ISTINITA PRIČA IZ TERAPEUTSKE PRAKSE: Što se događa kad se ne suočimo sa starim bolnim iskustvima?

Hladan je proljetni dan i tek pokoja zraka zubatog sunca obasjava dio prostorije. Palim Palo Santo i gledam na sat. O. dolazi koju minutu kasnije i nerazgovijetno govori kako se prometni kolaps oteo kontroli. U šali ga uvjeravam da ovdje nemamo tih problema i da je sada na pravom mjestu. Naslućujem sramežljivi osmijeh na njegovu licu. Pažljivo razgledava prostor dok zatvaram prozor. To je bio naš četvrti susret, iako je pogledom šetao po zidovima bez riječi, kao da mu je okruženje potpuno strano. Volim tu svečanu tišinu prije samog početka; prije nego što se podijeli ono što tišti srce. Prije nego što se smogne snaga za istraživanje tame i uranjanje u središte. Prije nego što se izrazi ono što samo duša umije i smije.

Predložila sam da tu zastanemo kako bih ga upitala pred kime nije smio izraziti svoje strahove i što mu tu zaista smeta. Nastavio se referirati na detaljne izvještaje o važnim projektima, rokovima, nedovoljnim budžetima i o tome kako sve to mora sam. Ne zna usmjerite svoje zaposlenike, jer neprestano osjeća tjeskobu zbog prekomjerne odgovornosti. Toliko intenzivnu da ponekad poželi iskočiti iz svoje kože. Ponovno se nakašljava.

Nije bilo iznenađujuće što je zaobilazio to bolno iskustvo kada je njegovo izbjegavanje bilo jedini poznati način postojanja. Ipak, bilo je neizmjerno važno da „ulovi“ sebe u tim trenucima, da prepozna ulogu i funkciju svojih izbjegavajućih tendencija te da ovaj put, kada mu je pružena ruka i upućena podrška, izabere drugi put.

„Ako se predomisliš i nađeš neki svoj put,
pođi njime, nitko neće biti ljut…“
Darko Rundek

Nakon što sam mu mirno ponovila pitanje, uslijedila je emotivna erupcija: nezadovoljstvo je bilo okrenuto prema sugovorniku. Bijesno je rekao da mu ne godi kada mu na pitanja odgovaram pitanjem; frustriralo ga je što često prekidam njegove izdašne analize i što ga upućujem na neugodnost od koje uporno bježi. Ljutilo ga je što sam djelovala nezainteresirano za njegovo ponosno razmetanje podvizima koji su se, prema njegovim riječima, pretvarali u životne krahove.

Mogla sam ga pitati zašto i dalje dolazi ako smatra da naši susreti imaju toliko nedostataka. Ipak, oboje smo znali koliko je, usprkos inicijalnom otporu prema promjeni, željan slobode i da prepoznaje vrijednost ovog procesa, ma koliko god je povremeno neugodan. No vrijedilo je dopustiti mu da se samo prisjeti kako bolna iskustva mogu biti veliki izvor duhovne hrane i da mu mogu pomoći u njegovu psihičkom rastu. A otpor, zbog kojeg odbija surađivati, bio je i bit će povremeno tu – kao trag starih iskustava, kao pokušaj zaštite od novih.

Naša istinska sloboda često se krije u volji da sagledamo uobičajena stremljenja i izaberemo fokusirati se na jačanje sposobnosti da se suočimo s otporom koji je neizostavni suputnik svake promjene. Svrsishodna nastojanja, u tom smislu, obuhvaćaju spremnost na postupni iskorak iz poznatog i predvidivog, razvijanje tolerancije na neizbježnu nelagodu neizvjesnosti te postupno iscrtavanje novih mapa funkcioniranja. Ukratko, riječ je o stvaranju životnog scenarija koji zaista odgovara istinskim potrebama bića.

Bilo je jasno da se nevještim napadom zapravo od nečega brani. Da površan bijes maskira duboku bol. Da nevoljno, a opet potpuno predano, gradi još jednu tvrđavu oko sebe. To je bio poznati teren. To je bio njegov poligon kojim je vladao od ranog djetinjstva. Sumorne zidine čuvale su ga od raznih boli: hladne obiteljske klime i gotovo kroničnog zanemarivanja njegovih emocionalnih potreba; od visokih očekivanja i surovih kritika do neprihvaćanja njegova istinskog bića. Trebalo je sve to preživjeti – dušom djeteta i srcem senzitivca. I pitanje je bi li to bilo moguće bez svih tih obrambenih slojeva koji su ga, paradoksalno i krajnje očito, štitili od sve ljepote koja je tako snažno uranjala u njegovu svijest. Ulagao je golem trud kako bi našao valjan razlog da je odbaci. Jednako tako, život je odbijao pokazati bilo kakvu manu: sve se odvijalo prema besprijekorno inteligentom planu da ga se natjera da napokon vidi sebe. Da zaista vidi sebe. Da uvaži svoju nesavršenu ljudskost, da prihvati svoju pogrešivost i da se svejedno pokloni ljepoti vlastitog bića.

U skladu s tim, nije se moglo očekivati da vješto barata svojim afektima. Umjesto toga, činio je sve što je bilo u njegovoj moći kako bi ih suzbio ili barem odgodio... Sve do neizbježne točke pucanja.

Sugerirala sam mu da istražimo ono što mu zapravo toliko smeta. Šakama je prekrio oči i umirio se. Mogla sam vidjeti kako mu brada počinje drhtati i da ne uspijeva zadržati suze. Ohrabrila sam ga na slobodno izražavanje: da posudi glas svojim frustracijama kako bi napokon oslobodio grlo, da tjelesnim pokretom iskaže tjeskobu kako bi ponovno počeo disati; da je u redu ma što god da osjeća – i tugu, i radost, i ljubav, i strah. Podsjetila sam ga da sam tu za njega: ima nečeg čudesnog u tome kada osvijestimo da nismo sami.
Sjedili smo u tišini. Nisam bila tu da ga pozovem na kritičku debatu, iako sam, priznajem, nekoliko puta zamalo upala u jednu. Nije bilo na nama da sudimo drugima i donosimo konačne zaključke o prirodi života, nego da se pozabavimo onim što tako uporno želi, a ne može izbiti van –svakom nepromišljenom odlukom, svakom burnom reakcijom, svakim dramatičnim potezom. Ovo je bila prilika da počne surađivati sa životom umjesto da mu se neprestano suprotstavlja. Život je, u tom ringu, ostajao jednako snažan i neokrnjen. On je, s druge strane, postajao sve umorniji. Lutao je bez volje i smislene putanje.

Raskršta noge i uzima maramicu sa stola. Nakon nekoliko trenutaka obuzeo ga je val smijeha, gotovo neobuzdan. Pokoji pljesak i veselo zabacivanje glave dok napokon dobiva priliku da prodiše. Ispričavao se što se ne može kontrolirati: to je bio taj prometni kolaps koji je bujao u njemu od samog početka. Popuštanje kočnica, pucanje starih zidova, podizanje zavjesa iluzornih uvjerenja – snažno, poletno, oslobađajuće. I smijeh, nezaustavljivi smijeh koji otvara vrata vedrini.

Glavom mi prolaze stihovi Desanke Maksimović: „Na dnu smijeha leže suze“; pitam se vrijedi li suprotno. Nekoliko trenutaka samo ga promatram, a zatim se zdušno pridružujem. Bilo je nečega čistog i djetinjeg u tome. Tek kasnije sam uvidjela vrijednost neverbalne refleksije ovog ljekovitog izljeva milosti. Nešto u meni krajnje se spontano odazvalo, dok sam, s dozom divljenja, znatiželjno promatrala ovaj neobični preobražaj. Cijela simfonija senzacija, pokreta, misli, sjećanja, emocija… Zvučalo je kao preporod.
Ponovno nastupa tišina. Kao da smo u međuvremenu progovorili njezinim jezikom i savršeno je razumijemo. Ovaj put nema napetosti, nema nepotrebne žurbe da se nešto izgovori ili učini.

Sve je to, kao čisto duhovno iskustvo, premašivalo relativno usko logično poimanje stvari. Jer, samospoznaja nikada nije koncept, nego iskustvo koje obuhvaća cijeli život. Uzvišeno stanje tijela, uma i duha. Njihova suglasnost. Možda najprije definitivno primirje pa ponovno upoznavanje, potom nježna suradnja prema potpunoj integraciji – svih razina bića i svih segmenata postojanja. Izvan starih okvira: divlja u svojoj ljepoti, raskošna u tako postojanoj, unutarnjoj slobodi.

Njegovi ispadi, kako ih je sam naknadno nazivao, zapravo su bili šarmantni i krajnje plodonosni za terapiju. Sugerirali su da osjeća terapijski prostor kao mjesto sigurnosti gdje može iskazati stare težnje; da je nešto u radu isprovociralo buntovno dijete koje bi iz nekog, najčešće protektivnog, razloga imalo potrebu ratovati sa svima. Da je došlo na red obnavljanje poroznih osobnih granica – u službi dobrih djela, zdravih međuljudskih odnosa i zrelog psihičkog života. Do, kako smo to već ranije naučili, dostizanja stupnja zrelosti na kojem će pojedinac, nakon što osmisli novi životni scenarij, moći s manje poteškoća i više uspjeha suočiti se s različitim životnim zahtjevima.

„Neki drugi život treba neki drugi plan;
neki drugi čovjek treba neki drugi način da započne dan“
Darko Rundek i ekipa, „Mila“

Na meni je bilo potaknuti ga da odgovore potraži u sebi, ma koliko ih je ispočetka poricao. Podsjetiti ga da živimo u dinamičnom okruženju te da je pravo svakoga od nas predomisliti se i promijeniti putanju. Neprimjetno ga nagnati da, njegujući sebe unutar i izvan terapijskih okvira, prepozna kada ponašanje iz mlađih dana uplovi u njegovu odraslu svakodnevicu. Umjesto podilaženju njegovim analizama, pozvati ga da se spusti iz uma u tijelo i svjesno iskusi svoj život. Da, barem na trenutak, istinski osjeti ono o čemu samo govori: da otjelotvori svoju zrelu odraslost, umjesto što, poput nemoćnog djeteta, upire prstom u druge. 

Ipak, nije uvijek bilo lako ostati neutralan. Nije bilo lako biti dovoljno uzemljen da se tijek rada nježno usmjerava usprkos burnim otporima. Bio je dirljiv cijeli taj proces; naši susreti relativno kratki, ali prilično intenzivni i ljekoviti. Na trenutke je bilo potresno, zatim oslobađajuće i inspirativno – kad god se izrazi spremnost da se integrira stari emocionalni naboj, kad god se iskaže hrabrost da se zaista uči iz vlastitog iskustva. Uvijek i bez trunke sumnje – beskrajno dragocjeno. Možda važnije od svega, tijekom susreta je, osim važnih uvida, stekao i konkretne alate kojima je mogao nastaviti lagano „obrađivati“ osjetljiva mjesta – iz dana u dan, kreativno i razigrano – ili: kako god duša želi. Uvažavajući sve neprilike, zastoje i preokrete kao nužan dio razvoja i poduzimanjem posvećenih koraka – kako bi se znanje spustilo u tijelo. 

Takav razvojni put pretpostavljao je drugačiju unutarnju, ali i interpersonalnu dinamiku: razmjenu zasnovanu na uzajamnosti i obostranoj odgovornosti. Bez optužbi i obrana, bez okrivljavanja i osude bilo koga i bilo čega; kontakt zasnovan na obostranom povjerenju i spremnosti da se bliskost dosegne i njeguje, nakon što se svaka strana iskreno pobrine za sebe – bez očekivanja da će to učiniti netko drugi, bez želje da se osobna odgovornost prelijeva na drugoga. E, to bi zaista bila prava umjetnost življenja, spora, ali dostižna.

*Radi zaštite privatnosti identitet klijenata djelomično je promijenjen, a pojedini dijelovi terapijske razmjene izostavljeni.

Praktične smjernice: Znamenitosti unutarnjeg svijeta

Ako su vas prethodni reci asocirali na neko iskustvo iz vaše prošlosti, posvetite im pažnju. Primijetite kvalitetu unutarnjeg narativa, njegov emotivni ton, način na koji se odražava na vaše tijelo i duh… Drugim riječima, umjesto pasivnog čekanja da određeno iskustvo prođe, ili aktivnog zalaganja da se nelagoda ublaži ili odloži:

• Doza svjesnosti – možete li uvažiti doživljaj izvjesne nelagode, ustrajavajući u njegovanju postojane prisutnosti – bez obzira na sve ili usprkos svemu?
• Aktivno slušanje – što vam poručuju njegovi tanani tjelesni signali?
• Radoznalo istraživanje – možete li identificirati konkretnu emociju i dopustiti joj da samo prostruji vašim intergrira, a da je ne tumačite ili ne kontrolirate?