Sposobnost da podnesemo prepreku, izađemo na kraj s neugodnostima koje u nama izaziva nezadovoljenje nekih naših potreba jedan je od uvjeta da se razvije zrela ljubav prema partneru. Naravno, u ljubavnom odnosu uvijek ima frustracija jer nitko ne može zadovoljiti sve naše potrebe, a očekivanja u ljubavnom odnosu veća su nego u drugim vrstama odnosa, što u velikoj mjeri utječe na našu sposobnost za zrelu ljubav. Kao i kod imunosnog sustava – čovjek može razviti „otpornost“ ili toleranciju na neke frustracije, a istovremeno biti neotporan i netolerantan na neke druge. Svatko ima svoju slabu točku, Ahilovu petu, nešto što teško tolerira i podnosi.

Bez objekta ljubavi – Neke osobe ne mogu podnijeti situacije kada objekt njihove ljubavi nije pokraj njih. To su „ljepljivi“ i prezahtjevni ljubavnici, bračni partneri ili roditelji. Takve osobe ne podnose samoću i razdvojenost od objekta ljubavi, ne mogu same regulirati svoja emotivna stanja. Netko uvijek mora biti tu, stalno zovu partnera, guše ga, šalju mu poruke. Često su sklone alkoholizmu, tabletomaniji, ovisnosti o lijekovima jer u osnovi ovog partnerskog odnosa je ovisnost. Ovisni su o prisutnosti partnera, a kada partner nije s njima, kontroliraju ga da bi sebi osigurali prividnu sigurnost.

Često partnera opterećuju krivnjom, a najčešća rečenica im je: Zašto moraš ići, a što ću ja kada ti nisi tu? Naravno, gdje postoji kontrola, tu nema mjesta povjerenju i takav je odnos osuđen na propast ili na veliko trpljenje jer su česte kritike, osuđivanja, svađe. Takve su osobe izrazito nestrpljive, ne podnose odgađanje, sve mora biti „odmah i sad“. Imaju zahtjeve prema drugima i prema životu. Često imaju osjećaj da im svijet nešto duguje, kako im pripada pravo da dobivaju bez uzvraćanja. Nisu sposobni osjećati zahvalnost za ono što dobivaju, nego smatraju da je to njihovo pravo i pobjesne ako partner ne zadovoljava njihove potrebe. Ovako ovisne osobe umiju biti veoma agresivne prema onima od kojih ovise (ako osjete da ima prostora za izražavanje agresije i razmaženosti).

Netolerancija davanja – Kada osoba daje, a ne može podnijeti ako odmah ne dobije adekvatnu nagradu zauzvrat, osjeća se iskorišteno, u strahu je da će joj netko oteti njene „dragocjene sadržaje“ (novac, emocije, ideje...), a ne može podnijeti ni da prima jer je to obvezuje na davanje. Bez sposobnosti davanja i primanja zreo ljubavni odnos nije moguć jer nema uzajamnosti. Osobe s problemom netolerancije davanja uglavnom ne odbijaju direktno da daju. Najčešće to pokazuju odgađanjem (Evo, sada ću... ), što je kompromis i u suštini znači i povinovanje volji drugoga, ali istovremeno i iskazivanje svoje volje. Takva pasivna agresija često izluđuje njihove partnere jer u vezi niti daju, niti ne daju ili daju na način da to izgleda kao medvjeđa usluga.

Netolerancija rivalstva – Izražena je ljubomora i posesivnost. Takve osobe osjećaju velik strah od degradacije vlastite „muškosti“ ili „ženskosti“. Ne podnose ostavljanje, ali ne zbog vezanosti uz partnera i straha od samoće, nego zbog svoje taštine (Nećeš otići drugoj jer me možeš usporediti s njom; Bit ćeš moja ili ničija.) Takve osobe trude se osigurati svoj teritorij, a vezu i način življenja učiniti takvima da mogu izbjeći mogućnost pojave „trećeg“, što vodi pretjeranom kontroliranju partnera, „podizanju zidova“ između partnera i izvanjskog svijeta (gdje postoje „treći“ partneri).

Muškarci s ovim problemom obično su protiv toga da njihova partnerica radi, a žene s ovim problemom najčešće imaju detaljan raspored kretanja svog partnera, mjere svaku minutu i vrebaju situacije koje bi mogle pružiti mogućnost nekoj potencijalnoj suparnici. Ističu moral i poštenje te osuđuju sve koji se seksualno slobodnije ponašaju. Trude se izgraditi stil života u kojem se, u svemu, izbjegavaju konkurencija i natjecanje. Njihova pretjerana potreba za izvjesnošću u partnerskom odnosu dovodi do pojave snažne ljubomore, kontroliranja partnera, ograničavanja mogućnosti da se pojavi „suparnik“.

Stapanje– Potreba osobe za stapanjem očituje se u njenom uvjerenju da će postojati kao osoba samo ako se stopi s partnerom (Mi smo jedno, i samo tako ja postojim i vrijedim). Kada osoba smatra da partner mora biti dio nje, da je to uvjet za njeno postojanje i vrijednost, svaki prekid veze postaje velika prijetnja i vodi pojavi osjećaja raspadanja (Raspao sam se kad me je ostavila), što rezultira zastrašujućim doživljajem emocionalne otupljenosti i praznine. Ponekad je, kao obrana od ovog doživljaja, prisutno promiskuitetno ponašanje ili učestala konzumacija alkohola i psihoaktivnih supstancija. Osoba se osjeća kao da ne postoji, da njena vrijednost u potpunosti ovisi o osjećaju sjedinjenosti s idealiziranim partnerom (Ne postojim bez njega; Ne mogu živjeti bez nje).

Divljenje– Ako osoba nije zadovoljena u djetinjstvu ili je previše zadovoljavana, to se poslije manifestira kao potreba za divljenjem bez uloženog truda, bez nekih realnih postignuća. Odrasla osoba šalje sljedeću poruku: Divite mi se zato što postojim, što sam sama po sebi, veličanstvena! Zrelija forma ove potrebe je: Divite se onome što činim, mom trudu, talentu, sposobnostima, budite fascinirani mnome! Kada divljenje izostane, to može dovesti do osjećaja neadekvatnosti i inferiornosti ili do narcističke povrede i bijesa. 

Nezadovoljene želje mogu se i potisnuti, što rezultira osjećajem stida, neugode prilikom svakog samoprikazivanja i potvrđivanja, preosjetljivošću na svaku kritiku. Svaki od partnera intuitivno osjeća da treba fascinirati partnera, pa dotjerivanje pred partnerom sa sobom nosi i očekivanje da partner time bude fasciniran. Nakon stanja zaljubljenosti, ako partneri uđu u bliskiji, intimniji i realniji odnos, međusobno će upoznavanje donijeti:

a) nemogućnost da jedan od partnera konstantno održava ulogu svoje posebnosti koju je ponudio u stanju zaljubljenosti;

b) nemogućnost drugog partnera da sagleda ovu ideju o veličini, koja se postupno izgubila. Upravo prema stupnju podnošenja ovih frustracija, veza će se razviti u zreliji odnos ljubavi ili će doći do razočaranja i napuštanja.