Bio je siv i maglovit dan, bez sunca, uobičajen za zimu u gradu. Vozila sam se autobusom u kojem svaki dan promatram lica putnika i čine mi se jednako sivima kao i dani, osjećam da me većina ne primjećuje, rijetko kada naiđem na nekoga tko je ovdje i sada, u autobusu, drugi su tko zna gdje: plaćaju kredite, traže posao, polažu ispite, pripremaju prezentacije.

Većina ih je toliko zamišljena da se mršte, neki čak i miču usnama. No toga dana ni ja nisam bila u autobusu. Putem sam se dopisivala mobitelom s kolegom, podjednako sklonim izvrtanju crnila na smijeh. Bila sam svjesna da se osmjehujem. U jednom trenutku nova poruka nasmijala me na sav glas. Podignula sam pogled s mobitela i susrela poglede suputnika. Odjednom su gotovo svi bili ovdje i sada, gledali su me prijekorno i čudili se. „Zašto se ljudi ne smiju?“ napisala sam kolegi i opisala epizodu. „Istraži“, odgovorio mi je.

Smijehom do zdravlja

Dr. William Fry sa Sveučilišta Stanford znanstvenu je karijeru posvetio istraživanju dobrobiti smijeha. Među ostalim je zaključio i kako samo 20 sekundi intenzivnog smijeha u tijelu i mozgu proizvodi učinak jednak trominutnom vježbanju aerobika: poboljšava cirkulaciju, povećava otkucaje srca, a osim što pokreće gotovo svih stotinu mišića na licu, pokreće i rad mišića prsišta, abdomena, ramena, vratnih te mišića glave. Mozak pak tijekom smijanja pojačano luči dopamin, endorfin („prirodni analgetik“) te serotonin, već poznati hormon sreće, zbog čega se nakon smijanja osjećamo opuštenije.

Prema Fryu, smijanje smanjuje opću napetost i oslobađa nas stresa i bijesa pa smanjuje mogućnost infarkta, a time što poboljšava cirkulaciju, i najčešće uzroke moždane kapi. U najnovijim istraživanjima Fry je došao i do otkrića da često smijanje umanjuje mogućnost obolijevanja od raka jer smanjuje loše raspoloženje, potištenost i druge psihosomatske uzročnike smanjenja imuniteta, ali – što je važnije – pomaže osobama koje već boluju od raka da se brže oporave.

Njegovo otkriće potvrdili su i znanstvenici s Norveškog sveučilišta znanosti i tehnologije u velikom istraživanju (54.000 Norvežana, tijekom 7 godina) gdje se ispitanike oboljele od određenih bolesti među ostalim pitalo kakav im je smisao za humor. U podskupini od 2015 osoba oboljelih od raka 70 posto onih koji su svoj smisao za humor ocijenili visokim pobijedilo je bolest ili produljilo životni vijek.PageBreak

osmijeh3
Mare Milin osmijeh3
Humor i učenje

Znanstvenici na mnogim europskim i američkim sveučilištima došli su do zanimljivih zaključaka o povezanosti smijeha i učenja. Studenti kojima su prije učenja puštali komedije bolje su riješili test od onih kojima nisu, a skupine koje su dobile tekst sa šaljivim komentarima bolje su pamtile gradivo od skupina koje su dobile samo puke činjenice.

Slično istraživanje proveli su dr. Lee Berk i suradnici sa Sveučilišta Loma Linda u Kaliforniji, na osobama koje se oporavljaju nakon infarkta.

Članovi skupine koja je dnevno najmanje pola sata gledala humoristične serije ili komedije nakon nekoliko mjeseci uzimali su manje lijekova i imali su niži krvni tlak od onih koji to nisu gledali, dok je tek 20 posto onih koji su se smijali doživjelo drugi infarkt, za razliku od 50 posto u drugoj skupini.

Smijanje bez razloga

Smijanje bez razloga u medicinske, terapeutske i/ili psihološke svrhe počelo se širiti sredinom prošlog stoljeća nakon uistinu revolucionarnog otkrića da mozak ne razlikuje tip smijanja, odnosno da je moždanim stanicama u centru za smijeh svejedno je li posrijedi smijeh iz očaja, crnohumoran, sarkastičan, autoironičan, posve zdrav ili pak hinjeni smijeh, proizveden na silu. Učinak će biti jednako ljekovit jer će se u mozgu lučiti isti hormoni, neovisno o uzroku smijeha.PageBreak

osmijeh1
Mare Milin osmijeh1
Smijanje za javni nastup

Glumci u ansamblima često prije nastupa sjedaju u krug i prvi se počinje smijati „ha-ha-ha-ha-ha“, drugi nastavlja „he-he-he-he-he“, pa „hi-hi-hi-hi-hi“, „ho-ho-ho-ho-ho“, „hu-hu-hu-hu-hu“, dok ne nastanu spontane salve smijeha.

Takve vježbe nerijetko rade i pjevači svaki dan kako bi razgibali čeljust. No tzv. smijanje sa svim samoglasnicima preporučuje se svim osobama koje imaju tremu ili im pri važnim nastupima zna zadrhtati glas.

Uoči prezentacija, javnih nastupa, pa i razgovora sa šefom ili izlaska na usmeni dio ispita, pođite nekamo gdje vas nitko ne čuje (ne morate se smijati na sav glas, iako se preporučuje) i svakom samoglasniku posvetite 10-30 sekundi. Za minutu, a najviše tri, bit ćete spremni bez ikakva straha izreći sve što se od vas traži.

Radost proljeća

A cilj je – smijati se i radovati proljeću. Toliko smo zimskih večeri maštali baš o tome da sjedimo na osunčanoj terasi dok se oko nas zelene prvi listovi i odakle nam sada uopće pravo pomišljati na turobnost?

Nakon svih opisanih dobrobiti smijeha putnicima iz autobusa s početka priče, kao i svima koji su zaboravili smijati se i koji su počeli život doživljavati kao neku ozbiljnu stvar o kojoj se (i zbog koje se) treba brinuti, savjetujemo da pogledaju Simpsone, Seinfelda ili kakvu drugu komediju, prisjete se nekog vica ili smiješne situacije u kojoj su se našli i barem se malo nasmiju.

Ustraju li u tome, smijeh će im početi dolaziti spontano i neće se čuditi ako na poslu, u dizalu, na tramvajskoj stanici, u redu pred blagajnom obližnjeg dućana ili bilo kojoj drugoj situaciji vide nekoga da se sam smije knjizi, novinama, mobitelu ili tek tako. Jer – uskoro bi se smijeh mogao dogoditi i njima.