Djetinjstvo u tumaranju šumama
Raspadao sam se. Stres je uzimao svoj danak. Bratova smrt, nesuglasice s poslovnim partnerom i posljedično razdvajanje, neizvjesni daljnji razvoj posla, ekonomska kriza i propadanje jednog drugog poslovnog projekta rezultirali su napadajima panike, anksioznošću, apatijom, problemima sa želucem, pretilošću te inertnošću i pasivnošću. Bilo je krajnje vrijeme da nešto učinim za svoje zdravlje.
Rođen sam na obroncima planine, pa sam već kao dijete razvio povezanost s prirodom. Danas elitni kvart, a nekad selo podno samog Medvedgrada, pružilo mi je djetinjstvo provedeno u tumaranju okolnim šumama i poljima te čestim šetnjama do ruševina srednjovjekovnoga grada, koji mi je bio udaljen pola sata od kuće. Poslije sam kao mladić rado vodio prijatelje na Medvednicu.
Prvi napadaji panike
No s vremenom su moji odlasci u prirodu počeli jenjavati, a moj je život sve više preuzimao posao i sjedenje za računalom. Sa 30 godina imao sam prvi napadaj panike a da nisam znao što mi se zapravo događa. Počeo sam se i debljati.
Pretpostavljam da su ti napadaji bili reakcija mojeg inače senzibilnog bića na zahtjeve suvremenog života te rezultat potrebe za emotivnom sigurnošću, koja se poljuljala s trvenjima u tadašnjoj dugogodišnjoj vezi. Moje je tijelo reagiralo tako da je počelo stvarati zaštitni omotač od masnog tkiva u fiziološkom pokušaju da zaštiti osjetljivu nutrinu.
Ipak, napadaji panike i anksioznost rezultirali su i nečim pozitivnim. Negdje sam pročitao da slikanje može biti izvrsna terapija za izražavanje potisnutih sadržaja i emocija. Inicijalna nevolja dovela je do toga da sam u sebi otkrio talent za koji nisam ni slutio da postoji. Nije sve ostalo samo na terapiji i hobiju. Završavam studij slikarstva, a slikanje, uz ljubav prema prirodi, postalo je moja strast i moj život.
Slikanje je pokrenulo stvaralačku energiju i na drugim poljima, pa sam ubrzo osnovao centar s naglaskom na aromaterapijskoj edukaciji.
Kolega i ja vrlo smo brzo postali poznati u tim krugovima, izdali smo dotad najstručniju knjigu iz tog područja, a uspjesi su se redali. No poslovno i karakterno razilaženje dovelo je do razdvajanja. Paralelno s poslovnim previranjima, obitelj je zadesila tragedija. Moj je brat digao ruku na sebe. Bio je to prevelik šok, pa sam ponovno počeo dobivati napadaje panike te mi se fizičko i psihičko stanje pogoršalo.
Damir, ja i Moć sadašnjeg trenutka
Te 2009. godine shvatio sam da je krajnje vrijeme da nešto učinim za sebe. Čežnja prema prirodi čučala je u meni, ali bilo mi je teško pokrenuti se. Inertnost i debljina kočili su svaku konkretnu akciju. Osjećao sam da će mi već samo kretanje koristiti, ali prije svega, vuklo me boravljenje na planini i opijanje njezinim ljepotama kao melem za dušu. Srećom, podržali su me prijatelji kojima sam pričao o svojoj želji da ponovno krenem u planine tako da su mi se pridružili i zapravo me povukli.
Malo-pomalo krenuli smo na pješačenja Medvednicom. U početku to nisu bile duge rute, no meni su s mojih 115 kilograma bile prilično naporne i izazovne. Ipak, godili su mi ugodno druženje, svjež zrak i odmak od svakodnevne rutine, pa sam se veselio svakom sljedećem planinarenju.
Moj prijatelj Damir, freelancer kao i ja, tada mi je bio najvjerniji pratitelj, pa smo u goru znali otići i tijekom tjedna. Boravak s njim u šumi bio je važan jer smo često pretresali zbivanja koja smo proživljavali. Obojicu nas je posebno nadahnjivala Moć sadašnjeg trenutka Eckharta Tollea, knjiga za koju smo smatrali da sadrži vrlo praktičnu suštinu mnogih duhovnih učenja i ključ za nošenje sa životom.
U to sam vrijeme počeo na svojim internetskim stranicama objavljivati izvještaje s planinarenja i pisati o otkrivenim ljepotama Medvednice. Čitatelji su se često čudili kako jedna naizgled obična planina odmah uz sam grad može kriti toliko neobične ljepote. Malo je ljudi doista svjesno koliko je Zagreb blagoslovljen planinom koja se diže iznad njega. Ti javno objavljivani članci počeli su privlačiti druge. Društvance je postupno raslo.
Trebala su mi tri mjeseca redovitih pohoda u planinu da počnem mršavjeti. Čini se da je mojem organizmu trebalo toliko vremena da se metabolizam uopće pokrene. U 2010. godini na planinarenju sam bio više od 60 puta, dakle, u prosjeku jednom tjedno. Do kraja godine smršavio sam 18 kilograma, bez ikakvih dijeta i dalje sa strašću prema čokoladi. Kakvo je to bilo rasterećenje za zglobove, mišiće i krvožilni sustav! Naraslo mi je i samopouzdanje, no smatram da mršavljenje nije bilo samo od hodanja.
Otkrivanje dublje dimenzije
Sâm boravak u prirodi bio je najvažniji faktor u sređivanje mojih misli i emocija, čime je nestala psihološka potreba za zaštitom u obliku suvišnog sala. Postao sam sigurniji u sebe. Iako mi se vanjske okolnosti života u poslovno-financijskom smislu nisu bitno promijenile, postao sam mnogo spokojniji, mirniji i radosniji. Više nisam imao problema sa želucem. Prestao sam uzimati i tablete za smirenje.
Potaknuti mojim redovitim putopisima i fotopričama, koji su otkrivali ne samo prelijepe predjele nego prije svega sjaj na licima i široke osmijehe svih sudionika, spontano mi se počelo priključivati sve više novih ljudi. Nekako je došlo i do toga da smo na početku planinarenja počeli izvlačiti zen karte s mudrim porukama. Naši
su izleti počeli poprimati jednu dublju dimenziju, pa sam to spontano počeo nazivati svjesno planinarenje.
Promatranje krajolika i njegovih detalja
I danas zapravo ne mogu točno objasniti što se to zbiva dok smo kao skupina u planini, među drvećem, na travnjacima, pokraj potoka... Ono što znam su rezultati, dobrobit koju vidim kod sebe i ostalih. Racionalno mogu reći da je korist svjesnog boravka u prirodi u uživanju u njezinim ljepotama, u prepuštanju igri, spontanosti i izvornosti, u fizičkoj aktivnosti...
Posebno je važno vježbanje svjesne prisutnosti. Možemo otići u prirodu, ali ako nismo doista prisutni, nego smo zaokupljeni razgovorom o svakodnevnim problemima i prepričavanju dogodovština, zapravo propuštamo svu dobrobit koju nam priroda može dati, jer iako smo tijelom ondje, duhom smo zapravo negdje drugdje. Smatram da je vrlo važno pokušati što više promatrati krajolik i njegove detalje. Na taj sam način uočio bezbroj zanimljivih biljaka i životinja, geomorfoloških oblika i ostalih detalja koji bi mi inače promaknuli. Ne samo da mi je takav pristup obogatio moje boravke u prirodi nego je to sjajna vježba za prisutnost ovdje i sada i za skretanje fokusa s uobičajenih sadržaja kojima se um opterećuje.
Radionica u prirodi
Osim toga, kad hodamo rutom koja je zahtjevna, strma i skliska, da bi se izbjegle ozljede, pad ili uganuće, svu je pozornost potrebno usmjeriti na to gdje i kako stajemo. Tada smo doista prisutni. Teško da ćemo u takvim trenucima razmišljati o neplaćenom kreditu ili nekoj razmirici. Izazovne aktivnosti spontano povlače čovjeka u stanje prisutnosti, pa nije uopće čudno što su adrenalinski sportovi toliko popularni.
Danas su svjesna planinarenja koja organiziram zapravo oblik radionice u prirodi koji svim sudionicima nudi višestruke koristi: fizičku tjelovježbu, otpuštanje stresa, „punjenje baterija“, otkrivanje djeteta u sebi, igru, vježbanje svjesne prisutnosti, povezivanje s prirodom, povezivanje sa samima sobom i rad sa zen kartama. Nedavno sam u svjesna planinarenja uklopio i umjetnički element: land art projekte, stvaranje skulptura u prirodi od materijala koje nađemo in situ, čime potičemo kreativnu crtu koja se nalazi u svakome od nas.
Više informacija o Borisovim svjesnim planinarenjima pronađite na www.carobna-suma.com