4 stila privrženosti: Kako nam podsvjesni obrasci iz djetinjstva određuju u koga ćemo se zaljubiti

Doživljaj svijeta i odnosa zapisan u podsvijesti

Iako ih se ne sjećamo, prve tri godine su najvažnije...

Ova suvremena teorija privrženosti, koja ističe da su prve tri godine najvažnije, osnova je rada i programa Tomislava Kuljiša, terapeuta integrativne tjelesno orijentirane psihoterapije i osnivača centra Prirodno roditeljstvo.

„Iako zvuči čudno da nas iskustvo s majkom iz prve godine života determinira za cijeli život, jer se tog perioda ne sjećamo, riječ je o podsvjesnim obrascima koji su duboko ispod razine sjećanja. Oni su ugrađeni u naš neurološki sustav, u našu tjelesnu i implicitnu memoriju“, kaže Kuljiš.

Ako su nekada i postojale sumnje u ovu teoriju, ona je danas znanstveno potvrđena jer su američki neuroznanstvenici, poput Allana Schorea i Daniela Siegela, utvrdili da su razlike u tipovima privrženosti vidljive na neurološkoj razini, u formi različitih reakcija mozga na socijalne i emocionalne podražaje, te da davno kreirani obrasci ponašanja uistinu utječu na naše funkcioniranje u odrasloj dobi.

Sigurna ili nesigurna privrženost

Njihova su istraživanja, pomoću suvremenih uređaja za snimanje mozga, posvjedočila ono do čega su došli pioniri te teorije, američko-kanadska psihologinja Mary Ainsworth i britanski psihoanalitičar John Bowlby.

Naime, Bowlby je još sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća ustvrdio da kvaliteta rane povezanosti majke i djeteta utječe na cjeloživotno djetetovo funkcioniranje, ovisno o tome je li dijete razvilo sigurnu ili nesigurnu privrženost.

Četiri stila vezivanja uz partnera

Psihologinja Mary Ainsworth, pak, uočila je da djeca od 11 do 18 mjeseci različito reagiraju na separaciju od majke i ponovni susret s njom pa je na temelju svojih opažanja ustanovila različite tipove nesigurne vezanosti.

Razradom Ainsworthinih tipova emocionalne privrženosti kod djece, njezina učenica i bliska suradnica Mary Main definirala je tipove vezivanja koji se nastavljaju u ljubavnim odnosima odraslih. To su odbijajući, potrebiti i plašljivi stil vezivanja kojima se ostvaruje nesigurna vezanost, te s druge strane sigurni stil vezivanja. Upravo su ove razlike u tipu privrženosti, smatraju neki stručnjaci, razlog zbog kojih neki postižu zadovoljavajuće odnose, a neki se začarano vrte u lošem ljubavnom krugu.

PageBreak

„Odbijajući i plašljivi stilovi vezivanja u odraslom periodu nastaju ako je odnos s majkom bio nesiguran, neizvjestan ili čak ugrožavajući“, navodi Tomislav Kuljiš pojašnjavajući da je do toga, primjerice, moglo doći ako prve sate nakon rođenja, zbog različitih okolnosti dijete nije provelo uz majku (pogotovo nakon stresnog porođaja), ako se majka psihički osjećala loše (jer novorođenče za potpuno upuštanje u odnos traži stabilnu osobu), ako je dijete spavalo odvojeno od roditelja ili ako su ga puštali da često i dugo plače.

„U takvim situacijama novorođenče je u strahu i traži da se s nekim poveže kako bi osjetilo sigurnost, a majke nema. Mozak bebe tada može stvoriti sliku da su odnosi neizvjesni i nesigurni, pa i poslije 20 - 30 godina funkcionirati po tom principu. Takve osobe u odrasloj dobi ostvaruju površne odnose, mada žarko žele vezu, boje se povrede pa se odnosu ne prepuštaju u potpunosti“, objašnjava Kuljiš.

Glad za ljubavlju jer nismo dobili dovoljno

S druge strane, potrebiti tip nastaje onda kada dijete nije ušlo u stvarnu i potpunu simbiozu s majkom. „U ovom slučaju, majka bebi nije dala dovoljno ljubavi i privrženosti i stoga dijete cijeli život želi namiriti svoju glad za ljubavlju i blis­košću.

Za takvu djecu možemo reći da su razmažena, ali ona nisu dobila previše, nego nedovoljno maženja, i ‘zaglavila’ su tražeći još“, pojašnjava naš sugovornik, naglašavajući da rođenjem nisu sva djeca jednaka, pa je onoj djeci koja traže više pažnje to potrebno i pružiti.

„Što dijete više namiri svoje potrebe u djetinjstvu, to će se poslije lakše odvojiti od majke i postati psihofizički održiv pojedinac. U suprotnom, može postati osoba koja nije emocionalno stabilna. To su, primjerice, osobe koje neprestano traže i trebaju drugu osobu da bi se osjećale cjelovito i ispunjeno, a to je danas prevladavajuća pojava.“

Pretežno vedro

Prema podacima stručnjaka, oko 50 posto populacije ostvaruje sigurni tip vezanosti, odnosno normalne odnose, no Tomislav Kuljiš, prema svom iskustvu, s time se ne slaže u potpunosti. „Ovaj tip vezanosti radije nazivam ‘pretežno’ sigurni tip jer to je kao kad meteorolozi kažu da će biti pretežno sunčano - pitanje je koliko će se na našem nebu pojaviti oblačaka i kako ćemo se s njima nositi.

Neki veći oblaci i kod sigurno vezanih u određenim fazama života mogu napraviti veliki problem unoseći elemente nesigurnog vezivanja“, slikovito pojašnjava terapeut ističući da takve osobe, u pravilu, imaju dobar odnos s roditeljima.

Privlače se najveće suprotnosti

U svijetu ljubavnih odnosa ne bi bilo nikakvih poteškoća s različitim tipovima privrženosti da se najčešće ne privlače potpune suprotnosti, poput potrebitog i odbijajućeg tipa, nje koja žudi za bliskošću i pažnjom i njega koji se ježi od prevelike intime.

Pokazalo se da nas, gotovo u pravilu, ne privlače one osobe koje će moći ispuniti naše želje, nego suprotno – zaljubljujemo se u one koje ih ne mogu ili ne znaju ispuniti i s kojima ćemo zbog toga doživjeti najveće frustracije i konflikte.

PageBreak

„Kad bismo znali što nam nosi osoba u koju se zaljubljujemo, vrišteći bismo pobjegli od nje“, citira Kuljiš Harwilla Hendrixa, osnivača imago terapije za parove, pojašnjavajući: „Budući da isti tip privrženosti iz djetinjstva preslikavamo u ljubavni odnos, zaljubljujemo se u osobu čije nam je ponašanje iz djetinjstva poznato pa nam je zato i blisko.

Nesvjesno nas privlači obrazac ponašanja koji otprije poznajemo, tj. koji najviše nalikuje na elemente majčinog ili očevog povređivanja iz ranog djetinjstva, a one ljude koji bi mogli ispuniti naše potrebe ne ‘prepoznajemo’ i ne privlače nas u ljubavnom smislu.“ Na taj smo način privučeni novoj prilici koja nas podsjeća na stara iskustva, za koju nam se čini da nam daje novu mogućnost da dobijemo, u sličnim okolnostima, ono što nismo dobili kao djeca.

Ne znamo za bolje pa ostajemo...

Zbog istog se razloga, i nakon faze zaljubljenosti, kada se s očiju podigne ružičasti veo opčinjenosti, često zadržavamo u odnosu. „Usprkos konfliktima i nezadovoljstvu, često ne prekidamo vezu jer nam je takvo, ‘loše’ stanje poznato i ne znamo za bolje. Privlači nas prepoznatljiv obrazac ponašanja jer to je ‘način’ na koji smo naučili živjeti i uz koji se osjećamo sigurno“, objasnio je Kuljiš.

Priroda kao da se igra spajajući ljude koji nisu kompatibilni, ali ne radi to iz hira, nego zato da nam pomogne da osvještavanjem starih obrazaca u odrasloj dobi iscijelimo traume iz djetinjstva. Svaki partner u odnos unosi vlastita iskustva iz obitelji, kao i neke nezadovoljene potrebe. Kad nađe osobu koja mu odgovara, s njom želi namiriti sve ono što mu je u djetinjstvu nedostajalo i pritom nesvjesno budi dječje traume.

Kao što je to objasnio psiholog Harville Hendrix: „Konflikti u odnosu nastaju zato što u brak unosimo svoje djetinjstvo.“ No, osvijestimo li da nas ne boli ono što partner čini, nego da njegovo ponašanje podsjeća i otvara stare rane – partnerski odnos može biti prilika za iscjeljenje.

Prilika za iscjeljenje

„U odnosu s partnerom pokušavamo se dovršiti kao ljudska bića, završiti priču s mamom i tatom“, ističe terapeut Kuljiš dodajući da zbog toga od partnera tražimo sve ono što nam je nedostajalo kao djeci. „Očekujemo da se ‘loša’ mama transformira u ‘dobru’ mamu i dok ponavljamo isti model povređivanja, na sve načine pokušavamo promijeniti partnera da bismo dobili ono što trebamo.“

Iako takvi donkihotski pokušaji transformiranja partnera gotovo nikada ne uspijevaju, rješenje nije uvijek prekid odnosa. Potrebno je sagledati kako sami podsvjesno funkcioniramo u odnosu i što nas vuče prema istim tipovima ljudi i koji nedovršeni „posao“ s njima, a prvenstveno sami sa sobom, moramo odraditi jer ćemo, u suprotnom, ponavljati seriju jednakih, nezadovoljavajućih odnosa.

Osvještavanjem kojem tipu privrženosti pripadamo i kakve traume pokušavamo vidati u odnosu s partnerom možemo riješiti jednu razinu problema, ali katkada je nužan terapijski rad na kojem ćemo „proraditi“ zatomljene i nesvjesne emocije. „Potrebno je na površinu izvući emocije i bol od kojih bježimo, proraditi ih i proživjeti, te retroaktivno zaliječiti traume i povrede iz djetinjstva kako bismo živjeli ispunjenije i poboljšali funkcioniranje u partnerskom odnosu“, ističe Kuljiš.

Red u unutranjem sistemu

U svrhu sagledavanja i rješavanja posljedica vlastitih povreda iz djetinjstva koje ometaju partnerski odnos, Tomislav Kuljiš u zagrebačkom centru Prirodno roditeljstvo vodi programe Roditeljstvo i rani razvoj te Osobni razvoj.

„Programi su nastali integracijom tjelesno orijentirane psihoterapije, gestalta, psihodrame, sistemskih konstelacija, regresoterapije i drugih metoda koje omogućuju ulazak u potisnuto sjećanje i oslobađanje blokiranih, potisnutih osjećaja koji remete normalno emocionalno funkcioniranje. Oni ‘prave red’ u unutarnjem svijetu osobe koji potom utječe na emocionalno i kognitivno funkcioniranje.“

Nije važno samo zbog nas i braka, nego i zbog djece

Ovakav minuciozni rad na sebi ne poduzima se „samo“ iz osobnih razloga ili za spašavanje braka. Naime, prema stručnjacima, tip privrženosti generacijski se ponavlja. Postoji vjerojatnost od čak 86 posto da će vaše dijete preuzeti vaš stil emocionalnog vezivanja koji ste razvili iz odnosa sa svojim roditeljima. „Kada uspijemo sagledati što smo doživljavali kao djeca, unatoč tome što često imamo romansiranu sliku svog djetinjstva, postajemo bolji roditelj i otpuštamo usvojene negativne obrasce“, zaključuje Kuljiš.

Ako je vjerovati ovoj suvremenoj psihologiji koja kaže da interakcija s majkom u prvim mjesecima određuje djetetov život, vlastitom unutarnjom promjenom mogli bismo odgojiti djecu čija će kvaliteta života, funkcioniranje u odnosima te osobna sreća i ispunjenost biti znatno veće od naših. A, koji roditelj ne želi najbolje za svoje dijete.