Čitaju li se danas klasici?

Irena Lukšić spisateljica je, prevoditeljica i znanstvenica koja se na različite načine bavila mnogim klasičnim djelima, a poslužili su joj i kao inspiracija za njezinu knjigu-kuharicu Blagovati na tragu klasika. Na pitanje čitaju li se danas klasici, odgovara:

„Da, klasici se čitaju, ali ne u ,originalnoj’ postavi, tj. u realitetu (jezičnom) u kojem su nastali, nego u obnovljenim izdanjima i najčešće paralelno s filmskim i televizijskim ekranizacijama, kazališnim izvedbama, strip-edicijama i drugim medijima. Klasici se isto tako čitaju u ,valovima’ i u sklopu manje zahtjevnih žanrova, kao što su novinske vijesti, koje s vremena na vrijeme donesu neka otkrića (npr. Hemingwayeva pisma Marlen Dietrich) ili priču o nestalom rukopisu. Klasici se čitaju i u interpretaciji drugih autora, primjerice, Nabokovljeva Lolita u ,skraćenoj verziji’ Umberta Eca ili Tolstojev Rat i mir kao ,revolucionarna posveta’ Vladimira Majakovskog.“

Strah od 'teških tema'

Taj bijeg od „klasičnih“ klasika upravo je razlog zašto vam ovo ljeto preporučujemo povratak književnim velikanima. Njihova djela nisu lako štivo pa ih je lakše čitati odmoran, opušten i u ugodnom okruženju poput plaže ili osunčane terase. Tada klasik pruža rad na sebi, znanje o međuljudskim odnosima, svijetu u kojem živimo i još mnogo neprocjenjivih spoznaja. Irena podsjeća kako se i sami trebamo zapitati zašto se klasici sve rjeđe nalaze na našem noćnom ormariću.

„Od klasika bježimo zato što mislimo da će nas oni prisiliti na razmišljanja o ozbiljnim, metafizičkim pitanjima za koja pretpostavljamo da su ili neugodna (smrt, primjerice) ili, pak, neuhvatljiva (ljubav, odanost, poštovanje)“, kaže ova spisateljica i nastavlja: „Ovo je vrijeme instant-komunikacije, SMS-ova i e-mailova, vrijeme koje kontakte među ljudima svodi na minimum, na ,ključne riječi’. Klasici su opširni. Oni su proizvod zrenja kulture, odnosno jezika. Pojam klasik izvorno seže do klase i klasanja, dakle razreda, zrenja žitarica i ostalih poljoprivrednih kultura. To nam potvrđuju etimologijski rječnici i leksikoni simbola.

Klasik uzima najbolje iz tla i tim tvarima hrani cijelu civilizaciju. No kako smo izgubili pravi dodir s prirodom, s jezikom koji buja i širi se na sve strane, čini nam se da ćemo izgubiti previše vremena i živaca baveći se temama koje su zapravo vječne. Međutim, posložimo li naše poruke iz mailboxa, papiriće s popisom stvari koje treba kupiti u trgovini, novine i rečenice zapamćene iz televizijskih programa u jedan niz – vidjet ćemo da ta ,vječnost’ od koje zaziremo kod klasika podmuklo čuči u svakoj od tih komunikacijskih formi.“

Irenini „klasični“ prijedlozi

Ovo ljeto uživajte u recima koji, prema riječima naše sugovornice, pružaju dozu skandala, pouke, dozu slika s putovanja i mnogo dobrih rečenica koje valja zapamtiti. Evo njezinih „klasičnih“ prijedloga:

John Updike, Kentaur
Jedan od najvećih američkih književnika i kritičara književnosti, John Updike, Kentaura je objavio 1963. godine. Za prikaz kaosa suvremenog svijeta, komu se čovjek odupire svojim znanjem, moralom, postojanošću i žrtvovanjem, Updike se poslužio jednim od grčkih mitova koji govori o kentauru Kironu i njegovoj patnji nakon ranjavanja otrovnom strijelom.

Mihail Arcibašev, Sanjin
Roman prvi put objavljen 1907. godine u Rusiji prepun je obnaženih tijela i prikaza sladostrašća. Smatran je kultnom knjigom više naraštaja europskih intelektualaca, a u zemljama tzv. istočnog bloka, Arcibašev je bio zabranjen sve do 1990. godine.

Dragojla Jarnević, Dnevnik
Intimni dnevnik spisateljice, učiteljice i vatrene ilirke koja je živjela u Karlovcu u 19. stoljeću, osim autobiografskih zapisa, sadrži i zanimljiva opažanja o istaknutim suvremenicima i bilješke o političkim događajima.

Aleksandar Radiščev, Putovanje iz Peterburga u Moskvu
Putopis napisan 1790. godine zapravo je prosvjetiteljski tekst kojim se raskrinkava tadašnja ruska vlast, državno uređenje te se ukazuje na poniženja i nepravde koje su trpjeli obespravljeni seljaci. Radiščev je zbog njega osuđen na progonstvo u Sibir, a Putovanje iz Peterburga u Moskvu u ruskim se knjižarama pojavilo tek 1970. godine.