Juan je svake nedjelje odlazio na svetu misu u obližnju crkvu. No, počeo je primjećivati da svećenik svake nedjelje govori iste stvari pa je prestao odlaziti u crkvu.

Jedne je hladne zimske večeri, dva mjeseca kasnije, svećenik posjetio Juana.

“Sigurno je došao kako bi me uvjerio da se vratim“, pomislio je Juan. Razmišljao je o tome kako mu nikako ne smije reći pravi razlog zašto je prestao dolaziti na misu: propovjedi su toliko dosadne. Morao je smisliti ispriku i dok je privlačio dva stolca prema kaminu, počeo je pričati o vremenu.

Svećenik nije ništa rekao. Juan je nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da započne razgovor također zašutio. Obojica su sjedila u tišini, gledajući vatru u kaminu.

Nakon otprilike pola sata, svećenik je ustao, primio granu koja još nije izgorjela i pomoću nje izvukao žeravicu.

Žeravica se bez dovoljno topline da nastavi gorjeti, počela gasiti. Juan ju je brzo bacio nazad u vatru.

“Laku noć“, rekao je svećenik ustajući sa stolca.

“Laku noć i puno vam hvala“, odgovorio mu je Juan. “Bez obzira na to koliko je užarena, žeravica se izvan vatre brzo ugasi.

“Bez obzira na to koliko je čovjek mudar, daleko od svojih bližnjih, teško će sačuvati svoju toplinu i svoj žar.“