Bez obzira na to koračamo li putem osobnog rasta, uvodimo li režim posebne prehrane ili fizičke aktivnosti, nerijetko upadamo u zamku pretjerane kontrole, samokritičnosti, a posljedica je osjećaj krivnje, čak i prezira koji usmjeravamo prema sebi zbog nekoga nedopuštenog elementa u tom novonastalom izboru novoga životnog smjera.
Na samom početku uvođenja promjene u život zaboravljamo jedinu relevantnu istinu – put do cilja je krivudav, kamenit i ispunjen padovima. Kako bismo se kretali naprijed, valja osvijestiti da svaka stepenica na kojoj zastanemo nudi priliku za učenje prihvaćanja sebe. Točno onog ja koje postoji u tom fragmentu vremena jer bez toga nema stvarnog pomaka. Iako zvuči kao jednostavan zadatak, upravo taj trenutak prihvaćanja sebe skriva najveću zamku jer se ne odnosi na izvanjske utjecaje, nego na događaje koji se odvijaju unutar nas. Fasadu je lako stvoriti, a zahvaljujući njoj nitko oko nas neće vidjeti što se događa u nutrini. No vi ćete znati – jeste li uistinu iskreni prema sebi.
Željela bih vam ponuditi nekoliko primjera s kojima sam se i sama povremeno suočavala kako biste lakše prepoznali te trenutke (ne)prihvaćanja sebe - kada, kako se pojavljuju i uzrokuju novo nanošenje fasade, kao i buđenje skrivene toksičnosti koja se često javlja na putu osobnog rasta ili držanja režima dosljednosti. Sama sam za fasadom posezala ako bih naišla na ono što nije bilo poslovno ili privatno dovoljno podobno te je zahtijevalo moju prilagodbu. Dok sam osjećala urlike duha, poput malenog djeteta koje viče, lupa, iziskuje frustracije…, zatomila bih ih mišljenjem da ne mora sve biti po mome, da je ponekad potrebno kiselo se nasmiješiti i učiniti ono što se od mene očekuje. Činila sam to godinama, potiskujući ono meni važno, dodajući novi sloj fasade. Tijekom vremena, koliko god ugađala, moja bi okolina negodovala jer je osjećala da to nisam prava ja. Gomilajući te zaštitne slojeve, lako je zaboraviti tko smo, povremeno. Predati im se.
A zapravo je vrijeme za triježnjenje. Za buđenje želje o ostvarenju autentičnog sebe, osobe koju tek treba vidjeti i prihvatiti. Kako bi se to dogodilo, nužno je biti iskren prema drugima. Napokon izreći sve potisnuto što u vama i dalje titra. Ne bezobrazno, ne hladno, nego iskreno jer radite na prihvaćanju sebe. Treba znati da revolucija nije evolucija, nego nošenje s posljedicama svojih riječi kroz prekide odnosa, zamjeranja, osjećaj krivnje. Sve mora izbiti na površinu.
Pametniji za jednu lekciju skidamo dalje fasadu, sloj po sloj, i počinjemo proces rada na sebi. Osobno ga osjećam posljednjih 20 godina, s prekidima. Odlučila sam unijeti promjene poput prestanka pušenja, fokusa na zdrav život. Dakako, to nije loše, ali loše je što se ljestvica kontrole podiže toliko visoko da sam shvatila kako nisam ni razmišljala o tome bih li prihvatila ovu verziju sebe. Jer otišla sam u drugu krajnost i nanijela neko novo lice – ono čistunke koja odbija sve što za nju nije dovoljno dobro ili u skladu s njezinim odlukama.
Ako ste odlučili ne piti alkohol, ali vam se povremeno javi želja pa ste posegnuli za čašom vina ili pjenušca, to ne znači da ste posrnuli. Vaša odluka da nećete zapaliti nije bezvrijedna, ali niste ni vi ako ste povremeno, kad vam je došla volja, posegnuli za cigaretom. Vježbate nekoliko puta tjedno i jednom niste otišli na trening, ali niste zbog toga osoba koja se ne drži svoje riječi.
S vama sve štima! Važno je prepoznati takve trenutke ne kao znak slabosti, nego kao dio nas, ljudskog iskustva u kojemu ne može sve stalno biti pod kontrolom. Potpuno je normalno dopustiti sebi povremene izlete izvan onoga što smo si postavili kao standard. To su znakovi života, želja, potreba…koje treba prihvatiti bez osuđivanja.
Rad na sebi ne znači stalnu kontrolu, nego prepuštanje. Prestanite sve analizirati do najsitnijih detalja i dopustite sebi uživanje u trenutku. Kada vas ulovi neka potreba, umjesto analiziranja, zapitajte se: Što to govori o meni? Koju emociju pokušavam zadovoljiti? Začudit ćete se koliko toga više i ne želite nakon što si iskreno odgovorite. Početak rada na sebi ne znači da je neka drugačija odluka pogrešna ili loša. Ne znači da sve što smo učinili dotad odlazi u zaborav, ne znači da nemate pravo ili mogućnost posrnuti pa se ponovno uzdići, otresti koljena i krenuti dalje uz prihvaćanje sebe baš u tom trenutku. Rad na sebi nije maraton u kojem se ne smije stati, nego ples u kojem ponekad napravimo i pogrešan korak, ali i dalje plešemo.
Zaključak koji sam izvela nakon više od 20 godina rada na sebi, ali i s drugima, vrlo je jednostavan – jede li vam se slatko, napravite palačinke; pije li vam se pjenušac, nazdravite sebi što ste živi, sada i ovdje; ako vam treba cigareta, zapalite je s guštom. Ovi trenuci ne umanjuju sav trud koji ste uložili u osobni rast. Naprotiv, oni su dio tog puta. Dopustite si biti čovjek sa svim svojim potrebama i željama. U konačnici, rad na sebi znači prihvaćanje sebe sa svim svojim manama i vrlinama, potrebama i željama, upravo onakvima kakvi jesmo. I ne zaboravite, na tom je putu najvažnije biti nježan prema sebi jer samo kroz ljubav i prihvaćanje možemo zaista rasti i napredovati.