Usko postavljene granice

Katkad kada pripremam temu za pisanje, provučem je kroz razgovor sa svojim frendicama. Stavim je u prostor da čujem različita iskustva. Uz ovu su temu na površinu isplivale različite priče, jedna od prijateljica prisjetila se: "Četiri godine nisam izlazila iz tenisica jer mi je netko rekao da imam ružne prste na nogama. Majka nije bila u tome điru da me odvede pedikeru i da ih uredimo, niti je to tada bili uobičajeno, i ja sam hodala u tenisicama i po najvećoj vrućini."

Moja profesorica glazbenog u osnovnoj školi bila je divna, jedinstvena žena. Vodila je i zbor, i tako sam željela biti dio zbora. Voljela sam pjevati i plesati. Za zbor odabirani su samo savršeni, oni koji znaju pjevati po mišljenju učiteljice; ja to nisam znala i nisam odabrana. Bila sam jako žalosna. Koliko god sam voljela pjevati, prestala sam pjevati. Nisam ni pjevušila.

Svjesna sam da nisam obdarena sluhom da bih mogla biti pjevačica. Sada kada sam odrasla. Onoj malenoj meni to nije bilo jasno. Oduzeto mi je nešto što me veselilo i što sam voljela, i stavljena sam u kutiju "nisi dovoljno dobra". Godinama nakon toga nisam pjevala.

Posebno se sjećam jednog razgovora iz djetinjstva. Znate kako neki događaji ostanu zamrznuti u sjećanju. Pa se sjećate mirisa, boja, temperature, osjećaja. To je taj događaj za mene. Sva sam bila ponosna na sebe kada sam došla iz škole i rekla tati: "Znaš, postoji dugovna i potražna strana na kontu." Pogledao me i rekao mi: "Pa da, kako to ne znaš?" i nasmijao se. Zamrznula sam se. Sjećanje na taj događaj i osjećaj dugo sam nosila. Osjećaj razočaranja u sebe.

Iz te situacije kreirala sam što je ono što ja moram da bih bila savršena. Što je meni savršenstvo predstavljalo u tom trenutku. Moram uvijek biti spremna. Ne smijem griješiti. Moram znati. Mora biti savršeno. Ništa ispod toga nije dovoljno dobro. Sada kad pišem, osjećam golemu težinu koju sam si nametnula i koliko sam usko postavila granice oko sebe. Koliko sam bila gruba prema sebi, nefleksibilna, stroga. Dovoljno dobro tada nisam poznavala.

Što je to savršeno?

Osim moga terapeutskog rada, postoji i onaj proizvodni. Moja tvrtka proizvodi fine slatke zalogaje i doručke. Mi smo mali proizvodni inkubator. Svi zajedno radimo prekrasne stvari.

U jednom je djelu proizvodnje i gospodin koji radi prekrasne, prefine brioše s nutellom. Radi ih na bazi kiselog tijesta. Uzgaja svoje kulture i razgovara s njima kako bi one živjele i rasle. Proizvodi su mu ukusni, fini, odišu prekrasnom energijom. Doslovno užitak za sva osjetila. Daje mi jedan i kaže: "Nisu savršeni, može to bolje." Gledam ih onako mirisne, svaki je za sebe jedinstven, hrane me na svim razinama, i čujem njegovu kritiku upućenu sebi – "nisu savršeni".

Svi mi težimo nekom savršenstvu koje smo si sami nametnuli ili su nam ga nametnuli drugi, a mi smo ga prihvatili kao svoju istinu. To savršenstvo ima svoju cijenu. Onaj osjećaj vlastite manjkavosti, nedostatnosti, koji se uvijek iznova aktivira. Taj naš unutarnji kritičar, gonič. Kojega hrani naša težnja i želja za iluzornim savršenim.

Kako opustiti uzde i doista sebi reći: "Dovoljno dobro je novo savršeno!"
Brigom o sebi. Na ovom primjeru to znači da smo svjesni onog unutarnjeg kritičara u sebi, da ga poznajemo i da znamo što ga hrani. Na predavanju na Sensa danu o temi Buđenje ljubavi prema sebi, na pitanje "Kako pružate ljubav sebi?" jedan od odgovora bio je – dovoljno dobro. "Važno mi je da znam da sam nešto napravila dovoljno dobro. Da ne mora sve biti za 5 i više od 5. Da je dovoljno i 4, 3 i 2. Pokušala sam, potrudila sam se, dala sam u tom trenutku svoj maksimum i bila dovoljno dobra."

Što znači savršeno? Koja je referentna točka? S kim ili s čim se mjerimo? Je li to neka moja mjera ili mi ju je netko nametnuo? Mogu li uopće opisati savršeni brioš? Kakvi su to savršeni prsti na nogama? Čije je iskustvo to savršenstvo? Kako sam se osjećala u trenutku kada sam postavila granice savršenstva nečemu? Mogu li se te granice promijeniti? Što mi je potrebno za to? Što mi je potrebno da primijetim kada sam izrazito kritična prema sebi?

Jedinstvena vještina koju imamo u sebi

Postoji jedinstvena vještina koju svi mi možemo razviti i prakticirati. Imamo je u sebi, samo ju je potrebno probuditi, aktivirati, održavati i hraniti. Što je to? Promatranje svojih misli i nereagiranje na njih. Spoznaja da se ne moramo uhvatiti za svaku misao i dopustiti umu da odigra priču oslobađajuća je za nas. Daje nam prostranstvo, vrijeme, slobodu, izbor. Mindfulness praksa idealan je trening.

Posvećujemo svoje vrijeme sebi. Primjećujemo i upoznajemo svoje misli, dopuštamo im da budu prisutne, da ih promatramo poput balona kako prolaze a da ne pokušavamo uhvatiti svaki. I kada primijetimo da smo počeli hvatati i da se priča počela razvijati, nježno zahvalimo sebi. Budemo nježni prema sebi kada primijetimo da smo iznova ponovili isto iskustvo i krenemo korak naprijed na drukčiji način.

Kada primijetimo da smo se uhvatili za neku priču u umu,
zastanemo,
napravimo pauzu,
usmjerimo svoju pozornost na dah nekoliko trenutaka;
dišemo, svjesni smo udaha i izdaha.
Kod udaha brojimo do 6,
zadržimo dah i brojimo do 3;
izdah, brojimo do 6;
zadržimo dah i brojimo do 3.

I ponavljamo koliko nam je potrebno.
Primijetimo kako se osjećamo,
kakav nam je položaj tijela,
i dalje krenemo u dan...

Mindfulness je trening za um i poput svake vještine, on se uči. Uskoro kreće nova grupa. Ako ste se prepoznali ili vas je privuklo da naučite više o mindfulnessu, meditaciji ili kako da vaš život postane mindful, prijavite se naMindfulness basic trening.