Često se susrećemo s problemima u partnerskom odnosu koji proizlaze iz ideje i želje da mijenjamo vlastitog partnera, kako bi se što bolje uklopio u našu sliku idealnog partnera kojega želimo i mislimo da moramo imati. I tako naš partner postaje projekt na kojem je potrebno raditi. Nakon faze zaljubljenosti u kojoj gledamo kroz ružičaste naočale, a onaj drugi nam skida zvijezde s neba, te imamo osjeća kako ne može bolje od toga, počinju nam malo po malo sve više smetati određene stvari: određene karakteristike, ponašanja i/ili osobine našeg partnera, jer se ne uklapaju u našu idealnu sliku partnera i partnerskog odnosa kojeg želimo imati. No još uvijek povremeno nosimo ružičaste naočale, pa nam se čini kako ćemo sve to što nam kod njega smeta lako s vremenom i promijeniti, a naš voljeni će postati naš idealni partner. No kako vrijeme odmiče, sve više smo frustrirani i nesretni, a konflikti u odnosu se samo gomilaju i talože, jer do promjena koje želimo ne dolazi, bez obzira koliki pritisak mi vršili na drugu osobu.
Istina je da se u partnerskom odnosu mijenjamo, te skupa rastemo i razvijamo, no samo ako to zaista i želimo, a nikako ne ako nas netko sili, prisiljava i uvjetuje na to. Mijenjamo se samo kada nešto prepoznajemo kao dobro za nas, a ne zato što to netko drugi zahtjeva od nas. Jer načelno nitko od nas niti ne želi da ga onaj drugi mijenja. Nitko od nas ne želi da mu onaj drugi govori kako bi trebao izgledati, kako se ponašati, koje vrijednosti imati, kako živjeti život, tj. da ga pokušava promijeniti kako bi se uklopio u njegovu sliku idealnog partnera. Jer time onom drugom poručujemo kako nam nije dovoljno dobar takav kakav je, a upravo je to ono što u drugoj osobi i izazove otpor prema bilo kakvim promjenama. Zapamtite, partner nije, niti može biti vaš projekt, netko koga oblikujete prema svojim idejama i željama. Partnera prihvaćamo onakvim kakav je, sa svim njegovim dobrim i lošim stranama ili uopće niti ne ulazimo u taj odnos, ako već na početku primijetimo da bismo željeli da naš partner s vremenom postane drukčiji. Pokušaji „popravljanja“ partnera načelno završe ili raspadom odnosa ili odnosom u kojem se partneri ne trpe, te se često sukobljavaju. U vezama načelno „popravljanje“ partnera ne funkcionira. Ili nam netko odgovara i prihvaćamo ga takav kakav je, te se skupa s njim razvijamo i rastemo, ili ne. Zaista je tako jednostavno.
Od kuda ta silna želja i potreba da mijenjamo partnera?
Promatrajući partnerske odnose dok smo još mali, svojim dječjim očima, dobivamo ideje, te oblikujemo stajališta i uvjerenja kakvi bi partnerski odnosi trebali biti, te kakav partner nam je za to potreban. Sliku „idealnog“ partnerskog odnosa stvaramo i oblikujemo u djetinjstvu kada još nemamo dovoljno iskustva, informacija, niti preveliku sposobnost kritičkog razmišljanja, uzimajući za mjerilo partnerske odnose svojih bližnjih, najčešće roditelja, misleći kako su odnosi koje oni imaju jedini ispravni ili kako upravo takve odnose ne želimo i ne smijemo imati, što znači da bi trebali imati u potpunosti suprotne. I tada je naša slika „idealnog“ partnerskog odnosa disfunkcionalna, no mi je se držimo i ne puštamo je, te u skladu s njom tražimo svojeg „idealnog“ partnera, što zna biti dosta teško, jer on kao da ne postoji. No to ne znači da se upravo ta slika i ideja u odrasloj dobi ne može mijenjati kako bi se što bolje uklopila u naše individualne potrebe i prilagodila nama samima. No za to je potrebno raditi na sebi.
Ponekad smo zaista pravi pravcati robovi društvenih ideala i normi. Dok u našem društvu još uvijek većinom nažalost vrijedi da oni koji nisu u vezi su čudni, da s njima nešto nije uredu, da im je potrebna pomoć, te da ih treba žaliti zbog „nesretne“ sudbine koja ih je zatekla, jer oni su „jadni“ sami. A nitko od nas ne želi biti taj kojega drugi žale i plaču nad njegovom „nesretnom“ i „okrutnom“ sudbinom, jer je on sam. Zamislite, on nije u vezi. A nerijetko i sami, na osnovu društvene slike kako je vrijedno živjeti, povjerujemo kako s nama zaista nešto i nije uredu. Pa onda naravno žalimo i sami sebe, te plačemo nad vlastitom „nesretnom“ sudbinom. Tako da često ljudi sami sebe i uvjere kako je taj netko „onaj pravi“ za njih, kako je to to, samo kako bi zadovoljili tu društvenu formu i bili u vezi. Kako ne bi bili ti „društveni čudaci“ koji su sami. I tako naš partner nužno i mora postati naš vlastiti projekt koji je potrebno „dotjerati“ kako bi se uklopio u našu idealnu sliku partnera.
Ponekad samo očajnički želimo imati nekoga, jer mislimo kako će on riješiti sve naše probleme koje imamo. Kako nam je samo on potreban da bismo bili sretni, pa smo uvjereni da je dovoljno da nađemo nekoga, oblikujemo ga prema svojim željama i htijenjima, te ćemo onda postati sretni i ispunjeni, a naši problemi će jednostavno nestati. No to nažalost tako ne funkcionira, jer ako nismo sretni i zadovoljni sami sa sobom, teško da ćemo to nakon što nekoga nađemo, zaista i postati. Nakon početne zaljubljenosti, krenut će očajnički pokušaji mijenjanja partnera u nadi kako će to riješiti sve naše probleme, no to se neće dogoditi. Upravo suprotno, to će stvoriti dodatne probleme u našem životu i u odnosu, za koje možemo pomisliti da je odgovoran i kriv naš partner, bivši „spasitelj“.
Jednako nažalost vrijedi i kada se radi o ozbiljnijim problemima, kao npr. alkoholizmu ili nekoj drugoj ovisnosti, problemima s različitim oblicima nasilja, poteškoćama s vjernošću i predanosti jednoj osobi, itd. Problemi koje određena osoba ima, u vezi ne nestaju. Oni se na početku veze samo dobro zamaskiraju, jer se svi mi želimo prikazati u što boljem svjetlu. To nam je u prirodi. A kada maske padnu, kada krenu prva nerazumijevanja, konflikti, neslaganja i pritisci, osoba odreagira sa samo još i više neželjenog ponašanja, jer joj to najčešće bude bijeg od problema, kao i odgovor na iste. I iako na početku veze stvari mogu izgledati prilično obećavajuće, hoće li se netko promijeniti ili ne, zasigurno ne ovisi o našoj ljubavi, već o tome želi li to ta osoba. Postoji li kod nje dovoljno jaka unutarnja motivacija za određenom promjenom, pa je spremna i raditi na njoj. I naravno da uvijek postoje iznimke, ali ja ne bih računala s njima, jer to je kao da računate s time da ćete dobiti na lotu.
Stoga bi najbolje bilo odabrati partnera koji će nam od samog početka odgovarati, bez da nam onaj naš unutarnji glas govori kako će on biti za nas onaj pravi kada postane, kada bude, kada promijeni…KADA! Ostavite taj KADA iza sebe i zapitajte se je li on takav kakav je dovoljno dobar za vas ili to tek mora postati. I to neka vam bude smjernica kod odabira partnera. Jer osobni rast počinje kada prestanemo očekivati da se drugi promjene i preuzmu odgovornost za naš život i naše osjećaje.