Hrvatska spisateljica i novinarka Slavenka Drakulić rođena je 4. srpnja 1949. godine u Rijeci, a danas živi između Stockholma i Zagreba. Njezina književna djela obiluju različitim temama, a glavni su motivi žene, politika, bolesti i traume. Progovarala je tako o različitim političkim sistemima, zločinima, nepoštenju, ljubavi i identitetu.
Ona je najprevođenija hrvatska književnica, a djela su joj prevedena na više od 20 svjetskih jezika. Mramorna koža, Kao da me nema, Oni ne bi ni mrava zgazili, Frida ili o boli i Basne o komunizmu samo su neki od poznatih naslova koji neprestano intrigiraju čitatelje. U javnosti i dalje aktivno djeluje i piše, a dobitnica je Nagrade za europsko razumijevanje na Sajmu knjiga u Leipzigu.
- Na koncu konca, što je ljubav? Sad mi se čini da je to tek riječ za čitav niz osjećaja, od nježnosti do solidarnosti i strasti. Jer ne treba zaboraviti da je jezik neprecizan instrument, za razliku od slikarstva ili muzike. Ljubav je zajednički nazivnik, obična košara u koju čovjek trpa svašta.
- Ljudi vide samo ono što žele vidjeti, samo kulise.
- Bolest ne zbližava, bolest udaljava; najprije dolazi sažaljenje, a zatim fizičko udaljavanje.
- Bila sam slijepo malo biće koje se očajnički borilo da preživi. I bojim se da u svojoj kratkovidnosti nisam vidjela ljude onakve kakvi jesu, nego kakvi bi trebali biti.
- Svatko je dužan napraviti najbolje što može od onoga što ga je zapalo, jer smisao života je upravo življenje samo. Postojati, usprkos svemu. Osjećati, gledati, sudjelovati. Veseliti se. Nije na dana druga šansa, drugi život.
- Kreativna osoba je opasna za druge jer je bezobzirna, ona uzima, prisvaja, krade, jede, razara sve oko sebe. Od ljudi koji je okružuju uzima energiju, pa i život.
- I što je najgore, vjerovala sam čvrsto da imam pravo na tebe, na ljubav, na život. Ne, čovjek nema nikakva prava niti garancije, ni za što. On postoji, koprca se, manje ili više je usamljen, i to je sve.
- A ipak, trebao mi je čitav život da shvatim kako svi ljudi nisu jednaki i kako čine samo ono što mogu, da daju samo koliko imaju - i da je to dragocjeno.
- Usamljenost je bila gora od boli, pomislila je, usamljenost u koju ju je bol zarobila i na koju je bila osuđena čitavog života.
- Prvi put u životu nekome sam dala dio sebe, a da me to nije emocionalno uništilo. To je prekrasan osjećaj.