Nastali smo povezivanjem. Rastemo putem povezivanja. Mijenjamo se povezujući se. Načini kako se povezujemo oblikuju naš život. No, krenimo ispočetka. Samo začeće je povezanost dvaju bića. Zatim je tu povezanost s majkom prije rođenja, a onda i sva ona željena i neželjena povezivanja u obiteljskom polju. Malo-pomalo, krugovi povezivanja su se širili.
U bliskosti, partnerstvu i ljubavi težimo se povezati na što više razina. Naravno, svima je želja što dulje održati harmoniju, no htjeli-ne htjeli, povezujemo se i na načine koji su disharmonični. Mimo svojih želja, težimo se povezivati kroz dimenzije koje su nam poznate.
Tako će netko težiti povezivati se putem udovoljavanja, dodvoravanja i podilaženja, a netko će težiti povezivati se putem kritiziranja i zahtijevanja poslušnosti. Neki će težiti povezivati se putem omalovažavanja i obezvređivanja, a neki će težiti povezivati se putem nametljivosti. Netko će težiti povezivati se putem osvajanja i hvalisanja.
Disharmoničnih načina povezivanja ima mnogo, a najutabaniji su oni koji su nastali u djetinjstvu, naročito onom ranom. Obitavati u poznatim dimenzijama povezivanja, čak i ako su disharmonične, poznato nam je, a samim time što je poznato, podsjeća nas na sigurnost. To su načini kako smo se nekada davno uspijevali povezati sa svojim bližnjima, to su strategije povezivanja koje su uspijevale. A kada smo bili mala djeca, moći se povezati značilo je moći preživjeti. Povezanost nam je ulijevala sigurnost uz osjećaj da nećemo biti ostavljeni, zaboravljeni, nezbrinuti. Zato neki načini povezivanja, čak i kada su vrlo disharmonični, ostaju tvrdokorni.
U bliskosti i partnerstvu važno je otkrivati disharmonične dimenzije povezivanja i, koliko god je to moguće, mijenjati ih. No također je važno otkrivati, njegovati i produbljivati harmonične dimenzije povezivanja. Na primjer, ako par uživa u romantici, ta se dimenzija može trajno njegovati ili ako partneri uživaju u, primjerice, putovanjima, uređivanju doma, zajedničkim sportskim aktivnostima, kuhanju.
Noseći se s disharmoničnim načinima povezivanja, partneri vrlo često odustanu od harmoničnih dimenzija odnosa koje im uspijevaju, u kojima se dobro slažu. Stalna usmjerenost na rješavanje problema neće dovesti do toga da problem bude brže riješen. Svi dublji problemi u partnerstvu i bliskosti zahtijevaju vrijeme, a harmonične dimenzije povezivanja pritom su neka vrsta hrane, goriva. Stoga je, bez te hrane i goriva, vrlo teško prolaziti kroz raščišćavanje problema.
Disharmonične dimenzije odnosa, obojene težinom, napetošću, nervozom, agresijom, boli i strepnjom oblikuju naš pogled na stvarnost i smanjuju naše kapacitete za obavljanje svakodnevnih obaveza. Zato upotrebljavam riječ „dimenzija“. Kada se počne događati nešto loše, emocije koje se pritom bude postaju leće za promatranje i doživljaj svega. To je kao da živimo neku drugu stvarnost. Kao da smo iz jedne dimenzije ušli u drugu.
Disharmonične dimenzije imaju magnetična svojstva. Uvlače u sebe. A kada je disharmonična dimenzija povezanosti utemeljena na ozbiljnim traumama iz djetinjstva, tim više uvlači u sebe. Zato je važno moći odustati od povezivanja s nekim tko u odnos unosi suviše disharmonije ili raditi na osnaživanju sebe za odustajanje.
Često se događa da jedna osoba u vezi, upravo ona što ima više kapaciteta i koja je razvila zdravije temelje za bliskost, trpi disharmoničnost koju stvaraju partnerove traume i time biva uvučena u puno ružniju stvarnost od one koju bi mogla živjeti. No, ponekad se i trpljenje disharmoničnosti čini boljim od samoće i neizvjesnosti – hoću li ikada upoznati nekog novog?
Ako ostajanje u odnosu s partnerom znači odustajanje od nekog esencijalnog dijela sebe, vrijeme je za uzbunu. Ako ostati s partnerom znači odustati od prava na svoju ranjivost (jer je on negira), ako ostati s partnerom znači odustati od svoje ambicije (jer mu ona smeta), ako ostati s partnerom znači odustati od svoje kreativnosti (jer je on omalovažava), ako ostati s partnerom znači odustati od druženja s prijateljicama (jer ih on ne voli), ako ostati s partnerom znači odustati od svoje ženstvenosti (jer je on ljubomoran), ako ostati s partnerom znači odustati od uživanja u životu (jer on to ne može, pa ne smijete ni vi), ako ostati s partnerom znači zaboraviti na svoje životne želje (jer se njemu ne sviđaju) – vrijeme je za promjenu jer je cijena ostanka u odnosu previsoka.
Da bismo se vratili sebi, ponekad je potrebno odvojiti se, a ponekad je potrebno povezati se. Birajući partnera, biramo dimenzije povezanosti koje nam oblikuju život, biramo sebe kakvi ćemo biti u budućnosti. Pritom je osjećaj povezanosti sa samim sobom najbolji pokazatelj jesmo li na pravom putu. Nastali smo povezivanjem. Rastemo putem povezivanja. Mijenjamo se povezujući se. Birajući s kim i kako ćemo se povezivati, odabiremo dimenzije svog postojanja.