Svjesnost trenutka
Savršenstvo se zna neobjašnjivo pojaviti i nestati. Pretpostavljam da je vrlo malo onih koji nisu osjetili trenutak kakav sam upravo opisao, ali još nisam sreo osobu koja ga je uspjela zadržati. No, ljudi to očajnički žele, a ta glad često pobuđuje duhovna stremljenja. Budistička tradicija obuhvaća mnoštvo vježbi posvećenih pozornoj svjesnosti: stanju svijesti u kojemu možete biti svjesni savršenih trenutaka. Nadajmo se da će svi trenuci biti savršeni. No, da biste bili svjesni, najprije se morate uhvatiti u nesvjesnost, što nije lako; na posljetku, nesvjesnost se može definirati kao neznanje da niste svjesni.
I sam sam se prilično namučio s tom neuhvatljivošću prije no što mi je netko rekao: "To je nalik sreći. Kad si sretan, jednostavno si sretan. Ne moraš razmišljati o tome. No, tada na glas kažeš: "Sada sam doista sretan" i osjećaj počne, blijedjeti. Štoviše, čaroliju možete prekinuti i ako samo pomislite: "Sada sam sretan".
Bilo je trenutaka kada mi se cijeli život doimao smislenim. Točno taj mi je primjer objasnio što znači biti pozorno svjestan: doživjeti sadašnji trenutak bez riječi ili misli. Malo je toga lakše opisati i teže postići.
Najveći problem je vrijeme. Vrijeme je neuhvatljivo kao i onaj blaženi trenutak prije no što ste rekli: "Sada sam sretan". Je li taj trenutak doista bio prolazan ili je vječan?
Tajna vremena
Većina ljudi uvjerena je da vrijeme leti, odnosno da prolazi prebrzo. No, u stanju pozorne svjesnosti vrijeme uopće ne prolazi. Postoji samo jedan jedini trenutak vremena koji se neprestano obnavlja u beskonačnoj raznolikosti.
Stoga je tajna vremena u tome da postoji samo onako kako ga uobičajeno shvaćamo. Prošlost, sadašnjost i budućnost samo su mentalne kutije za ono što želimo držati blizu ili daleko, a govoreći da "vrijeme leti", sprječavamo stvarnost da nam se previše približi.
Je li vrijeme izmišljotina?
O prednostima življenja u sadašnjem trenutku napisano je mnogo knjiga. Za to postoji dobar razlog: teret uma proizlazi iz prošlosti. Sjećanje je samo po sebi bestežinsko, a takvo bi trebalo biti i vrijeme. Ono što ljudi nazivaju "sadašnjim trenutkom" zapravo je nestanak vremena kao psihološke prepreke. Kad ta prepreka nestane, prošlost i budućnost vas više ne opterećuju - dosegli ste stanje pozorne svjesnosti (i sreće, one kojoj nisu potrebne ni riječi ni misli). Vrijeme sami pretvaramo u psihološki teret - uvjerili smo sami sebe da se iskustva s vremenom nakupljaju.
Ja sam stariji od tebe, znam što govorim.
Doživio sam to već nekoliko puta.
Poslušaj iskusnoga.
Slušaj starije.
Navedena uvjerenja iskustvo pretvaraju u vrlinu, ali ne iskustvo stečeno spoznajama ili pozornošću, već iskustvo proizašlo iz jednostavne činjenice postojanja na ovom svijetu. No, takve su izreke često isprazne. Na određenoj razini svi znamo da je nošenje teškoga kovčega vremena razlog zbog kojega ljudi sijede.
Živjeti u sadašnjem trenutku znači ispustiti taj kovčeg, ostaviti ga za sobom. Ali, kako se to postiže? Na satu stvarnosti jedino vrijeme je sada.
Živjeti trenutak kao da je vječan
Da bismo se oslobodili prošlosti, moramo ustanoviti kako živjeti sadašnji trenutak kao da je vječan. Fotoni se gibaju prema Planckovom vremenu, koje odgovara brzini svjetlosti, dok se galaksije razvijaju milijardama godina.
Dakle, ako je vrijeme rijeka, tada ta rijeka mora biti vrlo duboka i široka da bi obuhvatila i najmanji odsječak vremena te beskonačnost bezvremenosti.
Iz navedenoga možemo zaključiti da je "sadašnji trenutak" mnogo složeniji no što se doima. Jeste li u sadašnjem trenutku kad ste najaktivniji i puni energije ili kada ste najmirniji? Razmotrimo rijeku: struja je na površini brza i nemirna, na srednjoj dubini usporava, a na dnu mulj tek blago zamućuje vodu prije no što dosegnemo do korita na koje struja vode ne utječe.
Um je sposoban djelovati na svakoj razini rijeke. Možete juriti s najbržom strujom, što svaki dan većina ljudi nastoji činiti. Njihova inačica sadašnjeg trenutka jest ono što je potrebno učiniti odmah. Sadašnji trenutak za njih je neprestana drama. Vrijeme je izjednačeno s djelovanjem kao i na površini rijeke.
Kad ih jurnjava iscrpi (ili osjete da posustaju), užurbani bi ljudi na posljetku mogli usporiti, iznenađeni koliko je teško prijeći iz trčanja u hodanje. No, ako odlučite: "U redu, nastavit ću", život donosi nove problem kao što su opsesije, cirkularno razmišljanje i takozvana mahnita depresija.
Sve su to na neki način poremećaji vremena.
Tagore je to lijepo rekao: "Previše smo siromašni da bismo kasnili". Drugim riječima, jurimo kroz život kao da ne možemo potratiti ni jednu jedinu minutu. Tagore u istoj pjesmi savršeno opisuje ono što otkrivamo nakon što sva ta jurnjava dosegne svoj cilj:
A kad je mahnita utrka završila, vidio sam cilj,
izbezumljen strahom da ću zakasniti,
ali sam u posljednjoj minuti spoznao da ima još vremena.
Tagore promišlja smisao jurnjave kroz život kao da nemate dovoljno vremena, ali na kraju otkrivate da vam je vječnost oduvijek bila na raspolaganju.
Pogrešan pristup vremenu
No, našim je umovima dovoljno teško prilagoditi se sporijem ritmu jer su snažno uvjetovani na pogrešan pristup vremenu. Primjerice, panika osobe s opsesivno-kompulzivnim poremećajem u pravilu je vezana za sat. Jedva da ima dovoljno vremena dva puta očistiti kuću prije no što stignu gosti, jedva dovoljno vremena da složi četrdeset pari cipela u ormaru i pripremi večeru.
U kojem je trenutku vrijeme zahirilo?
Iako nisu uspjeli otkriti izvor opsesije, psiholozi su otkrili da je nisko samopoštovanje praćeno izrazima poput lijen, dosadan, glup, ružan, gubitnik, bezvrijedan i neuspjeh, koje se ponavljaju nekoliko stotina puta u jednom satu.
Ta rafalna paljba ujedno je simptom mentalne patnje i uzaludan pokušaj pronalaženja lijeka. Iste se riječi neprestano ponavljaju jer osoba očajnički želi da to prestane, ali još nije otkrila način oslobođenja.
Cirkularno je razmišljanje vezano za opsesiju, ali obuhvaća više koraka
Umjesto da prožvakava istu misao poput "Kuća nije dovoljno čista" ili "Moram biti savršen", osoba je zarobljena u pogrešnoj logici. Primjer je osoba koja smatra da nije vrijedna ljubavi. Koliko joj god ljudi izražavali ljubav, žrtva cirkularnog razmišljanja ne osjeća se vrijednom ljubavi jer joj um govori: "Želim primiti ljubav, a ova osoba kaže da me voli, ali ja to ne mogu osjetiti što mora značiti da nisam vrijedna ljubavi, a to se može popraviti jedino primanjem ljubavi".
Cirkularna logika pogađa one koji nikada nisu dovoljno uspješni, koji se nikada ne osjećaju dovoljno sigurno i koji se nikada ne osjećaju dovoljno željeno. Početna pretpostavka, koja ih potiče na djelovanje ("Neuspješan sam", "U opasnosti sam", "Potrebit sam"), se ne mijenja jer svaki rezultat izvana, dobar ili loš, potvrđuje prvotnu zamisao. Takvi nas primjeri dovode do "paradoksa sadašnjeg trenutka": što brže trčite na mjestu, to ste dalje od sadašnjeg trenutka.
Mahnita depresija vrlo jasno predočuje navedeni paradoks jer se ljudi u depresiji osjećaju bezvoljno, zarobljeni u nepromjenjivom trenutku mrtvila u kojemu je bespomoćnost jedini osjećaj. Za njih vrijeme stoji, ali njihovi umovi mahnito prevrću rascjepkane zamisli i emocije. Taj vrtlog mentalne aktivnosti ne očekujemo u umu osobe koja ujutro nije sposobna ustati iz kreveta. No, mentalni vrtlog u tom slučaju nije povezan s djelovanjem. Osoba u depresiji razmišlja o mnogočemu, ali ne ostvaruje ništa od toga. Ako ti problemi nisu prisutni, um usporava putem dubljeg poniranja.
Pronađite vremena za sebe
Ljudi koji pronalaze vremena za sebe, teže spokojstvu samoće u kojoj je manje vanjskih zahtjeva. Kad vanjski podražaji nestanu, um ulazi u svoje prirodno stanje i prestaje reagirati. To je nalik bijegu od valova u riječnim plićacima u dubine u kojima struje usporavaju. Sadašnji trenutak postaje svojevrsni usporeni kružni vrtlog. Vaše misli i dalje teku, ali više nisu tako uporne da vas guraju naprijed.
I na posljetku, vrlo je malo onih koji u spokojstvu uživaju više nego u aktivnosti pa zaranjanju što dublje kako bi pronašli mjesto na kojemu voda prestaje teći, duboko i smireno mjesto na kojemu ne osjećaju površinske valove. Kad pronađu to stabilno središte, sebe doživljavaju u potpunosti, a vanjski svijet u najmanjoj mogućoj mjeri.
Svi smo, na ovaj ili onaj način, doživjeli različite inačice sadašnjeg trenutka, od iscrpljujuće utrke do nepomičnog spokojstva. Ali, što je sa sadašnjim trenutkom koji je upravo pred vama, s ovim sadašnjim trenutkom? U jednoj stvarnosti ovaj sadašnji trenutak je bezvremen- u njoj ne vrijede relativni izrazi poput brzo i sporo, prošlost i budućnost. Sadašnji trenutak obuhvaća brže od najbržega i sporije od najsporijega. U jednoj stvarnosti živite tek kad obuhvatite cijelu rijeku jer tada živite u stanju svijesti koje je uvijek novo i uvijek nepromjenjivo.
Dakle, kako doseći to stanje?
Da bismo odgovorili na to pitanje, potrebno je razmotriti odnose. Što se događa kada sretnete osobu koju dobro poznajete, primjerice, najboljeg prijatelja? Sastanete se u restoranu kako biste porazgovarali o svemu što se dogodilo otkad ste se zadnji put vidjeli i vaš razgovor obiluje starim; poznatim temama, što vas smiruje. No, želite reći i nešto novo jer bi odnos u suprotnom bio statičan i dosadan. Već se iznimno dobro poznajete, što je svojstveno odnosu s najboljim prijateljem, ali jedan za drugoga ipak niste potpuno predvidljivi - budućnost će vam donijeti nove događaje, sretne i tužne. Za deset godina mogli biste biti mrtvi, razvedeni ili jedan drugome postati stranci.
To sjecište novoga i staroga, poznatoga i nepoznatoga, čini bit svih odnosa uključujući i vaš odnos s vremenom, univerzumom i sa samim sobom. U konačnici imate samo jedan odnos. S vašim se razvojem razvija i univerzum, a vaše je sjecište vrijeme. Odnos je samo jedan zbog toga što je stvarnost samo jedna. Već se neko vrijeme nisam osvrnuo na četiri puta joge, od kojih svaki predstavlja određeni okus odnosa:
- Put spoznavanja (gjana joga) ima okus tajnovitosti. Osjećate neobjašnjivost života. Svako vam iskustvo donosi udivljenje.
- Put posvećenosti (bhakti joga) ima okus ljubavi. U svakom iskustvu osjećate ugodu.
- Put djelovanja (karma joga) ima okus nesebičnosti. Doživljavate povezanost svakog iskustva.
- Put meditacije i unutarnje tišine (rađ joga) ima okus spokoja. U svakom iskustvu doživljavate bivanje.
Vrijeme postoji kako biste te okuse doživjeli što dublje
Ako na putu posvećenosti doživite makar iskru ljubavi, mogli biste osjetiti još malo ljubavi. Kad je osjetite malo više, moguć je uspon na sljedeću razinu intenziteta.
Tako ljubav rađa ljubavlju sve dok ne stignete do točke zasićenosti u kojoj potpuno uranjate u božansku ljubav. To je ono što su mistici željeli reći govoreći da zaranjaju u ocean ljubavi kako bi se utopili.
Vrijeme pojačava intenzitet doživljaja sve dok ne stignete do oceana. Ako odaberete značajku koja vas privlači i slijedite je dovoljno daleko, predano i zaneseno, stopit ćete se s apsolutnim. Na kraju toga puta svaka značajka nestaje u Bivanju.
Vrijeme nije strijela, sat ili rijeka - ono je promjena okusa Bivanja. Teoretski gledano, priroda je mogla biti ustrojena i bez napredovanja snižega na više. Ljubav, tajnovitost ili nesebičnost mogli biste doživljavati nasumce. Međutim, stvarnost nije tako ustrojena, barem ne ona koja se doživljava putem ljudskog živčanog sustava. Život doživljavamo kao razvoj. Odnosi se razvijaju od prvoga nagovještaja privlačnosti do duboke bliskosti.
(Ljubav na prvi pogled prelazi isti put, ali ne u nekoliko tjedana ili mjeseci, već u nekoliko minuta.) Vaš odnos s univerzumom slijedi isti put - ako mu to dopustite. Vrijeme bi trebalo biti sredstvo evolucije, ali ako se pogrešno postavite prema njemu, postaje izvor straha i tjeskobe.
.png)
.png)
