Mladić dolazi u samostan i obrati se tamošnjem opatu:
'Zaista bih želio postati redovnik, ali mislim da nemam dovoljno životnog iskustva ni znanja. Sve što znam je dobro igrati šah jer me to otac naučio. A to me neće dovesti do prosvjetljenja! Osim toga, saznao sam da su igre zapravo grijeh.'
'Igre mogu biti grijeh, ali mogu nam pružiti i odličnu razbibrigu, pa tko zna... Ovom samostanu nedostaje pomalo jednog i drugog', odgovori mu opat i ode po šahovsku ploču. Sa sobom dovede jednog mladog redovnika i kaže:
'Iako nam treba razonode, ne možemo dopustiti svima da čitavo vrijeme igraju šah. Zbog toga ovdje imamo samo najbolje igrače. Odigrat ćeš partiju s našim redovnikom. Ako on izgubi, napustit će samostan, a ti odmah možeš doći na njegovo redovničko mjesto.'
Opat je djelovao veoma ozbiljno. Mladić je shvatio da je pred njim partija života i oblije ga hladan znoj. Šahovska ploča odlučivala je o njegovoj budućnosti.
Redovnik je partiju započeo loše, pa je mladić počeo igrati napadački. U jednom trenutku postane svjestan svetog izraza lica redovnika s kojim igra i pomisli: 'Namjerno ću odigrati loše. Na kraju, svijetu je više potreban ovaj dobri redovnik nego ja. Ne želim ga izbaciti.'
Odjednom, opat koji je sve promatrao podigne šahovsku ploču i baci je na pod.
'Mladiću, naučili ste vi mnogo više nego što mislite', kaže opat. 'Koncentrirali ste se na pobjedu i igrali dobro, bili ste sposobni boriti se za vaše snove. Zatim ste imali suosjećanja i bili ste se spremni žrtvovati za plemeniti cilj. Dobrodošli u samostan, mladiću – zato što znate postići vrlo bitnu ravnotežu u životu - onu između discipline i suosjećanja!'
.png)
.png)
