Pojavom anksioznosti i depresije u djeteta koji se reflektiraju na njihove odnose, roditelji često krivca traže u vlastitim postupcima i odgojnim metodama. Počinjete si postavljati pitanja o kojima ranije niste razmišljali. Vrtite film unatrag i pitate se što biste mogli učiniti drugačije. U čemu ste podbacili? Tada počinjete sumnjati u sebe, a to vas samo koči pri pronalasku rješenja. Istraživanje objavljeno u Journal of Child and Family Studies pokazuje kako djeca roditelja koji prakticiraju usredotočenu svjesnost (mindfulness) i samosuosjećanje manje pate od anksioznosti.
Roditeljstvo ovog tipa uključuje principe koji se odnose na prisutnost. Djetetu treba pristupiti pažljivim, aktivnim slušanjem te bez predrasuda. Roditelj je taj koji zna korigirati svoje emocije i postupke te svoje znanje može prenijeti djetetu. Stoga je važno imati razumijevanje za djetetovo stanje, bez obzira kakvim ga možda sami smatrali. Vaše se perspektive možda sukobljavaju, no to se događa i u odnosima s prijateljima pa se tenzije ipak uglavnom ne dižu već kontroliraju. Tolerancija u odnosima odraslih treba se preslikati i na odnos s djetetom. Kako djeca kopiraju tako uvidom u vaše prakse produbljivanja svojih vrijednosti i sami mogu činiti isto. To može biti u formi meditacije, učenja yoge, tehnika disanja, uzimanja kratkih pauza…A, takvi vas rituali postupno spajaju. Važno je jedino zadržati otvoren um i pronaći način za izbacivanje vlastitih frustracija i projekcija na dijete. Osjetite li kako one izviru iz vas pokušajte se odmaknuti od situacije. Napustite prostoriju, provedite vrijeme u samoći, izađite na zrak. A zatim, promotrite situaciju koja se upravo događa i odlučite zauzeti ulogu roditelja koji je prisutan, koji je tu kao potpora i rješenje.
Kada ste spremni otvoreno saslušati dijete uz potpunu pozornost budite angažirani u razgovoru. Ostvarite kontakt pogledom, emotivnim ekspresijama i gestama. Djeca brzo i lako prepoznaju ako ih se ne sluša. Baš kao što i vi znate kada ona čine isto. Dopustite im izraziti emocije. Ne znaju li to još sami, pomozite im svojim primjerom. Pitajte ih mogu li ih usporediti s drugom situacijom u kojoj su se osjećali slično. Oklijevaju li otkriti neke detalje, objasnite im kako to mogu učiniti ako i kada budu spremni. Potreban im je osjećaj slobode u komunikaciji, ali i sigurnosti.
Ne srljajte; pustite razgovor da teče prirodnim tijekom, ritmom koji je djetetu potreban. Isto vrijedi i za generalno nametanje ritmova koje djetetu možda ne odgovaraju. Reagira li sporije na nešto ili ne razumije koncept o vremenu ne radite od toga problem. Time ćete samo podgrijati negativna kuhanja u djetetovom biću. Djeca, baš kao i vi imaju mane. Neke od njih treba prihvati i pomoći im pri njihovom rješavanju, vlastitim primjerom. Očekivanja pak smanjite. Pokušajte i u tome naći balans. Možemo u svemu dati svoj maksimum, no svatko od nas ima drugačije kapacitete. Pokažite djetetu kako ne treba biti savršeno.
Priznajte si prvenstveno jednu stvar: niti jedna od ovih uloga nije jednostavna. Ponekad se čini kako je roditeljstvo nezahvalan dar. Pružate djetetu sve prema mogućnostima koje imate pa ipak, ulazite u sukobe ili se ne prepoznajete, razumijete. Ali biti dijete, pogotovo u tinejdžerskoj dobi dolazi u paketu s osjećajima i pritiscima koje je gotovo nemoguće shvatiti.
Ako niste u mogućnosti pronaći zajednički jezik s djetetom, ne zaboravite kako uvijek postoji opcija savjetovanja sa stručnjacima. Pokušajte za početak sami napraviti takav korak, shvatiti boljitke takvih procesa, a zatim zainteresirati dijete za traženje odgovora u zajedništvu. Djeca su određena refleksija, verzija vas pa ih stoga vrijedi tretirati kako biste u danoj situaciji pristupili i sebi.