Talijanski pisac Italo Calvino zapisao je kako „čitanje znači približavanje nečemu što se upravo oblikuje“. Poruke koje su pisci zapakirali među korice, dakle, postaju žive i usmjerene tek kada ih (pro)čitamo. Zato čitanje nije samo pasivni čin promatranja zapisa na podlozi nego je, primjećuje Calvino, ujedno i čin stvaranja – jer čitatelj, zajedno s piscem, stvara konačni dojam: emociju, zaključak ili poentu. Čitati stoga ne znači samo primati poruku s monitora, papira, svilenog svitka ili glinene pločice. To nije puko moždano dekodiranje znakova koje vidimo okom, kako se čin čitanja definira biološki. To je kudikamo više: uranjanje u nove svjetove, učenje o stvarima i pojavama za koje nismo nikad čuli i o kojima ništa nismo znali, proširivanje znanja o stvarima koje smo primijetili u sebi i/ili u svojoj okolini, ali i potvrđivanje nečega što osjećamo da znamo iako se ne sjećamo da smo ikada prije o tome učili. Čitajući se možemo opustiti, zaboraviti na brige i probleme koji nas tište, ali i zabrinuti nad sudbinama junaka o kojima čitamo. U nama se mogu probuditi gotovo sve emocije, od duboke tuge do euforične sreće.

Hrvati, statistički, spadaju u skupinu najpismenijih nacija – kod nas abecedu poznaje više od 98 posto stanovništva, što znači da gotovo svi znaju pisati i čitati. No može li činjenica da netko zna čitati nužno značiti da je i čitatelj? Nipošto, jer čitatelji su oni koji čitaju s razumijevanjem, koji čitanjem proširuju maštu, znanje i kreativnost. Čitajući knjigu većina se ljudi koristi imaginacijom kako bi vizualno predočila izgled likova, mjesta i događaje što ih autor opisuje, i zato se nerijetko razočaramo kad, nakon čitanja knjige, pogledamo istoimeni film. Redatelj je gledao drugim očima: likovi na filmu ne podudaraju se s likovima iz vaše mašte, izbacio je dijelove koji su vam bili najzanimljiviji, scenografija uopće ne odgovara onome što je napisano… Nije li upravo to potvrda Calvinove teze da je čitanje, zapravo, stvaranje? Svaku knjigu koju čitamo stvaramo mi, možda posve drukčije od načina na koji ju je stvarao autor, i zato su ona školska pitanja „što je pjesnik htio reći“ među širom populacijom postala nekovrsni predmet sprdnje. Ispravno pitanje, naime, glasi: Što je vidio čitatelj? Kako je on doživio pročitano? Koje je poruke primio? Koje pouke prihvatio?

Povratak knjizi
Ako ste istinski ljubitelj knjige, zacijelo vam se dogodilo da se omiljenim knjigama, ponajčešće klasicima, vraćate po nekoliko puta. Zašto? Zato što svaki put uočite nešto novo? Najbolji primjer za to su dječji pisci ili ljubavna lirika. Primjerice, čitate li bajke Ivane Brlić-Mažuranić sedmogodišnjaku, ne možete očekivati da shvati sve kontekste radnje, pogotovo ne onaj najskriveniji iz kojeg se lako može zaključiti kako autorica zasigurno nije bila posve sretna žena. Sedmogodišnjak će usvojiti osnovne pojmove o vrijednostima skladnog doma, roditeljske brižnosti, važnosti iskrenosti… Dok ćete vi u snahi one majke koja je uspjela odčarati Šumu Striborovu jer joj je njezina nesreća bila milija od sve sreće ovoga svijeta možda prepoznati suprugu svojeg rođaka koja ga je vještom manipulacijom uspjela izolirati od obitelji.
Bajke i priče za djecu uglavnom se temelje na arhetipovima, a njihova višestruka značenja otkrivamo postupno, emotivnim sazrijevanjem i duhovnom evolucijom. Zato nije na odmet posegnuti za knjigom koju ste voljeli dok ste bili jako mladi i provjeriti jeste li u njoj nešto propustili, ili prepoznali onu naivnu, nezrelu djevojku kakvom ste bili dok ste je čitali prvi put. Svoje sazrijevanje i duhovni rast možete pratiti i poezijom. Može to biti i neki glazbeni hit toga vremena. Pročitajte ponovno riječi te pjesme. Vjerojatno ćete se sjetno nasmiješiti ili se pak grohotom nasmijati staroj slici sebe koja se davi u suzama nad nečim što vam se danas čini ljigavom patetikom.

Analitički um
Svaka tek pročitana knjiga nadopunjuje smisao knjiga koje ste pročitali prije nje pa, iako nas većina pamti dosadne lektire u kojima je bilo najvažnije odrediti vrijeme i mjesto radnje i nabrojiti glavne likove, voditi dnevnik čitanja uopće nije loše. Vodite ga prema svojoj intuiciji i u njega zapisujte samo poneke citate ili situacije koje su vam poznate, po dobru ili zlu. Neke knjige će vas rastužiti, a neke oraspoložiti; u nekima ćete prepoznati svoje, u drugima tuđe osobine s kojima se možete nositi. Čitanje nam pomaže da lakše prihvatimo svijet oko sebe, sa svim njegovim različitostima.
Kada se za nekoga kaže da je načitan, to se smatra većim komplimentom nego kad kažete da je obrazovan. Načitani ljudi su mirniji, staloženiji, lakše se nose s nenadanim situacijama, teško ih je fascinirati. Zašto? Zato što su čitajući prošli i kroz mnogo strašnija, fascinantnija i neočekivanija zbivanja. Zato što su čitajući iz knjiga naučili da je za rješavanje svakog problema ključno pronaći uzrok. Svijet knjiga toliko je opsežan da ga je fizički (i biološki) nemoguće potpuno istražiti. Zato svaki čitatelj ima svoje omiljene žanrove, autore i/ili područja kojima posvećuje interes. A sposobnost analitičkog promišljanja razvija se jednako, bez obzira na to čitate li ljubavne romane ili medicinske enciklopedije.

Lijek protiv stresa
Iako smo, kako smo već naglasili, gotovo posve pismena nacija, prema sociološkim istraživanjima skraja 90-ih godina knjiga je u našem društvu izgubila status koji su nekoć njegovali slojevi građanske inteligencije, studenti, ali i različite supkulture.
Stanje se se bitno promijenilo kad su knjige – zahvaljujući dnevnim novinama – postale dostupne na kioscima. Ljudi su ih tada počeli mahnito kupovati, no jesu li ih i čitali? Gledamo li statistički – nisu. Prema podacima Knjižnica grada Zagreba svaki Zagrepčanin pročita oko 3,5 knjige na godinu. I oni se smatraju aktivnim čitateljima. Od toga je 60 posto mladih – studenata i srednjoškolaca. Slijede umirovljenici, pa tek onda radno aktivni ljudi srednje dobi. A upravo su oni pod najvećim stresom i čitanje bi im najviše pomoglo ne samo da se opuste nego da u knjigama potraže rješenje za brojne svakodnevne probleme
Od ukupnog broja tzv. aktivnih čitatelja, bez obzira na dob, 60 posto čine žene. Možda zato što imaju više senzibiliteta i traže razumijevanje koje im okolina ne pruža u dovoljnoj mjeri.
Domaća publika u posljednje vrijeme sve češće traži ovdašnje autore, posebno one koji njeguju (crno)humornu notu jer se tako lakše suočava s trenutačnim problemima. Čitateljska publika želi se pronaći u konkretnom društvu. U široj je publici najzastupljenije tzv. rekreacijsko čitanje. Čitatelji, osim već spomenutog domaćeg opusa, najradije biraju trilere, krimiće ili ljubavne romane. To je već kategorija tzv. eskapističkog čitanja od kojeg se očekuje relaksacija, odmak od surove stvarnosti, ono koje opušta i vodi daleko, u neko drugo vrijeme, na neko egzotično mjesto.
U posljednje su vrijeme veoma popularne romansirane biografije o povijesnim osobama drevne Kine ili Indije, kao i knjige koje, jezikom koji je razumljiv Zapadnjacima, govore o suvremenom životu u arapskim zemljama. I, premda se ne može precizno utvrditi kome odgovaraju kakve knjige, putopisi i biografije rijetki su žanrovi koji su odlično prihvaćeni u svim generacijama.