Strah od smrti - kako se suočiti s najtežim životnim pitanjem?

Zastanite na trenutak i zamijetite svoju reakciju na tu temu i na samu riječ smrt! Je li vam tema neugodna? Mislite li da o tome ništa ne možemo znati pa je onda bolje da ne gubimo vrijeme baveći se time? Ili vas je tema privukla zato što često razmišljate o smrti, kako o svojoj, tako i svojih bližnjih?

Ako samo poželite, možete pronaći beskrajno mnogo savjeta o zdravoj prehrani i zdravim načinima življenja, čak i o bolestima i putovima koji vode izlječenju, ali ako vas zanima nešto o smrti, suočit ćete se s vrlo ograničenom količinom informacija. Pomislim katkada da je tolika pomama za zdravim načinom života nastala upravo zbog potisnutog straha od smrti, s kojim se odbijamo suočiti i kao pojedinci i kao civilizacija.

Strah kojeg često nismo ni svjesni

Ipak, činjenica je da svi umiremo i da, prije ili poslije, na ovaj ili onaj način, doživljavamo strah od smrti. Posrijedi je iskonski strah s kojim se u nekom obliku suočavamo još kao djeca, onog trenutka kada shvatimo da je neko živo biće umrlo i da ga više nećemo vidjeti. Strah od smrti naš je pratilac cijelog života i način na koji s njim izlazimo na kraj umnogome određuje kakav ćemo život voditi.

U vezi sa smrću ljudi imaju različite strahove, kojih su najčešće nesvjesni. Taj se strah često intenzivira u srednjim godinama, kada osjetimo da se približavamo starosti, kao i u slučajevima teških bolesti, čak i kada nismo bolesni mi sami, nego netko nama drag.

Očituje se u sklonosti depresiji, ekstremnim sportovima...

Neke od nas plaši pomisao da će u starosti biti osamljeni i ostavljeni da umru u samoći, drugi se boje mogućnosti da postanu nepokretni i zbog toga ovisni o nekome tko će se o njima brinuti, treći ne žele umrijeti prije nego što završe sve svoje poslove na ovome svijetu…

Možda su naši strahovi od smrti različiti koliko i mi sami, ali ipak zajednički nam je strah. Neke taj strah paralizira i onemogućava im uobičajeno svakodnevno funkcioniranje. On se najčešće očituje u napadajima tjeskobe i panike, mračnim, košmarnim snovima ili iznenadnim buđenjima usred noći poslije kojih se ne može zaspati, u depresiji, ali i sklonosti rizičnim sportovima i uopće rizičnim načinima ponašanja.

Tjera nas da preispitamo svoj način života

Psihoterapeut i pisac Irvin Yalom govori o strahu od smrti u svojoj odličnoj knjizi Gledanje u sunce. On piše o iskustvima koja nam otvaraju oči, a koja nas navode na to da preispitamo svoj način života i uskladimo ga s najdubljim željama svog bića. Spominje Tolstojevu pripovijetku Smrt Ivana Iljiča, navodeći transformaciju koju glavni junak doživljava pri susretu sa smrću. Ivan je živio obuzet samim sobom, prestižem, izgledom i novcem, no suočen s neizbježnošću smrti, u sebi je otkrio suosjećanje, nježnost i ljubav prema bližnjima. Na samrtnoj postelji žali zbog patnji koje im je nanio i na kraju ne umire u boli, nego u radosti.

Yalom navodi sljedeće događaje kao moguće katalizatore za doživljavanje takvih iskustava: bol zbog gubitka važne osobe, bolest koja ugrožava život, raskid emotivne veze, neka životna prekretnica, npr. značajan rođendan – pedeseti, šezdeseti ili odlazak u mirovinu, odlazak djece od kuće…

Osoba kakva više nikad neće postojati na svijetu

Meni je smrt bilo koje poznate osobe bila prilika za meditacije o životu i smrti. Čini mi se da iza svakoga od nas neko vrijeme ostaje energetska praznina, i to je ono čega postajem intenzivno svjesna kad umre netko iz kruga mojih znanaca. Praznina nastaje jer je s ovog svijeta otišla posebna osoba kakva nikada prije nije postojala na svijetu, niti će ikada više postojati. Yalom smatra kako „suočavanje sa smrću izaziva strepnju, ali isto tako ima potencijal umnogome obogatiti život“. Naime, suočeni s neizbježnošću smrti, mnogi ljudi požele promijeniti svoj način života, neke svoje navike i interese.

Irvin Yalom navodi i Epikurova razmišljanja o smrti kao značajnu podršku u svom terapeutskom radu kada se klijenti suočavaju sa strahom od smrti. Epikur je smatrao da je prava misija filozofije olakšati ljudima patnju, a da je glavni uzrok ljudske patnje strah od smrti. Taj strah ometa uživanje u životu. Epikur je vjerovao kako je i naša duša smrtna, odnosno da ni ona ne nastavlja živjeti kada umremo.

Više uživanja

Zaključak je da nećemo više imati svijest kad umremo, niti ćemo žaliti za bilo čime. To znači da se nemamo čega bojati kada je posrijedi smrt jer ona je jednostavno – ništavilo, međutim, neke od nas takav način razmišljanja ne može umiriti.
Ako prihvatimo činjenicu da je strah od smrti sveprisutan i neizbježan, onda nam ostaje da ga istražimo i nadiđemo, a svatko od nas to će učiniti na način koji mu najviše odgovara. Neophodno je prihvatiti činjenicu da taj strah postoji u svim ljudima i kako je najbolje suočiti se s njime.

Kao što sve u životu možemo promatrati kroz doživljaj, emociju ili pojam koji mu je potpuno suprotan, tako i smrt možemo promatrati kroz život. Naime, život i smrt neraskidivo su povezani pojmovi, tako da nas strah od smrti može uputiti na preispitivanje vlastitog života, kao što nam sugerira Yalom. U stručnoj literaturi opisane su situacije u kojima ljudi, suočeni s mogućnošću smrti, intenzivnije uživaju u životu i svim njegovim aspektima. To se odnosi na situacije elementarne nepogode, ratove, epidemije i slično.

Dajemo li smisao životu?

Izražen strah od smrti često upućuje i na nezadovoljstvo vlastitim životom. Mnogi od nas neuspješno tragaju za svojom životnom svrhom ili nisu zadovoljni svojim životom. Smrt tada doživljavamo kao prijetnju jer još nismo ispunili svoju životnu svrhu. Otkrivanje životne svrhe jedno je od najznačajnijih pitanja u životu svakog čovjeka. Ono je neraskidivo povezano s pitanjem dajemo li smisao svom životu ili je smisao našeg života nešto što trebamo otkriti, nešto što nam je unaprijed dano, odnosno namijenjeno od više inteligencije.

Postoje, naravno, argumenti za i protiv obiju mogućnosti, ali nećemo se baviti dokazivanjem što je točno jer to nije važno. Važno je da na neki način dođemo do otkrića što je to smisao našeg života. U židovskoj tradiciji vjeruje se da svaki čovjek ima određen, poseban smisao života, kao i posebne talente, i najveći je grijeh ako ih ne iskoristi. Možemo na to gledati i ovako: obje tvrdnje su točne. Postoji neka posebna svrha, zadatak namijenjen svakome od nas, ali mi sami odlučujemo što je to – dakle, nije unaprijed predodređen, nego ga kreiramo tijekom života i možemo ga promijeniti. Svatko od nas ima samo svoj, jedinstven životni smisao koji sam stvara.

PageBreak

Zanimljiva vježba navodi nas da zamislimo svoj pogreb sa što više detalja, obraćajući pritom najveću pozornost na ono što drugi, nama bliski ljudi govore o nama. Sagledavanje vlastitog života kroz prizmu svoje smrti i onoga što ostaje iza nas daje nam katkada uvid u naše stvarne, iskrene, često duboko zakopane želje i pomaže nam otkriti što je to što želimo učiniti tijekom života, po čemu želimo ostati zapamćeni kao ljudsko biće.

Kao što je jedinstven spoj naše duše i tijela, tako je i sa svrhom našeg života – potpuno je jedinstvena. Kao u priči o sudbini u kojoj se čovjek žali mudracu kako mu je teška sudbina jer je invalid, a mudrac mu na to odgovori: „To što si invalid, to je životna činjenica, a ono što ti s tim učiniš, to je tvoja sudbina.“ Možemo reći da sudbinu uvijek biramo sami, odnosno stvaramo je, i to svakog trenutka u životu.

Ono u što vjerujemo za života određuje naše doživljaje nakon smrti

Što ako je tako i u smrti? Neka istraživanja fenomena kliničke smrti pokazuju da su ljudi doživljavali relativno slična iskustva – najprije su mogli vidjeti sebe kako leže dok se njima bavi medicinsko osoblje, pokušavajući ih oživiti, zatim su vidjeli zasljepljujuću svjetlost koja ih je čekala na kraju nečega što ih je podsjećalo na tunel; često su viđali svoje preminule roditelje, rođake ili prijatelje, boravili su u nestvarno lijepim predjelima i obično su nevoljko pristajali vratiti se u svoj život. Ti opisi vrijede za ljude zapadnjačke, uglavnom kršćanske kulture.

Priče se, međutim, razlikuju kada je riječ o istočnjacima. U biti, ono u što vjerujemo tijekom života određuje i naše doživljaje nakon smrti! Možda vam ta smjela ideja zvuči nevjerojatno, ali je Deepak Chopra u knjizi Život poslije smrti potkrepljuje mnogim dokazima. On također navodi da zapadnjaci raspravljaju o tome može li zagrobni život biti stvaran kao i fizički svijet, a istočnjaci tvrde kako su oba svijeta mentalne projekcije. Dok zapadnjaci ograničavaju ciklus ljudskog života na kratko razdoblje između rođenja i smrti, istočnjaci vide vječan ciklus rođenja, smrti i ponovnog rođenja.

Ateistički pogled

Suočavanje sa strahom od smrti može biti vrlo značajno za nas zato što je smrt jedno od životnih pitanja na koja svi imamo neki implicitan odgovor, odnosno imamo neku ideju o tome što se događa s nama nakon smrti, čak i ako to znači da mislimo kako tada nastupa ništavilo. To je pitanje blisko povezano s našim shvaćanjem religije, odnosno s vjerovanjem ili nevjerovanjem u postojanje Boga, univerzalne svijesti, odnosno nekog ujedinjujućeg, sveprožimajućeg načela iz kojeg je sve nastalo i s kojim se težimo sjediniti.

Neki će ateisti reći kako je vjerovanje u Boga zapravo način da izbjegnemo suočavanje sa strahom od smrti i potpunog nestanka. Ipak, tko je taj tko umire? Ja ne znam tko ću biti u trenutku svoje smrti jer ni danas nisam ona koja sam bila prije deset godina.

Osjećaj kontinuiteta i povezanosti

Na fizičkom planu, naša se tijela mijenjaju iz dana u dan jer naše se stanice stalno obnavljaju. Nama je potreban osjećaj kontinuiteta i povezanosti sa svojim identitetom, zato se tako čvrsto držimo svog uvjerenja da smo određena ličnost, ali u biti mi se možemo ponovo roditi u svakom trenutku svog života, ako tako izaberemo. To bi značilo da iza sebe ostavimo svoju prošlost i potpuno novi i nevini (bez ograničenja svojih prijašnjih iskustava) zaplovimo u novi dan.

Naravno da je to nemoguće ostvariti u potpunosti jer to znači da bismo zaboravili i sve one automatske radnje koje nam olakšavaju život, zaboravili bismo, na primjer, da je hodanje po kolniku opasno. Dakle, potrebno je da održimo ravnotežu, zadržavajući znanje koje smo stekli, a koje nam pomaže da funkcioniramo u realnosti, odbacujući predrasude i pogrešna uvjerenja koja nas sputavaju i ograničavaju na svakom koraku.

Predivno čudo

Naš odnos prema smrti u velikoj mjeri oslikava odnos koji imamo prema životu i zato je važno da sa sobom istražimo to pitanje, bez obzira na strah koji možda osjećamo. Činjenica je da se svi rađamo i kako rođenje (kao i trudnoću) na neki način doživljavamo kao čudo. O svom rođenju nitko od nas nije razmišljao, niti se zbog toga brinuo. Ono je za nas došlo sasvim prirodno i spontano. Smrt je, s druge strane, istoga kontinuuma, zašto onda njoj uskraćujemo pravo na čudo?

Baš kao i rođenje, smrt je isto tako predivno čudo. Kao što se niste brinuli o svom rođenju, ne morate se brinuti ni o svojoj smrti i ona će doći jednako tako prirodno i spontano. Suočavanje s neizbježnošću smrti može nam pomoći i da se usredotočimo na sadašnji trenutak. Naime, ovaj trenutak, upravo sada, trenutak je u kojem smo živi, onaj u kojem nema smrti, onaj koji nam se nudi u svoj svojoj punoći i ljepoti.
Čini mi se da je strah od smrti povezan s potrebom za kontrolom koja je izražena kod mnogih ljudi, a u suprotnosti je sa sposobnošću i spremnošću da se predamo.

Povjerenje u Univerzum

Suočavanje s vlastitom smrtnošću, naime, nekako izoštrava činjenicu da najvažnije stvari u našem životu nisu pod našom kontrolom (rođenje i smrt). Ima ljudi koji odlučuju kontrolirati svoju smrt te, dokazujući kako je to moguće, počine samoubojstvo. Ako izuzmemo te ekstremne primjere, izgleda kako je nužno da se smrti predamo, baš kao i životu. Možda je čak lakše predati se smrti jer u tim smo trenucima svjesni da nemamo drugog izbora, dok je situacija drukčija kada je posrijedi predaja životu.

Ljudi s izraženom težnjom za kontrolom skloni su zabrinutosti jer obično unaprijed razmišljaju kako će se stvari odvijati i hoće li sve teći po njihovu planu. No, ovdje se krije mnogo dublji problem, a to je nepovjerenje u samu životnu silu, odnosno u Univerzum. Kad imamo povjerenje u viši poredak, tada ćemo životu moći pristupiti s potpunim povjerenjem, baš kao sasvim mala djeca.

Predajem se

Predaja ili prihvaćanje onoga što nam se događa u svakodnevnom životu na prvi je pogled u neskladu s činjenicom da mi sami kreiramo svoj život i životne okolnosti, međutim, to nije tako. Naime, u kreiranju našeg života ne sudjeluje samo naša svijest, naše svjesno „ja“, nego i naša podsvijest i, naravno, naše više „ja“ ili božansko u nama, naša duša. Zbog toga često nismo svjesni da smo iz nekog razloga kreirali bolest ili neki drugi problem. Ljudi su skloni prosuđivati događaje u svojim životima iako ne vide cijelu sliku, nego samo njen djelić.

Ipak, reći ćemo za neki događaj da je sretan, a za drugi da je nesretan, nešto ćemo procijeniti kao dobro, a nešto drugo kao loše. Ta je procjena, međutim, potpuno problematična i nerealna jer uvijek prosuđujemo sa svoje trenutačne pozicije i sa znanjem i osjećajima koje imamo tog trenutka. Dakle, situacije koje su dio našeg života treba najprije prihvatiti kao takve, a onda dalje odlučivati što ćemo s njima, odnosno sa sobom. Spremnost da prihvatimo situaciju onakvom kakva jest povezana je sa strpljenjem jer katkada je jednostavno potrebno zastati, pričekati, i sve će izgledati drugačije. Da biste vježbali prihvaćanje, odnosno predaju životu, svaku večer, kada legnete u krevet, dok ne zaspite, izgovarajte rečenicu: Predajem se.

Ionako smo besmrtni

Tek kada u potpunosti prihvatimo smrt, možemo reći da istinski živimo i volimo život u svoj njegovoj sveukup­nosti. Ljudi koji tako žive imaju neke zajedničke karakteristike: sposobni su duboko i potpuno uživati u svakom trenutku života, znaju se radovati malim stvarima, osjećaju duboku povezanost s najdubljim dijelovima sebe, sa svim živim bićima i sa Sviješću koja je sve­obuhvatna, bez obzira na to zovemo li je Bogom, Svemirom ili nekako drukčije.

Uvjerena sam da naš strah od smrti iščezava kad smo povezani s Izvorom jer tada jednostavno znamo da smrti zapravo nema i da je ono što mi zovemo smrt prelazak iz jednog oblika postojanja u drugi oblik postojanja. Na određen način svakog dana umiremo u trenutku kad padamo u san, a rađamo se kad se probudimo. Naša je duša besmrtna i nakon smrti nastavit će se razvijati i rađati ponovo kako bi svladala nove lekcije.