Životni vijek nekad i sada
Jeste li se ikada zapitali zašto životni vijek čovjeka uvijek lebdi oko brojke 100? Zašto ne 200 ili čak 500 godina? Ako ćemo vjerovati zapisima iz Tore i Starog zavjeta, mnogi su ljudi iz davnina mjerili svoju dob u stoljećima, za razliku od nas koji ih mjerimo u desetljećima. Adam je primjerice, navodno živio 930 godina, Metuzalem 969, a Noa 950 godina.
Prema zapisima u Bibliji, oni u toj dobi nisu bili tek prazna ljuštura osoba koje su nekada bili, životarili i čekali smrt. Naprotiv, oni su u poodmakloj dobi bili aktivni i vitalni, uživali s obitelji pa čak i stvarali nove.
A zašto i ne bi? Mi očito živimo u tijelima koja su stvorena da traju. U Tori je zapisano da je Noa živio još 350 godina nakon Velikog potopa. Ako je imao 950 godina kada je umro, znači da je sa svojih 600 godina bio u kondiciji i dovoljno vitalan da sagradi arku koja će osigurati preživljavanje čitave ljudske rase.
Ako je postojalo doba kada su ljudi živjeli jako dugo i sretno, što se dogodilo? Što se promijenilo?
Patnja duše
Kroz brojne duhovne tradicije i tekstove koji su opstali stoljećima, stalno nas se podsjeća da smo mi duše koje se izražavaju kroz svoja tijela. No iako su ona stvorena od elemenata koji se nalaze u svemiru, naše su duše te koje oživljavaju naša tijela. Kada duša pati, bol se prenosi na tjelesnu razinu kroz duhovnu kvalitetu naše životne snage kojom hranimo svaku stanicu svojeg tijela.
Je li moguće da je životni vijek od stotinjak godina zapravo granica do koje naše tijelo može izdržati neriješene patnje naše duše? Označava li stoljeće vremensku granicu koliko možemo podnositi tugu i životna razočaranja prije nego što nam stignu na naplatu? Svi možemo svjedočiti o boli koju osjećamo kada gledamo svoje voljene osobe, drage kućne ljubimce i iskustva kako nestaju iz naših života.
Je li moguće da cjeloživotni gubici, razočaranja i izdaje imaju moć uništiti čak i naš najjači i najizdržljiviji organ - srce?
Ili je ta naša patnja mnogo drevnija i seže još dublje?
Uz očite izvore patnje, možda postoji još jedan koji nije toliko vidljiv, a ipak je toliko velik i svima nama zajednički da nam je teško uopće i misliti o tome.
Kroz kulture i društva, priče o stvaranju naglašavaju da se, želimo li postati jedinstvene duše u svojim tijelima na svijetu, moramo osloboditi iz obitelji duša. Istovremeno je jedan od najvećih univerzalnih strahova upravo taj: strah od odvajanja i samoće.
Možda je velika patnja, koja dodatno naglašava sve ostale, bol koju osjećamo tijekom razdvajanja od nečeg većeg. Ako je ovo istinito, možda nam naša obitelj duša toliko nedostaje da pokušavamo ispuniti prazninu stvarajući osjećaj jedinstva kroz manje obitelji ovdje na Zemlji. Stoga nije ni čudo da nas njihov gubitak može toliko shrvati. To nas vraća nazad u bol prouzročenu originalnom patnjom.
Korak prema najvećem izlječenju
Kod mnogih ljudi je upravo ta želja da se čvrsto drže obitelji, veza i sjećanja na prošla iskustva, ono što stvara uvjete koji vode do njihove najveće patnje. Kada žude za stvarima koje više nikada ne mogu imati i za ljudima koji im nedostaju, često se okreću alkoholu i drogama koji im služe za otupljivanje tako duboke duševne boli.
Ako pronađemo način da cijenimo vrijeme s onima koje volimo, kao i način da se osjećamo dobro zbog vremena koje smo imali, kada tome dođe kraj, napravit ćemo veliki korak unaprijed prema našem najvećem izlječenju. Iz ove perspektive, isti princip koji nam dozvoljava do patimo do smrti djeluje i u suprotnom smjeru. Nudi nam iscjeljujuću moć života. Ključan je osjećaj koji imamo prema onome što nam život daje.
Izvor: greggbraden.com
.png)
.png)
