego živjelo u miru?

PageBreak

Kad je ego u ratu, znajte da je to tek privid koji se bori za preživljavanje. Taj privid misli da ste vi i on jedno. U početku nije lako biti prisutan kao Prisutnost, osobito ako je ego u borbi za život ili ako se aktivirao neki emocionalni obrazac iz prošlosti, ali jednom kad iskusite kako je to, pojačat će se moć vaše Prisutnosti, a ego će izgubiti svoju vlast nad vama. I tako u vaš život dolazi moć daleko veća od ega, daleko veća od uma. Da biste se oslobodili ega, samo ga trebate biti svjesni, budući da svjesnost i ego ne mogu živjeti zajedno. Svijest je moć skrivena u sadašnjem trenutku. Zbog toga je zovemo i Prisutnost.

Konačna je svrha ljudskoga postojanja, odnosno, vaša svrha, unijeti tu moć u ovaj svijet. Zbog toga oslobađanje od ega ne možete smatrati ciljem koji ćete ostvariti u nekom trenutku budućnosti. Ega vas može osloboditi samo Prisutnost, a prisutni možete biti samo Sada, ne jučer ili sutra. Samo Prisutnost može raščiniti prošlost u vama i tako preobraziti vaše stanje svijesti.

Što je duhovna spoznaja? Vjerovanje da ste duh? Ne, to je misao. Malo je bliža istini od misli koja vjeruje da ste vi ono što piše u vašem rodnom listu, ali ipak je misao. Duhovna je spoznaja kad jasno uvidite da ono što zamjećujem, doživljavam, mislim ili osjećam u konačnici nisam ja sam, da sebe ne mogu pronaći u tim stvarima koje neprestano prolaze. Buddha je vjerojatno bio prvo ljudsko biće koje je to jasno uvidjelo, tako da je anata (ne-ja) postala jedna od središnjih točaka njegova učenja. A kad je Isus rekao: „Odrekni se sebe“, zapravo je htio reći: Zaniječi (a time i raščini) prividno ja. Kad bi ja, ego, uistinu bila naša osobnost, bilo bi besmisleno „zanijekati“ ga.

Preostaje samo svjetlost svijesti u kojoj se pojavljuju i nestaju opažaji, iskustva, misli i osjećaji. To je Postojanje, to je ono dublje, istinsko Ja. Kad sebe spoznam kao takvo ja, što god se dogodi u mojem životu više nije apsolutno, nego samo relativno važno. Poštujem te događaje, ali oni više nisu apsolutno ozbiljni i tegobni. Jedino što je u konačnici važno je pitanje: mogu li u svakom trenutku osjetiti svoje istinsko Postojanje, ono Ja Jesam, u pozadini svojega života? Točnije rečeno, mogu li osjetiti onaj „Ja Jesam“ koji uistinu jesam u ovome trenutku? Mogu li osjetiti svoj istinski identitet kao samu svjesnost? Ili se gubim u onome što se događa, u mislima i u svijetu?

Sva su ustrojstva nestabilna

Kakav god oblik preuzeo, nesvjesni je poriv u pozadini ega jačanje slike o onome čime sebe smatram, o fantomskom ja koje je rođeno kad je misao – veliki blagoslov i veliko prokletstvo – počela preuzimati vlast i zatamnila jednostavnu, ali duboku radost povezanosti s Postojanjem, Izvorom, Bogom. Kako god se ego ponašao, skrivena motivacijska sila uvijek je ista: potreba da se istakne, da bude poseban, da vlada svime, potreba za moći, za pažnjom, za sve više stvari. I, dakako, tu je potreba da osjeti odvojenost, odnosno, potreba za suprotstavljanjem i za neprijateljima.

Ego uvijek nešto želi od drugih ljudi i situacija. Uvijek postoji skrivena primisao, uvijek osjećaj „još nije dovoljno“, osjećaj nedovoljnosti i nedostatka koje treba ispuniti. Da bi dobio što želi, ego iskorištava ljude i situacije, a kad uspije, zadovoljstvo nikada ne traje dugo. Često ga nešto spriječi u ostvarenju cilja, a rascjep između „ja želim“ i „stvarnog stanja“ postaje trajan izvor nemira i tjeskobe. Čuvena, sada već klasična pop-pjesma „I Can’t Get No Satisfaction“, pjesma je ega. Temeljna emocija koja upravlja sveukupnim djelovanjem ega je strah. Strah da ne postane bezvrijedan, strah od nepostojanja, strah od smrti. Sve su aktivnosti ega u konačnici osmišljene kako bi uklonile taj strah, ali ego ga može samo privremeno prikriti u intimnom odnosu, novim predmetom ili pobjedom na nekakvom natjecanju. Privid vas nikada neće zadovoljiti. Oslobodit će vas samo istina o tome tko jeste, ako je spoznate.

Zašto postoji strah? Zato što se ego pojavljuje poistovjećenjem s oblikom, a duboko u sebi svjestan je da nijedan oblik nije trajan, da su svi prolazni. Stoga u egu uvijek postoji osjećaj nesi­gurnosti, čak i ako se izvana doima samopouzdanim.
Dok sam s prijateljem hodao prekrasnim prirodnim rezervatom u blizini Malibua u Kaliforniji, naišli smo na ruševine nekadašnje seoske kuće, koju je prije nekoliko desetljeća uništio požar. Približavajući se imanju, odavno zaraslom u drveće i raznolike vrste veličanstvenih biljaka, pokraj staze se nalazio znak koji je ondje postavila uprava parka. Na njemu je stajalo: Opasnost. Sve su strukture nestabilne.

Obratio sam se prijatelju: „To je prava sutra (sveti spis)“. Stajali smo ondje obuzeti divljenjem. Kad shvatite i prihvatite da su sve strukture (oblici) nestabilni, čak i oni naizgled čvrsti, materijalni, tada se u vama budi spokojstvo, zbog toga što prepoznavanje prolaznosti svih oblika u vama budi dimenziju bezobličnosti u vlastitoj nutrini, ono što je onkraj smrti. Isus je to nazivao „vječnim životom“.

Potreba ega da se osjeća nadmoćniji

Mnogo je suptilnih, ali i lako zanemarivih oblika ega koje možete promatrati u drugim ljudima, a što je još važnije, i u sebi. Ne zaboravite: onoga trenutka kad postanete svjesni ega u sebi, shvaćate da ste vi ta tek probuđena svijest s onu stranu ega, ono dublje „Ja“. Prepoznavanje lažnog odmah dovodi do buđenja stvarnog.
Zamislite da nekome namjeravate ispričati što se dogodilo. „Znaš li što se dogodilo? Još nisi čuo? Reći ću ti.“ Ako ste dovoljno budni i prisutni, možda ćete biti u stanju uočiti onaj trenutačni osjećaj zadovoljstva u sebi koji se javlja neposredno prije prenošenja vijesti, čak i kad su to loše vijesti.

Javlja se zbog činjenice da u očima ega između vas i druge osobe na trenutak postoji neravnoteža u vašu korist. Tijekom toga kratkog trenutka vi znate više od druge osobe. Zadovoljstvo koje osjećate je ego, a izvire iz osjećaja da je vaša osobnost snažnija u odnosu na osobnost druge osobe. Čak i ako je druga osoba predsjednica ili papa, toga se trenutka osjećate nadmoćnim zato što više znate. Mnogi su ljudi djelomično i zbog toga razloga ovisni o ogovaranju. Osim toga, ogovaranje je često prožeto zlobnim kriticizmom i prosuđivanjem drugih, pa i tako jača ego zahvaljujući zamišljenoj moralnoj nadmoćnosti koja se javlja kad god nekoga negativno prosuđujete.

Ako netko ima više, zna više ili može napraviti više od mene, ego se osjeća ugroženim, jer osjećaj „nedovoljnosti“ umanjuje njegov zamišljeni osjećaj vlastite osobnosti u odnosu na drugu osobu. Tada može pokušati obnoviti sebe na neki način umanjujući, kritizirajući ili omalovažavajući vrijednost onoga što druga osoba posjeduje, zna ili može napraviti. Ego bi također mogao promijeniti svoju strategiju i umjesto da se natječe s drugom osobom, sebe će pokušati poboljšati udružujući se s njom, ako je važna u očima drugih.

Ego i slava

Dobro poznata metoda usputnog spominjanja imena poznatih osoba koje poznajete dio je strategije kojom ego postiže nadmoćniji identitet u očima drugih, a time i u vlastitim očima, zahvaljujući povezanosti s „važnim“ ljudima. Slavne osobe u ovome svijetu proganja to što njihovu osobnost potpuno prekriva kolektivna mentalna slika. Većina ljudi koje susrećete želi osnažiti svoj identitet, mentalnu sliku vlastite osobnosti, zahvaljujući povezanosti s vama. Oni sami možda i ne znaju da ih uopće ne zanimate vi sami, nego ih zanima samo jačanje njihova izmišljenog osjećaja osobnosti. Vjeruju da uz vas mogu postati nešto više. Žude postati potpuni kroz vas, ili bolje rečeno, kroz mentalnu sliku vas kao slavne osobe, kao kolektivnog idejnog identiteta.

Besmisleno i pretjerano vrednovanje slave samo je jedno od mnogih očitovanja egoističnog ludila u našemu svijetu. Neki slavni ljudi naprave istu pogrešku i identificiraju se s kolektivnom izmišljenom slikom koju su ljudi i mediji stvorili o njima te sebe uistinu počinju smatrati nadmoćnima običnim smrtnicima. Zbog toga se sve više otuđuju od sebe i od drugih. Okruženi samo ljudima koji hrane njihovu sliku o sebi, postaju nesposobni za istinske odnose.

Albert Einstein, kojemu su se ljudi divili gotovo kao natčovjeku i čija je sudbina bila da postane jedan od najčuvenijih ljudi na planetu, nikada se nije poistovjetio sa slikom koju je o njemu stvorio kolektivni um. Ostao je ponizan. Zapravo, govorio je o „grotesknoj suprotnosti između onoga što ljudi smatraju mojim dostignućima i sposobnostima te moje stvarne osobnosti i onoga za što sam sposoban“.