Najveći izvor stresa za djecu je roditeljski konflikt; u braku ili tijekom i nakon razvoda. Kad se brak počne raspadati, roditelji si najčešće postavljaju pitanje: „Trebamo li ostati zajedno zbog djece?“ Postoje i brojna druga pitanja, no ovo je osnovno. „Kako će se naša djeca nositi s razvodom?“ „Hoćemo li ih traumatizirati za cijeli život?“ I stoga se neki odlučuju ostati u braku unatoč svim nesuglasicama i sukobima, dok se drugi ipak odluče razvesti.
U svom poslu dječjeg psihoterapeuta vidim puno djece razvedenih roditelja koja se dobro nose s razvodom, ali k meni dolaze iz drugih razloga, no vidim i puno onih koji dolaze baš zbog toga što im se roditelji razvode ili su se razveli i to je na njih ostavilo takav utjecaj da ne znaju kako dalje bez psihološke pomoći.
Ono što sasvim sigurno znam jest da su djeca iznimno osjetljiva, ali nevjerojatno otporna. Imaju fascinantnu sposobnost regeneracije (u povoljnom uvjetima). O roditeljima i okolini ovisi kako će djeca proživjeti roditeljski razvod i koliko će se brzo oporaviti.
Djeci trebaju roditelji. Oba roditelja. Dijete je rođeno u savezu svojih roditelja i to je okolina na koju je naviklo. Kad taj savez pukne i dijete se odjednom nađe u situaciji u kojoj više ne postoji „mamaitata“ nego mama i tata potrebno je vrijeme da to prihvati. To vrijeme može trajati dulje ili kraće, može biti teže ili lakše, a ovisi o roditeljima. Prema mom iskustvu, ono što djecu u cijeloj priči najviše traumatizira jest ono što prethodi razvodu i ono što slijedi, a ne toliko sam razvod.
Starija djeca koja dolaze k meni često izjavljuju da su ih najviše boljele roditeljske svađe i vikanje, a sad nakon razvoda barem imaju mir. Mlađa djeca pak su najviše traumatizirana odnosom roditelja nakon razvoda; ogovaranjem, podjelom vremena koje će dijete provesti s jednim roditeljem, osjećajem da trebaju odabrati stranu. Kako će dijete shvatiti i prihvatiti razvod ovisi o brojnim faktorima; o stavu i odnosu roditelja, o samoj ličnosti djeteta, ali i o uzrastu. Mlađa djeca (predškolci) neće razumjeti zašto mama i tata ne mogu biti zajedno, zašto se moraju seliti iz jedne kuće u drugu, a vrlo često si postavljaju pitanje: „Ako su prestali voljeti jedno drugo, hoće li prestati voljeti i mene?" Školska djeca (6 - 12 godina) često se najteže nose s razvodom. Vrlo egocentrično mogu pomisliti da su nekako oni krivi za roditeljski razvod, da su bili bolji ili poslušniji roditelji bi ostali zajedno. Adolescenti su često ljuti kad dođe do razvoda. Ljuti su zbog promjena koje im razvod donosi i ljuti su na jednog roditelja jer njihova ljutnja treba imati metu, netko treba biti kriv.
Koliko god se izraz „civilizirani razvod“ činio kao oksimoron, on se može dogoditi unatoč tome što su sve, baš sve strane u tom postupku povrijeđene, sve strane su gubitnici. U razvodu ne postoji pobjednik. No postoje odrasli i postoje djeca. Uloga odraslih jest da djecu maksimalno zaštite. Bez obzira na svoj povrijeđeni ego. Kad se govori o tome da su „djeca prva“ misli se upravo na ružne situacije, na teške situacije u kojima odrasli trebaju stati poput pancirki ispred djece i primiti udarce umjesto njih. Jer razvod je ionako ideja odraslih. Nijedno dijete na svijetu ne zna što je razvod do trenutka kad se njegovi roditelji ne razvedu.
Djeca imaju samo jednu priliku za djetinjstvo. Kako im omogućiti da ono bude što sigurnije? Kako ih zaštititi od traume razvoda? Kako spriječiti ili umanjiti psihički stres koji donosi razvod? Postoji nekoliko savjeta koji će pomoći:
1. Djeca nikad ne bi smjela čuti roditelje kako ogovaraju jedno drugoga ili biti svjedoci verbalnih ili fizičkih sukoba. Mnogi su razvodi vrlo usijani, partneri vjeruju da su iznevjereni, da je druga strana kriva. Ponekad u tome ima i istine, a ponekad je to samo stvar nečije percepcije – postoje dvije strane i obje imaju svoju istinu. Potrebna je snaga volje da bi se suzdržali od okrivljavanja ili ogovaranja partnera pred djecom ili djeci. Nijedno dijete ne želi čuti išta ružno o svom roditelju, ma od koga god to dolazilo. Kao psihoterapeut i vještak usuđujem se reći da je to čin koji djeca najteže podnose i koji ih najviše traumatizira u postupku razvoda. Nekoliko sam puta u terapiji imala adolescentne čiji su roditelji bili u postupku razvoda i od njih čula: „Pa što se već jednom ne razvedu! Ne mogu podnijeti stalno vikanje u kući.“ Mlađa se, pak, djeca povlače u sebe i mogu razviti razne oblike poremećaja poput emocionalnih, somatskih ili poremećaja u ponašanju jer su premali da bi se znali nositi sa situacijom u kojoj se njihovi roditelji nerazumno, agresivno ili nestabilno ponašaju.
2. Djeca ne smiju biti savjetnici ili saveznici jednog roditelja. Dijete treba vrijeme za svoj razvoj, za postizanje emocionalnih, akademskih i socijalnih ciljeva. Koristite li dijete u razvodu kao svoje rame za plakanje, ono će potrošiti i vrijeme i energiju na vas umjesto da se usredotoči na sebe. Bez obzira na to koliko se dijete čini zrelo, ono ne bi smjelo biti opterećeno roditeljskim stresom, boli i ljutnjom, tim više što ono mora imati prostora da stvori vlastitu sliku o cijeloj situaciji iz svoje perspektive, a ne roditeljske. Jedan mladić dolazio je kod mene nakon roditeljskog razvoda jer je odbijao kontakt s ocem. U razgovoru doznalo da „nema zapravo ništa protiv tate“, ali mu je teško svakodnevno gledati tužnu, usamljenu i uplakanu majku pa je odlučio (ili vjeruje da tako mora biti) stati na njezinu stranu i okrenuti se protiv oca kojeg smatra krivcem za majčinu tugu.
3. Djeca trebaju moći imati povjerenje u oba roditelja, oba im trebaju biti dostupna. Kaže se „vaš bivši nije i djetetov bivši“ ili tako barem ne bi smjelo biti. Tijekom i nakon razvoda, baš kao i prije nego što do toga dođe, dijete ima roditelje, roditeljski tim i razvod to ne bi smio promijeniti. Ono ima pravo na mamu i tatu, prije razvoda na njih zajedno, nakon razvoda na njih odvojeno. Dijete treba imati trajan i siguran osjećaj da i dalje ima nedirnut odnos s roditeljem unatoč tome što roditelji više nemaju (dobar) odnos.
4. Djeca trebaju svjedočiti civiliziranom odnosu između roditelja. Poput spužvi, djeca koja prolaze roditeljski razvod imaju priliku naučiti kako osobe koje se ne slažu ili ne vole i dalje mogu surađivati i biti civilizirane jedna prema drugoj. To je iznimno vrijedna lekcija za djecu na njihovu životnom putu. Nijedno dijete ne priželjkuje da mu se roditelji razvedu. No ona djeca čiji se roditelji ipak razvedu, žele vidjeti i osjetiti da se oni i dalje mogu slagati i poštovati. Dijete tada nije prisiljeno birati strane, cenzurirati se kad govori o roditelju i može shvatiti da postoje razni odnosi, da su oni često promjenjivi, ali da se jedno ne mijenja - poštovanje prema drugom biću. U situacijama kad bivši partneri nemaju dobru ili nikakvu komunikaciju postoji također golem prostor za razvoj manipulativnog ponašanja kod djece. Naročito u adolescenciji dijete počinje uviđati da mama i tata ne komuniciraju i da tu situaciju može dobro iskoristiti za sebe.
5. Djeca trebaju biti jasno informirana o razvodu. Prilikom razvoda roditeljima je najteže to priopćiti djeci. Posežu za krnjim istinama i malim lažima, prevarama i odugovlačenjima kako bi ih poštedjeli te kako bi šok i bol bili što manji. Pa umjesto da kažu istinu, zavlače dijete uvjeravajući ga da je tata na putu ili da je mama privremeno kod svoje sestre zbog obiteljske situacije. Na njima razumljiv način djeci treba jasno reći da se roditelji razvode. Hoće li boljeti? Hoće li im to biti šok? Naravno da hoće. Ne možemo djecu poštedjeti istine jednom kad smo se za nju sami odlučili. Važno je da se djeci istina iznese u obiteljskom okruženju, da oba roditelja budu prisutna i da oba roditelja „drže istu stranu“. Bit će potrebno više od jednog razgovora jer nakon početnog šoka dijete će htjeti znati što će se sad dogoditi s njim, s kim će živjeti, hoće li se seliti, koliko će se viđati s roditeljima. Za taj su razgovor potrebni i vrijeme i strpljenje. Vratimo se na početak članka, odnosno na izraz „djeca su prva“. Pa koliko god vremena trebalo. To ste im dužni dati.
6. Interes djeteta treba biti na prvom mjestu. Većina ljudi razvod smatra velikim porazom, traumom, nečim što im je uništilo život. Za to su skloni kriviti svog partnera. Treba vremena dok se emocije ne slegnu, dok povrijeđenost ne nestane. Ponekad ona nikad potpuno i ne nestane. Jako je teško, ali i nužno, gledati u dijete i shvatiti da ono ne dijeli te ne treba i ne smije dijeliti vaš osjećaj poraza i povrijeđenosti. Teško je prihvatiti da dijete treba i voli osobu koja vas je toliko razočarala i toliko vam naštetila. Ali tako je. Ta je osoba djetetov roditelj i bit će mu roditelj dok god diše i sva vaša povrijeđenost neće to promijeniti.
7. Djeci treba biti potpuno jasno da ih oba roditelja vole unatoč tome što ne vole jedno drugoga. Razvod, koliko god to bilo teško prihvatiti, kad se već morao dogoditi, može biti prekretnica nabolje za sve uključene, može biti odlična platforma za učenje o životu, o odnosima i ljubavi. Iz razvoda mogu izaći dvije sretnije osobe, potpuno odvojene kao partneri, ali jedinstveni u svojoj roditeljskoj ulozi. U takvim slučajevima, ono što je dijete naučilo jest da se ljubav ne mora nužno davati i primati u jednoj jedinoj formi i da postoje različiti odnosi koji, iako drukčiji od originalno zamišljenih, mogu pružiti i više nego originali. Možda će nakon razvoda dijete imati dva sretna i ispunjena roditelja s kojima će imati skladne i tople odnose, umjesto da ima par nesretnih ogorčenih roditelja koji su više involvirani u svoj međusobni sukob nego u stvaranje odnosa s djetetom. Ne želim time reći da sam pobornica razvoda, ali potpuno sam uvjerena u izjavu „sretan roditelj stvara sretno dijete“.