Sklone smo vjerovati da sigurno ne bismo ostale s partnerom kada bi nas on udario. Pa i ako bi nas taj isti partner psihički maltretirao, nema šanse da bismo više bile s njim. A opet, tako je puno žena koje trpe fizičko i psihičko nasilje u partnerskim odnosima. Jer istina je da je teško znati što bismo i kako učinile dok se, nažalost, i same ne nađemo u takvoj situaciji. Partnerski odnosi nikada nisu crno-bijeli. To nisu odnosi u kojima nas partner ili samo maltretira i zlostavlja ili su to samo savršene holivudske ljubavne priče. Partnerski odnosi su mnogo kompleksniji od toga da bismo ih tek tako mogli prerezati, kao što to često mislimo dok još nemamo iskustvo takvog odnosa.
U ljubavnim pričama često idiličan početak i bude ono što poslije zbunjuje i zamućuje jasnu sliku samog odnosa. Partneri u početku mogu biti divni i krasni, skidati nam zvijezde s neba. No kada nakon početne zaljubljenosti počnu problemi, kada počne maltretiranje i zlostavljanje, ponekad nam je to teško vidjeti i priznati. Često negiramo nasilje jer bi njegovo priznavanje značilo da moramo odustati od svojih snova i holivudske bajke koju smo izgradile. Iako je to samo ideja koju želimo živjeti, grčevito se za nju držimo jer je stvarnost toliko drukčija, za nas neočekivana, neprihvatljiva i okrutna, da se jednostavno ne želimo suočiti s njom. Grčevito se držimo za ono što bismo željeli da taj odnos bude, a ne za ono što on ustvari jest.
Često čujemo kako žene u takvim odnosima ostaju zbog financija jer nemaju kamo otići, zbog djece, straha od partnera, jer ne vjeruju u institucije sustava koje bi im trebale pomoći itd. Čak se i u različitim istraživanjima vezanim uz to područje isti razlozi navode kao glavni za ostanak u zlostavljačkim odnosima. No pitam se jesu li ti vanjski faktori zaista ono što nas drži u takvom odnosu? Ili možda njima ponajprije sebi, a onda i drugima, pokušavamo objasniti i opravdati svoj ostanak u odnosu koji nije dobar za nas, za koji kao da nas drži neka nevidljiva nit koju ni same ne razumijemo, a osjećamo kao da nam ne dopušta da odemo.
Da bi uspjele preživjeti u takvom odnosu, žene se često uvjere u to da će se njihov partner promijeniti, ali i da će ga one uspjeti promijeniti, a njihova ljubav iscijeliti. Očajnički žele vjerovati da će se to dogoditi. Da bi mogle ostati u takvom odnosu, na neki način moraju prihvatiti i opravdati partnerovo neprihvatljivo ponašanje pa ga često vide kroz prizmu njegova traumatičnog djetinjstva i/ili teških životnih prilika. Ali i kao vlastitu krivicu jer vjeruju da snose dio odgovornosti za partnerovo ponašanje, kao da imaju moć utjecati na njega. Pritom ne vide da bi njihov partner već odavno promijenio svoje ponašanje kada bi to bila istina - s obzirom na to koliko se one trude da se to dogodi. A kako vrijeme odmiče, sve više grade iskrivljenu sliku realnosti koja im i pomaže da ostanu u takvom odnosu.
Zanimljivo je da kada ih se suoči sa 1001 činjenicom koja je suprotna njihovim opravdanjima i razlozima za ostanak u takvom odnosu, one nađu 1002 argumenta protiv te se i dalje često odlučuju za taj odnos. Jeste li se ikada zapitali zašto? Koja ih to nevidljiva nit tako često čvrsto drži u takvom odnosu? Je li to možda onaj neobjašnjivi strah da bez takvog odnosa ne mogu preživjeti, iako sve zapravo upućuje na suprotno? Da će bez takvog odnosa one prestati postojati? Tada nađu 1002 razloga zbog kojih je za njih najbolje ostati u tom odnosu. Stvore različite mehanizme vjerovanja i uvjerenja koji podržavaju i omogućuju ostanak u odnosu u kojem se osjećaju zlostavljano. Stvore različite mitove koji im omogućuju ostanak u takvom odnosu, recimo, mogu vjerovati da više nikada neće upoznati drugog partnera i imati odnos kakav žele, da više nikada neće uspjeti ostvariti drugi partnerski odnos, da će zauvijek ostati same, da nisu vrijedne ljubavi, da će svaki sljedeći partnerski odnos biti još gori od ovog u kojem jesu, a tu je, naravno, i osjećaj da su puno uložile u odnos pa ako sad odu, to više nikada neće uspjeti vratiti itd. Zaista je mnogo mitova koji nam pomažu održati nezadovoljavajuće partnerske odnose i upravo je to jedna od zadaća psihoterapije da nam pomogne dobiti jasniju sliku onoga što jest i onoga što bismo željeli da bude.
Partnerski odnosi su iznimno osjetljivi i bliski. Nekad davno, u djetinjstvu, prve takve slične odnose imali smo s roditeljima ili drugim važnim osobama koje su skrbile o nama. Nesvjesno možda nosimo i poneke ožiljke iz tih odnosa, od kojih je većina učinjena nenamjerno. Recimo, kada smo bili beba, nesvjesna sebe i svijeta koji je okružuje, mama nas je mazila, pazila i brinula se za sve naše potrebe. No jednom, dok smo čvrsto spavali, otišla je objesiti opranu odjeću. Na drugoj terasi vidjela je susjedu i zapričala se. Mi smo se probudili gladni i laganim je plačem počeli dozivati, ali ona nas nije čula. Nismo se sami mogli nahraniti, ovisili smo o njoj pa je plač postajao sve glasniji, a mi nismo znali hoće li ona doći. Borili smo se da preživimo. Uporno smo dozivali mamu, ali uzaludno. Kad je napokon stigla, već smo kompletno poljubičastili i vrištali iz petnih žila.
Iako se kao odrasli tog iskustva nećemo sjećati, ono je u nama negdje pohranjeno i može se aktivirati u partnerskom odnosu. Jer upravo je partnerski odnos taj koji toliko podsjeća na naše primarne odnose u životu kroz koje smo počeli graditi ideju o sebi, drugima i svijetu u kojemu živimo. Upravo je to taj odnos koji toliko podsjeća na odnose bez kojih u određenim trenucima, kada smo bili jako mali, ne bismo preživjeli. I tada smo bili spremni, bili toga svjesni ili ne, učiniti sve da ostanemo u tom odnosu, da se on ne prekine, da ne izgubimo te za nas važne ljude bez kojih u tom trenutku ne bismo mogli preživjeti. Možda je upravo to taj osjećaj straha koji se poslije nesvjesno javlja u partnerskom odnosu, kada se bojimo da ne ostanemo bez toga i spremni smo na sve.
U tom trenutku nismo svjesni da partnerski odnos u kojem se nalazimo nije ključan za naše preživljavanje, kao što je to bio odnos s roditeljima ili nekim drugim važnim osobama koje su se skrbile o nama. No pri samoj pomisli na prekid, odnosno gubitak tog odnosa, upali nam se nevidljivi unutarnji alarm koji pokrene cijelo tijelo i preplavi nas emocijama. Alarm koji vrišti da ne smijemo ostati bez tog njega. Iako smo sada odrasli i taj nam odnos uopće više nije potreban za preživljavanje, sposobni smo uvjeriti se da bez njega ne možemo te tada počnu racionalizacije, traženje, čak i izmišljanje opravdanja za partnerovo ponašanje. A istina je da smo uspjeli preživjeti prije tog odnosa, pa ćemo preživjeti i nakon njega.
Nasilje u partnerskom odnosu često prepoznamo instinktivno. Čak i kada se uvjeravamo da je sve uredu, onaj unutarnji osjećaj, naš osobni alarm, zna signalizirati da nije. Zlostavljani ste ako se tako osjećate i tada je važno potražiti stručnu pomoć kako biste si na adekvatan način znali pomoći. Većinu osoba koje se nalaze u takvim odnosima muči pitanje mogu li se takvi odnosi mijenjati. Ako mogu, što je potrebno za to? Za početak je važno znati - žrtva nasilja može se postati jedino i samo ako pristanemo na to, a nasilnik ako se odlučimo na to! To ne znači da nam se nasilje u partnerskom odnosu ne može dogoditi, ali mi smo ti koji odlučujemo hoće li se ono nastaviti događati te hoće li takav odnos postati naša realnost.
No ne znači da nam se ne može dogoditi nasilan ispad u trenutku kada ne znamo drukčije, ali na nama je hoćemo li potražiti stručnu pomoć i to promijeniti. Na nama je hoćemo li se tako nastaviti ponašati. Promijeniti vlastito ponašanje ne podrazumijeva konstantna uzaludna obećanja, zatim fazu smirivanja tenzija pa naknadno ponovno ponavljanje istoga nasilnog čina. Promijeniti vlastito ponašanje znači preuzeti odgovornost za njega i više ga nikada ne ponoviti, a uglavnom je u tom slučaju potrebna i stručna pomoć. Zapravo ne postoji nikakva čarolija niti nevidljiva sila koja nas može natjerati na bilo što. Zapamtite, mi smo ti koji imamo moć i koji odlučujemo, stoga je važno da toga postanemo svjesni!