Potiskivanje autentičnosti, ili pak ohrabrenje za njeno izražavanje, počinje vrlo rano. Povezano je s prvim modelom ljubavi i bliskosti iz kojeg dijete počinje formirati svijest o sebi i drugima – iz odnosa s roditeljima. Malom djetetu autentičnost ne znači ništa, njemu su potrebne roditeljska ljubav i validacija. Ako su ta ljubav i validacija konfrontirane s istinskom ličnošću djeteta, ono će od sebe odustati, tj. naučit će lagano gurnuti svoju autentičnost u pozadinu.
Time će sebi osigurati roditeljsku ljubav i priznanje, koje za njega znače sve. To često vidimo kod fenomena „dobrog djeteta”, „zlatnog djeteta”, poslušnog djeteta. Često je ta vrsta poslušnosti zapravo djetetov način da dobije roditeljsku ljubav i prihvaćanje, ponašajući se na određeni način koji će roditelja „učiniti sretnim, zadovoljnim, ponosnim…”.
Problem je u tome što je odnos s roditeljem ujedno i prvi i najsnažniji dojam u našoj svijesti kako ljubav treba izgledati. U tom trenutku dijete stječe naviku potiskivanja ili njegovanja svoje autentičnosti, koju će sa sobom ponijeti u odrasli život. Tako mi i kasnije u životu potiskujemo svoju autentičnu ličnost da bismo „učinili sretnim” one o kojima ovisimo, jer od njih ovisi naš dojam o sebi (koji na ovaj način postaje pogrešan).
Dakle, dok se prilagođavamo i zadovoljavamo svoje potrebe za sigurnošću i prihvaćanjem, formiramo osobine i ponašanja koji nisu suštinski naši (formiramo fiktivno „ja”). To je cijena koju plaćamo da bi nas voljeli i ta cijena je ogromna. Nema većeg stresa za čovjeka i njegovo tijelo od onog koji se izaziva negiranjem njegove autentične ličnosti.
Postoji istraživanje koje je radio dr. Michael Rosen, a pokazuje da stres i življenje kroz fiktivnu ličnost može čovjeku skratiti život za 32 godine. Dakle, proces potiskivanja autentične ličnosti (ni)je svjesna odluka, već je više sklop životnih okolnosti koje su nas „prisilile” na to?
Nitko ne bi potiskivao svoju autentičnu ličnost da ne mora. Moramo razumjeti tu malu djecu (u nama) kojima je život ovisio o tome koliko ih roditelj voli i prihvaća. Bili smo spremni za šaku ljubavi učiniti bilo što, a kamoli nešto tako neosjetno kao što je potiskivanje vlastitih osjećaja i potreba. Djetetu je to najlakše – odustati od sebe da bi usrećio roditelja. Dugoročno, to postaje model ponašanja. Odustajanje od sebe je odlazak od svoje autentičnosti.
Ta djeca kasnije, kao odrasli ljudi, dolaze na terapiju puni netočnih pretpostavki o sebi koje se uvijek vrte oko toga da sam "za nešto uvijek kriva", da "svašta nešto moram" i da moram biti dobra (prilagođena, uklopljena) da bih bila voljena i prihvaćena (što podrazumijeva odsustvo osobnih granica). Taj niz je zaista beskonačan, ovo su samo neke koje gotovo svakodnevno srećem.
![props.documentData.Authors[0].AdditionalInfo](https://static2sensa.story.hr/api/v3/images/48271?ts=2024-02-02T11:32:05)
.png)
.png)
