Iako postoje individualne razlike u cirkadijskom ritmu, zbog kojih su neki budniji i svježiji ujutro, a drugi navečer ili noću, ljudska su bića u temelju dnevna vrsta. Ljudi po mraku ili po jako slabom svjetlu ne vide pa su se u tim okolnostima oduvijek izbjegavali kretati. Budući da tijekom većeg dijela postojanja ljudskog roda nije bilo umjetne rasvjete (a ponegdje je nema ni u moderno doba), noć je oduvijek bila namijenjena mirovanju. I danas pripadnici tradicionalnih društava ustaju neposredno prije zore i idu spavati ubrzo nakon sumraka kako bi maksimalno iskoristili prirodno svjetlo koje pruža sunce.

Budući da su se u međuvremenu pojavili večernji i noćni tipovi, znanstvenici kao što je evolucijski psiholog Satoshi Kanazawa s Londonske škole ekonomije, smatraju da je sposobnost za večernju i noćnu budnost plod evolucije. Prema toj hipotezi, inteligentniji pojedinci tijekom povijesti su, zbog šireg raspona talenata, imali više izgleda od manje inteligentnih da budu noćne ptice, koristeći se novim tehnologijama koje su postajale dostupne u pojedinim razdobljima. Zbog te evolucijske prilagodbe, i danas viša inteligencija i gen za noćno bdijenje uglavnom dolaze u paketu.

Veliko istraživanje u SAD-u potvrdilo je tu hipotezu. Pokazalo se da inteligentnija djeca kad odrastu u većoj mjeri teže noćnom ritmu nego manje bistra. Oni prvi liježu u prosjeku kasnije od drugih bilo da se sutradan moraju ustati u određeno vrijeme, bilo da nemaju nikakvih obveza. U ranoj odrasloj dobi, oni koji su u djetinjstvu imali IQ 75 ili niži, radnim danom odlaze na spavanje u 23.41, a oni s IQ-om od 125 ili višim u 00.29.