Bijaše to divan voćnjak, bogat stabaljem i voćem, vinovom lozom i zelenilom. Tamo je sjedio Sufi, s glavom na koljenima; sklopivši oči, utonuo je u duboko, nezemno tihovanje.

»Zašto«, upitaše ga, »ne gledaš ove znakove Milostivoga Boga, koje je On svuda uokolo pogledu nam ponudio?«

»Znakove«, odgovori Sufi, »ja gledam iznutra, u sebi: vani su samo simboli znakova.«

Što je sva ova ljepota na svijetu? Odraz zadrhtale grane, što se u potoku odslikava, odsjaj onoga vječnog Voćnjaka, što stoluje neuveo u ljudskim srcima.

Rumi