Jednoga dana učenik se obratio učitelju: “Ti si tako mudar, uvijek si dobre volje, nikada se ne ljutiš. Molim te, pomozi mi da i ja postanem takav.“

Učitelj je pristao i rekao učeniku neka donese krumpir i jednu vreću. “Svaki put kada se na nekoga naljutiš ili te netko uvrijedi, uzmi jedan krumpir, na njega napiši ime te osobe i stavi krumpir u vreću“, rekao je učitelj.

“Samo to?“, upitao je učenik zbunjeno. “Ne“, odgovori mu učitelj, “vreću s krumpirima moraš uvijek nositi sa sobom i svaki put kada se osjećaš uvrijeđeno u nju stavi novi krumpir.“

Učenik je pristao. Vrijeme je prolazilo. Vreća se počela puniti krumpirima i postajala je sve teža. Osim toga, neki su krumpiri počeli truliti i širiti neugodan miris.

Učenik je došao kod učitelja i rekao: “Nemoguće je ovo nositi sa sobom. Vreća je postala preteška, a krumpiri su počeli truliti.“

Učitelj mu je odgovorio: “Ista stvar se događa i u tvojoj duši. Kada se na nekoga naljutiš ili se uvrijediš, u tvoj se duši stvara težak teret iako ga ne primjećuješ odmah. S vremenom taj teret postaje sve teži.“

“Postupci se pretvaraju u navike, a navike u karakter iz kojeg nastaju poroci koji zaudaraju. Lako bismo zaboravili na taj teret kada on ne bi postajao teži dok ga nosimo sa sobom. Pružio sam ti mogućnost da cijeli proces promatraš sa strane. Svaki put kada se odlučiš s nekime posvađati, uvrijediti se ili sam nekoga povrijediti, razmisli je li ti taj teret potreban.“

“I, što misliš, kako možemo olakšati taj teret?", upitao je učitelj. "Moramo težiti tome da oprostimo."