Ruediger Dahlke: Kako se tumače poruke dječjih tegoba i bolesti

Kako, prema vašoj filozofiji, tumačite bolesti koje se javljaju već kod male djece? Mogu li i oni tako rano u životu razviti „sjenu“, tj. dijelove sebe koje odbacuju i potiskuju te na taj način stvaraju psihosomatske probleme? Što je s nasljednim genetskim bolestima?

Prema zakonu rezonancije koji smo spominjali u prethodnim kolumnama, konflikti roditelja se, primjerice, kod djece mogu odraziti u obliku upala. Što su djeca mlađa, to je ovaj fenomen izraženiji. To samo po sebi ne bi bio veliki problem da si roditelji ne stvaraju osjećaj krivnje. Ako dijete ima problem, često tražimo uzroke i svaljujemo krivnju, što je pogrešno jer ne vodi k rješenju i nestanku simptoma.

Kako konkretno roditelji nesvjesno kreiraju bolest kod djeteta. Možete li dati primjer?

Opet je važno ove riječi ne shvatiti kao povod za stvaranje osjećaja krivnje. One su putokaz kako probleme možemo razriješiti, a možemo samo ako im znamo uzrok. Primjerice, u nekoj je obitelji treće dijete na putu. Prvo dvoje su djevojčice. Otac „očekuje“ da mu supruga rodi sina. Cijela trudnoća je popraćena nesvjesnim strahom da bi se mogla roditi djevojčica. I ona se rodi, i to s izraženim dermatitisom. Djetetu nije lako biti u vlastitoj koži, a koža je mapa dječje duše i njeno ogledalo na kojem se vidi što je unutra.

Što roditelji mogu konstruktivno učiniti u ovakvim situacijama?

Roditelji koji život prihvaćaju sa svim izazovima i zadacima te ih aktivno svladavaju svojoj djeci mogu dati puno više prostora za razvoj nego oni koji ostanu zatočeni u svojim problemima. Stoga je osobni razvoj roditelja za djecu puno korisniji nego da se djecu vodi „na popravak“ liječnicima i drugim profesionalnim pomagačima. Djeca roditelja koji su iskreni i otvoreni prema samima sebi te samostalno rješavaju svoje probleme zrcale njihovo samopouzdanje na svoj individualan i hrabar način. Samo vježbanjem bezuvjetne ljubavi možemo djeci dati neograničen prostor za razvoj, jer ih onda nemamo potrebu učiniti sličnima sebi.

Možete li navesti nekoliko primjera tipično dječjih bolesti i tegoba, kao i upute za roditelje što u tim situacijama učiniti?

PageBreak

Evo nekoliko primjera tegoba koje pogađaju djecu, ali i odrasle.
· Skolioza je, primjerice, takav slučaj i njezina je poruka da smo „ispali iz ravnoteže“. Kada je kralježnica iskrivljena, osovina našeg unutarnjeg svijeta koja ima zadatak držati nas uspravnima, a to znači i samouvjerenima, popušta. U nekom važnom području svoga života dijete nije centrirano, tj. odskače od sredine. To može biti nalijevo – u pravcu ženskog, ili nadesno – u pravcu muškog pola.

U terapiji sam jednom imao djevojčicu s vrlo izraženom skoliozom. Ispostavilo se da je za stolom uvijek sjedila između roditelja. Prema ocu je imala jako negativne osjećaje koje nije smjela pokazati. Tako je godinama rasla dalje od njega i prema majci. Bilo bi korisnije da je našla pravi način i da joj je bilo dopušteno izraziti nelagodu prema ocu.

U prenesenom smislu, iskrivljena kralježnica govori o gubitku balansa. Zadatak duše bio bi naučiti prilagoditi se onome što je nužno u životu. Ako djeca na vrijeme nauče i dopušteno im je donositi odluke, ne moramo se brinuti za njihovu životnu osovinu. A ako ih život uvede u disbalans, ona će to znati primijetiti i korigirati.

Roditelji si mogu postaviti sljedeća pitanja:U kojim situacijama smo neiskreni i nepošteni prema sebi, a time i prema svojoj djeci? Gdje nam nedostaje fleksibilnosti? U kojim situacijama našem djetetu fleksibilnost nedostaje (a dijete je naše ogledalo)? Kako se možemo bolje zauzeti za sebe? Jesmo li skromni u odnosu na druge? Gdje se skriva tiha patnja? Kako djetetu možemo pomoći da pronađe centar u sebi?

· Djeca se često bore i sa zatvorom, a on poručuje da sve držimo za sebe i ne otvaramo se nikome. Debelo crijevo povezujemo s nesvjesnim i s podzemljem. Kada se dogodi zatvor, moramo uvidjeti zašto djeca nešto čvrsto drže, ne žele nikome dati, žele zadržati za sebe. Često je posrijedi perfekcionizam ili dijete nešto ne može preraditi i „probaviti“.

Svaka frustracija, poput osjećaja odbačenosti – primjerice u situaciji kada se rodi brat ili sestra pa dijete više nije u centru pažnje – može dovesti do toga da dijete manje poklanja i radije zadržava za sebe ono što već ima.

Pitanja za roditelje:Čega se naše dijete čvrsto drži? Što ne može probaviti? Zašto naše dijete ne može ništa svoje dati? Čega bi se moglo držati umjesto toga? Gdje se premalo izražava? Čega mu više treba, što se boji da će izgubiti? Koliko je sigurna obiteljska situacija?

· Treći primjer je mokrenje u krevetu. Ono je duplo češće kod dječaka nego kod djevojčica. Ono ima poruku: „Plače mi se“. Mokrenje je zamjena za neisplakane suze, a znamo da je djevojčicama plakanje dopušteno više nego dječacima. Za noćno je mokrenje u krevetu potreban san koji otkriva unutarnje slike duše i na taj način otvara ventil da bez kontrole i bez straha isteče ono što opterećuje. Često se to događa najstarijoj djeci u obitelji koja se zbog rođenja mlađih osjećaju odbačeno te trebaju i žele majčinu pažnju, a istovremeno je nesvjesno kažnjavaju. Majka se, naime, mora njima baviti i na način da mijenja i pere posteljinu.

Često se simptom pojavi u obitelji koja naizgled živi u harmoniji, ali dijete osjeća napetost. Ponekad se ovaj problem bazira na sasvim jednostavnim strahovima. Jedan dječak s kojim sam radio bojao se strogih pravila svoga tate koja su propisivala što se sve ne smije. Dječak je stalno bio u strahu da će biti otkriven pa bi, primjerice, sakrio ispod madraca mobitel koji nije smio koristiti, skrivao je da je gledao televiziju i drugo. Taj preko dana nakupljeni pritisak otpuštao je noću pražnjenjem mjehura.

Pitanja za roditelje:Kako možemo svojem djetetu dati više prostora da može izraziti svoje osjećaje? Zašto je pod pritiskom? Je li to pritisak izvana ili ga ono samo sebi stvara? Što ga brine, što nismo primijetili, kako mu tu možemo pomoći? Gdje mu je potrebno više pažnje i topline? Očekujemo li previše od njega pa zbog toga pati? Pati li zbog naših ili svojih ambicija?